Gotovac, Mani

Mani Gotovac rođena je kao Manda Birimiša u Splitu 12. studenog 1939. Njena majka bila je poznata splitska kazališna glumica, Marija Danira, a otac odvjetnik Zdravo Birimiša. U Splitu je završila Klasičnu gimnaziju koju su tada pohađali i Igor Mandić , Igor Zidić i Tonko Maroević, a u Zagrebu je diplomirala komparativnu književnost i teatrologiju na Filozofskom fakultetu kod profesora Ive Hergešića.

Svoj kritičarski rad Mani Gotovac započinje 60-ih godina u tjednicima Telegram, Studentski list i Pomet. Jedna od njenih prvih kritika bila je ona predstave Idiot prema romanu F.M. Dostojevskog, koju je kritizirala zbog sterilnog odnosa prema romanu, a  u sličnom će se tonu nastaviti i cijela njezina kritičarska karijera. 1962. zapošljava se na Radiju Zagreb, gdje vodi i uređuje zapažene emisije o kazalištu (Scena, Kako volim kazalište , U prvom planu – kazalište).  Od 1968. radi i na Dubrovačkim ljetnim igrama kao voditeljica press službe, te uređuje i rubriku u tv emisiji Film, teatar i….

1972. Mani Gotovac zabranjen je rad nakon sloma Hrvatskog proljeća, smijenjena je s pozicije voditeljice press službe na Dubrovačkim ljetnim igrama, te joj je onemogućen rad na radiju. Nakon 10 godina vraća se sa brojnim esejima koje objavljuje u časopisima Prolog, Scena te talijanskom časopisu Sipano. Svoju prvu zbirku teatroloških eseja objavila je 1984. pod naslovom Tako prolazi Gloria u biblioteci CEKADE, a dvije godine kasnije i zbirku Dubrovačke mišolovke u Teatrološkoj biblioteci.

Od 1985. obnašala je dužnost predsjednice Društva kritičara i teatrologa Hrvatske, te je glavna i odgovorna urednica časopisa Prolog, koji postaje članom Europske unije kazališnih časopisa. 1990. izabrana je za selektoricu Sterijinog pozorja, Festivala jugoslovenske drame, ali je ostavku na tu dužnost podnijela 1991., prema vlastitim tvrdnjama iz  iz političkih razloga. Uskoro se vraća i na radio, gdje uređuje emisiju Jer meni treba odgovor.

1992. izabrana je za ravnateljicu Teatra ITD, te će tu dužnost obnašati do 1998. godine. Tijekom 5 godina njezina ravnateljstva, kako je sama pedantno pobrojala, kazalište je gostovalo na 26 međunarodnih festivala, te je primilo 32 nagrade u zemlji i inozemstvu. Osim na festivalima, ITD je gostovao i u slavnoj njujorškoj La MaMi, gdje je prikazan projekt Mjesec Alabame u režiji Petra Selema, da bi potom u uzvratnom posjetu Ellen Stewart, u  Zagrebu održala glumački seminar. Među značajnija gostovanja spada i ono Pascala Brucknera na međunarodnom simpoziju Novi ljubavni nered i kazalište, koji je inspiriran upravo dramatizacijom njegova romana Ledeni mjesec, prikazan kao Gorki, gorki mjesec 1995. godine u režiji Petra Selema.

Za vrijeme vladavine ITD-om, kazalište se povezalo sa dva najveća kazališna festivala u Hrvatskoj – Dubrovačkim ljetnim igrama i Splitskim ljetom. Na Dubrovačkim ljetnim igrama odigrana je predstava Luke Paljetka  - Poslije Hamleta  u režiji Krešimira Dolenčića, na kojoj je Mani surađivala kao dramaturginja, a te je iste, 1994. godine, uređivala i monografiju festivala.

1997. Mani Gotovac odlikovana je Redom Danice Hrvatske s likom Marka Marulića.

1998. izabrana je za intendanticu HNK Split, postavši tako prva žena intendant u povijesti hrvatskog teatra. U nacionalnoj je kući nastavila politiku koju je započela u ITD-u – dovodi sve više mladih hrvatskih autora (Ana Tonković, Filip Šovagović, Ivana Sajko, Mate Matišić, Nina Mitrović), na pozornicu stižu i estradne zvijezde (u usponu) kao što je splitski TBF, te redatelji kao što su Ivan Leo Lemo, Paolo Magelli, Nenni Delmestre, Ivica Boban i Ivica Buljan (koji preuzima i ulogu ravnatelja Drame).

Za njezina mandata, točnije 1999. godine, splitski je HNK postao član Europske kazališne konvencije, ravnopravno su djelovale i velika i mala scena, te brojne ambijentalne lokacije (Hotel Ambasador, vojarna na Meštrovićevom šetalištu). Isti programski koncept provodi i na  Splitskom ljetu, gdje Paolo Magelli režira antičke klasike (Antigona, Medeja), ali se postavljaju i novi hrvatski tekstovi, ali i nova domaća opera, Judita  Frane Paraća u režiji Petra Selema. Jedno od zanimljivijih redateljskih projekata je bilo i postavljanje Rigoletta G.Verdija u fašističku Italiju,  te drama predstava Krovna udruga koja je govorila o problemu stanova koji su bespravno oduzeti pripadnicima nacionalnih manjina.  Obje premijere odigrale su se u sezoni 2001./2002., koja je nosila naslov Teatar u gradu – grad u teatru.

Za vrijeme intendanture splitskim HNK, kazalište je odvela i na brojne međunarodne festivale, kao što je Bonnski Bienale, te festivali u Nici, Zurichu, Bruxellesu, te talijanski Mittelfest, kojem je Mani tijekom 90-ih bila umjetnička savjetnica.

Sama Mani  sažela  je svoje četiri godine u Splitu u razgovoru za Globus 2001. :

“HNK je javno kazalište, a ne nacionalno, stoljetno i spomeničko kazalište. U javno kazalište svatko može doći i u njega je svatko pozvan. Mi ne radimo nešto uzvišeno, akademsko i značajno, s veliikim riječima i gestama, što bi bilo posvećeno maloj grupici ljudi. Mislim da upravo takvo viđenje kazališta upropaštava naša nacionalna kazališta."

2002. na mjesto intendanta HNK u Splitu izabran je Milan Štrljić, što je kako piše Nacional (br.365, 13. studenog 2002.) , bila  politička igra prepuštanja u kojoj jeSDP-ova vlada intendanture prepustila desno orijentiranim intendantima, što Mani Gotovac zasigurno nije bila.

Iz Splita, seli u Rijeku. U HNK Ivana pl.Zajca također je provela četiri godine, a one će  - među  inim – ostati zapamćene po jednom od najkontroverznijih domaćih repertoarnih poteza – dovođenju Severine Vučković na kazališne daske. Severina je Rijeci igrala u dvije predstave, no dok se malo tko bunio kada je nastupila u mjuziklu Karolina Riječka , kazališna se  i sveopća hrvatska javnost dignula se na noge kada je bila najavljena kao barunica Castelli u Gospodi Glembajevima pod redateljskom palicom Branka Brezovca. Cijela produkcija bila je praćena nezapamćenom pompom (jedna komercijalna televizijska kuća bila je pokrovitelj čitavog projekta, te je izvještavala o gotovo svakoj probi), a mnogi su takav potez predbacili Mani Gotovac kao pokušaj estradiziranja teatra, ali i vlastitog lika.

Tijekom intendanture u Rijeci Mani Gotovac je pokrenula i projekt Riječke ljetne noći u sklopu kojeg je gostovao slavni tenor Jose Cura, dok je pak HNK Ivana pl.Zajca također postalo članom Europske kazališne konvencije, te gostovalo na Sterijinom pozorju, i festivalima u Rimu i Milanu.

Ovoga puta Mani Gotovac sa mjesta intendanta nije otjerala politika, već sila zakona – naime, sa navršenih 65 godina morala se povući u mirovinu. Ipak, i u mirovini radi pa je bila izbornica festivala YES ZGB! uz kojeg vežu brojne kontroverze. Naime, festival je u početcima zapravo bio predstavljanje bogate kulturne ponude u Zagrebu, te je donosio jako malo vlastitih programa (među njima ponovno tenor Jose Cura, i to dva puta), a većinom je pod svoje okrilje uzimao festivale kao što su Festival svjetskog kazališta,Festival novog cirkusai Zagreb Film Festival. 2011. od YESZGB ostala je tek – knjižica.

Idući veliki potez Mani Gotovac objavljivanje je fikcionalizirane autobiografije Fališ mi u dva djela, Zima/proljeće i Ljeto/jesen, u kojima govori i o nekim relevantnim kazališnim događajima (npr. Violićeva režija Predstave Hamlet u selu Mrduša Donja), ali ipak najviše o svojim ljubavima, patnjama, te gubitku kćerke Ane. Oba nastavka romana kritika je dočekala sa velikim oduševljenjem, govoreći o povratku pravog ženskog pisma na tragu Irene Vrkljan, dok je dobar dio kulturne javnosti i kazališne kritike na romane reagirao kao na još jedan pokušaj (auto)estradiziranja. Kazališna kritičarka  Nataša Govedić  čak je roman usporedila sa jeftinim izdanjima romana hrvatskih starleta.

Roman je u adaptaciji same Mani Gotovac postavljen na scenu HNK u Varaždinu, pod naslovom Pričaj mi o Gorkom, s Hanom Hegedušić, Lelom Margitić i Robertom Plemićem, a režiju predstave potpisuje cijeli ansambl.

Potom je objavila i nastavke autobiografije: Fališ mi. Druga knjiga: jesen/ljeto (2011.), Fališ mi: u proljeću, u jeseni, u ljetu, u zimi' (2013.), knjigu zapisa iz života i kazališta Ma koji život, ma koji teatar (2014.) te romane Snebivaš me (2015.) i Ćutim te (2017.).

Posljednju knjigu, Rastanci - pisala je dvije godine, a dovršila ovo ljeto unatoč lošem zdravstvenom stanju zbog kojeg nije mogla biti na njenom predstavljanju.

Preminula je u Zagrebu, na svoj 80. rođendan.