Akademik Tonko Maroević, hrvatski književnik, povjesničar umjetnosti i prevoditelj rođen je u Splitu, 22. listopada 1941.
Studij komparativne književnosti i povijesti umjetnosti završio 1963. na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, a od 1965. do 1970. bio je asistent na Odsjeku za povijest umjetnosti.
Od 1970. do umirovljenja 2011. radio je u Institutu za povijest umjetnosti u Zagrebu, a desetljećima i kao profesor povijesti umjetnosti na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu.
Doktorirao je 1976. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu temom Likovna umjetnost u hrvatskoj književnosti od moderne do danas (objavljeno kao knjiga 2007. pod naslovom Napisane slike)
Pjesnički opus započinje zbirkama pjesama u prozi Primjeri (1965) i Slijepo oko (1969) u okviru generacijske "razlogovske" poetike.
Kako navodi Hrvatska enciklopedija: "U kasnijoj fazi njegovo pjesništvo obiluje intertekstualnim i metatekstualnim referencijama, a odlikuje ga i povratak vezanomu stihu i tradicionalnim oblicima (Motiv Genoveve, 1986; Trag roga, ne bez vraga, 1987; Četveroručno, 1992; Sonetna struka, 1992; Black & Light: versi od prigode, 1995; Redak mulja, redak pjene, 2013)."
Kao književni kritičar sustavno prati suvremeno hrvatsko pjesništvo, a bavi se i starijom hrvatskom književnošću te talijanističkom problematikom. Eseje, kritike i prikaze objavio je nizu knjiga (Dike ter hvaljenja, 1986; Zrcalo adrijansko: obilježja hrvatsko-talijanskog jezičnog dijaloga, 1989; Klik!: trenutačni snimci hrvatskog pjesništva, 1998; Pohvala pokudi, 1998; Družba da mi je: domaći književni portreti, 2008; Skladište mješte sklada, 2010).
Sastavio je antologije hrvatskog pjesništva 1971–95. Uskličnici (1996) i 1996–2019. Svjetlaci (2019) te antologije katalonskoga pjesništva Bikova koža (1987) i Riječi za jedan lapidarij (2018).
Istraživao je suvremenu hrvatsku likovnu umjetnost, te objavljivao likovne kritike i rasprave u stručnim časopisima i dnevni novinama. Autor je brojnih predgovora katalozima i grafičkim mapama (Z. Bourek, J. Bratanić, R. Goldoni, Z. Keser, A. Kuduz, V. Kuliš, Ž. Lapuh, I. Lovrenčić, E. Murtić, Š. Perić, H. Šercar, I. Šiško, M. Šutej i dr.), a izbor iz tih tekstova objavio je u knjizi Slikanje i slikama predgovaranje: pisani portreti (2006).
Autor je brojnih likovnih monografija, od kojih treba istaknuti one Nives Kavurić-Kurtović, 1986; Zlatka Kauzlarića Atača, 1996; Vojina Bakića, 1998; Antuna Zuppe, 2000; Antuna Babića, 2002.
Tekstove koje je, pak, objavljivao o naivnoj umjetnosti, pisane 1968–2012., objavio je u knjizi O naivi i autsajderskoj umjetnosti (2013).
Prevodio je s nekoliko jezika (G. Cavalcanti, Dante, F. García Lorca, G. Mascioni, G. Papini, F. Petrarca, R. Queneau, L. Sciascia i dr.); a o iskustvu prevođenja Jorgea Luisa Borgesa napisao je traduktološko-esejističku knjigu Borgesov čitatelj (2005).
Bio je redoviti je član HAZU od 2002., dopisni član Slovenske akademije znanosti i umjetnosti od 2011., te Crnogorske akademije nauka i umjetnosti od 2015.
Najvišu državnu nagradu za umjetnost, "Vladimir Nazor" za životno djelo primio je 2013., a nagradu Goranov vijenac za pjesnički opus 2018. godine.
Preminuo je u Starom Gradu na Hvaru, 11. kolovoza 2020.