Ludwig Minkus jedna je od većih nepoznanica u svijetu skladatelja i o njegovom se životu rijetko mogu naći neke konkretne informacije. Čak i njegovo ime se u raznim državama piše na različite načine, pa se nekad govori o Louisu ili Leonu Minkusu koji je rođen 23.3.1826. u Beču. Studirao je violinu na Bečkom konzervatoriju gdje je još kao student osim solističkih nastupa skladao i pet skladbi za violinu. Bečke novine Der Humorist opisuju ga kao najtalentiranijeg violinista sezone. Deset godina između 1942. i 1952. slabo su dokumentirane unatoč dokazima da je putovao u Njemačku, Francusku i Veliku Britaniju.
Godine 1953. odlazi u Rusiju gdje je pod pokroviteljstvom plemića Jusupova izgradio ugled i 1955. dobio mjesto ravnatelja, solista i skladatelja u peterburškom Teatru Mihalovski. Ovdje 1957. započinje njegova karijera baletnog skladatelja s kraćim djelima i temama, kao i uvertira za Adamovu Orfu. Nastavio je raditi i kao violinist i učitelj violine, a skladao je i manje poznata djela za svoj instrument: dvanaest etida za solo violinu, te Chante d’Été i Romance sans Paroles za violinu i klavir.
Njegova karijera baletnog skladatelja počela se ubrzano razvijati nakon što je prihvatio mjesto koncertnog majstora Bolšoj teatra u Moskvi gdje je skladao svoj prvi balet u tri čina: Plamen ljubavi ili Salamandra u koreografiji Arthura Saint-Léona (tadašnjeg najbitnijeg baletnog majstora u Parizu i Moskvi) koji ga je učinio i međunarodno poznatim imenom.
Ipak, status i ugled je na kraju potvrdio i povećao suradnjom s Mariusom Petipom koji je koreografirao Minkusova dva najpoznatija baleta: Don Quixote-a i La Bayadere. Don Quixote premijeru je imao 14.12.1869. godine i označio je prekretnicu u povijesti ruskog baleta, a skladatelj i koreograf doživjeli su mnogo uspjeha u slijedećih nekoliko godina. Zajedno su postavili još pet baleta, a u siječnju 1877. godine premijeru doživljava Bajadera (još i danas jedan od najzahtjevnijih baleta za postaviti na sceni zbog dužine trajanja, kao i broja plesača koji u njemu sudjeluju).
U ljeto 1891. godine sa ženom putuje natrag u rodni Beč kako bi uživao u polovičnoj mirovini. U vrijeme Prvog svjetskog rata, tada 91.-godišnji Minkus, razbolio se od upale pluća i umro 7.12.1917. godine u neimaštini.
Njegovi baleti dugo vremena nisu pronalazili publiku izvan Rusije, ali to se promijenilo 1960-ih nakon prebjega Rudolfa Nurejeva koji je osim uvođenja Minkusovih djela u repertoare najboljih svjetskih kazališta odabrao baš Minkusovu Bajaderu kao posljednji balet koji će postaviti na pozornici pariške Opere prije svoje smrti, 1992. godine.