Prvi poslijeratni intendant Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu (1945 - 1949). Kompozitor u čijem su opusu zastupljeni svi glazbeni žanrovi (opere, operete, balet, musical, komorna, scenska, filmska glazba, solo-pjesme, uvertire, kantata). Također i libretist, scenograf, kostimograf, koreograf. Aktivni karikaturist i ilustrator.
Autor je najpopularnije jugoslavenske operete Mala Floramy koja se od svoje praizvedbe u Splitu 1926. redovito nalazila na repetoarima hrvatskih i jugoslavenskih kazališta, a prikazivala se i u inozemstvu.
Između ostalog, završio je Dramsku školu u Zagrebu te studirao privatno glazbu nakon čega je angažiran u tek osnovanom opernom ansamblu splitskog Narodnog kazališta za Dalmaciju kao dirigent i scenograf.
Od 1929. do 1933. zaposlen je kao direktor sekcije za snimanja gramofonskih ploča u Edison Bell Penkali u Zagrebu, u tom razdoblju često boravi u Berlinu gdje sklada glazbu za filmove filmskih poduzeća UFA i TOBIS (Princeza Koralja, sniman na Zlarinu, U progonstvu cara Dioklecijana i Mali Ivica). Nakon toga se vraća se u Split jer ga u Njemačkoj frustrira uspon fašizma te je od 1933 ravnatelj Opere.
U srpnju 1939. povjereno mu je mjesto intendanta i organiziranje HNK-a u Splitu za koje se dugo borio, ostaje na tom mjestu do 31. V. 1942. kada dobiva otkaz. U prva tri i pol mjeseca, usprkos ratnoj psihozi koja je obuzela cijelu zemlju, izvedeno je više od 100 izvedbi. Prvih dana travnja 1941. upravu splitskog kazališta je preuzeo ustaški povjerenik, a već 21. V. (u skladu s Pavelićevim Rimskim ugovorima), nastupio je talijanski komesar koji je imao samo jedan zadatak: napraviti od teatra fašistički stroj za propagandu, prosvjetu i novi moral. Tijardović uskoro odlazi s mjesta intendanta, nakon toga je do 1943. u ilegali.
Uskoro za njega u Splitu postaje nepodnošljivo – kao predsjednik ilegalnog NOO-a Splita denunciran je kao «partizanski glavešina». Napokon, 8. VIII. 1943. odlazi u partizane. Partizanski put vodio ga je u Liku, Bosnu, Dalmaciju, u Hvar i na Vis gdje ga je zateklo oslobođenje zemlje Bio je intendant KNO Dalmacije na Visu i kasnije u Splitu, član ZAVNOH-a, i Oblasnog narodnooslobodilačkog odbora za Dalmaciju u činu kapetana NOV-a.
Od travnja 1944. je intendant KNOH-a. U partizanima sklada Marjane Marjane, Dalmacijo zemljo mila, sabire partizanske pjesme, prerađuje ih i harmonizira.
Nakon povratka u Split, kao intendant KNOH-a baca se drugi put na obnovu splitskog teatra koji opet nalazi u derutnom stanju te u kratkom roku organizira obnovu zgrade, tehničkih postrojenja te u studenom 1944. otvara novu, hrvatsku sezonu izvedbom Nušićeva Sumnjivog lica. Organizira orkestar i zbor te postavlja prva glazbena djela. Najprije koreografira balet Partizansko kolo koji je napisao za vrijeme boravka na Visu. Ansambl i dalje nosi naziv Kazalište narodnog oslobođenja Hrvatske, a odmah nakon oslobođenja Zagreba većina članova na čelu s intendantom Tijardovićem prelazi u Zagreb djelujući pod tim imenom do 11. VII. 1945. kada su dva ansambla spojena u jedan i imenovana prva uprava novoga kazališta.
Nakon mandata u HNK-u, premješten je na mjesto direktora Državnog simfonijskog orkestra (osnovanog 1. IV. 1948.) u kojem je prethodno Agitprop primijetio “pomanjkanje objektivnosti i samokritičnosti te gdjekada i potrebnog elasticiteta” te mu je trebalo novo vodstvo za što se Tijardović pokazao idealnim izborom.