Ivica Vidović rođen je u Beogradu 10. svibnja 1939. Otkad je 1963. diplomirao na tadašnjoj Kazališnoj akademiji u Zagrebu svojim je šarmom obilježio mnoge kazališne kuće.
Među mnogobrojnim njegovim ulogama teško je ne prisjetiti se onih koje je ostvario u Teatru ITD, na pozornici splitskoga Hrvatskog narodnog kazališta ili u matičnom kazalištu "Gavella".
U kazalištu "Gavella" je Ivica Vidović prvi put zaigrao u "Jazavcu pred sudom" P. Kočića (red.: V. Kljaković) prije više od 40 godina (predstava je premijerno izvedena u studenom 1966.) i od tada u kazalištu u Frankopanskoj nastupa u velikom broju naslova, nezaobilaznih u osvrtu na povijest toga teatra.
Spomenimo samo "Javno oko" P. Shaffera (red.: V. Kljaković), "Djecu sunca" M. Gorkog (red.: J. Juvančić) ili pak "Revizora" N. V. Gogolja (red.: M. Međimorec) i "Zid, jezero" D. Jovanovića (red.: N. Kleflin), a tu su i "Ribarske svađe" C. Goldonija (red.: J. Juvančić) i "Volpone iliti lisac" B. Jonsona (red.: N. Kleflin), kao i "Garaže" J. Arjounija (red.: B. Jelčić), "Trg heroja" T. Bernharda (red. D. M. Samorai), "Četvrta sestra" J. Glowackog (red. S. M. Strelec)... Ivica
Vidović jednako je predano u kazalištu interpretirao "glavne likove" i one koje nazivamo "sporednima", iako nam se ta lica, nerijetko upravo zbog onih koji ih igraju, ponekad usijecaju u pamćenje snažnije od "glavnih", i za mnoge je od tih uloga višestruko nagrađivan.
Sa svojim je "Teatrom Rugantino" i predstavama kao što su "Ay, Carmela" J. S. Sinisterre (red.: R. Raponja) ili "Starci" A. Šoljana (red.: R. Raponja) i "Antigona u New Yorku" J. Glowackog (red.: J. Juvančić), Vidović posjetio mnoga mjesta u kojima je kazalište rijedak gost, predstavljajući teatarsku umjetnost i izvan "kazališnih gradova".
Osim na kazališnim daskama, Vidović je i na filmu ostvario niz velikih uloga pa ga pamtimo iz nekih od najboljih hrvatskih filmova. "...(Vidović) u naš film unosi novi tip introvertiranoga, deziluzioniranoga suvremenog urbanog junaka, tj. "antijunaka" i gubitnika. Mladolika izgleda, pomalo sporih, melankolično-snenih reagiranja, osobito sugestivno tumači zbunjene, u prikazanim životnim, posebno političkim okolnostima, nesnalažljive osobe."
Prisjetimo se samo "Lisica" (red.: K. Papić) ili "Kad čuješ zvona" i "U gori raste zelen bor" (red.: A. Vrdoljak), "Kužiš, stari moj" (red.: V. Kljaković) - za ulogu u kojemu je dobio "Srebrnu arenu" u Puli - zatim "Izbavitelja" (red.: K. Papić) i "Ritma zločina" (red.: Z. Tadić) ili pak "Čovjeka koji je volio sprovode" (red.: Z. Tadić) te novijih "Kako je počeo rat na mom otoku" (red.: V. Brešan), "Kad mrtvi zapjevaju" (red.: K. Papić) ili "Finih mrtvih djevojaka" (red. D. Matanić), i spomenut ćemo neke od filmova koji spadaju u vrh naše kinematografije, a čiji kvalitativni dosezi zasigurno puno duguju i glumačkim interpretacijama Ivice Vidovića.
Vidovića gledatelji poznaju i po nezaboravnoj ulozi osobenjaka Cervantesa iz "Našeg malog mista" (red.: D. Marušić), bez sumnje jedne od naših najomiljenijih TV-serija, a nipošto ne bismo smjeli zaboraviti ni "Inspektora Vinka" (red.: K. Golik), TV-seriju u kojoj Ivica Vidović igra naslovni lik.