Naslovnica > VIJESTI > Sezona 2016/2017: HNK Split

Sezona 2016/2017: HNK Split

Hrvatsko narodno kazalište u Splitu najavljuje 10 premijera.
Share on facebook
Share on twitter

Prenosimo najavu sezone HNK Split.

***

OPERA

Ivo Tijardović: Mala Floramye
Opereta
Dirigent: Hari Zlodre
Redatelj: Goran Golovko
Konac 2016. godine u HNK Split obilježit će ovaj zaštitni znak našeg grada, upisan u naše kolektivno svjesno i nesvjesno, s nezaboravnim likovima i osebujnom glazbom koju svi imamo u uhu. Još jednom će oživjeti njen mediteranski kolorit u srazu s ritmovima koji svjedoče o kraju jednog i dolasku drugog vremena, zajedno s melodramskim zapletom i nizom komičnih situacija, gradeći sliku grada koji se mijenja, svijeta koji iz doba nevinosti ratom prelazi u doba potrošnje i pojedinca koji se ne može promijeniti pa zauvijek ostaje oriđinal.
Slijedeći izvorne zamisli i skice maestra Ive Tijardovića, stvaramo Malu Floramye kao posvetu jednom iščezlom vremenu i duhu, istovremeno se obraćajući suvremenosti i novim generacijama pitanjem: ima li mjesta ljubavi i poštovanju naših različitosti u kovitlacu karnevala anakronizma, politike i konzumerizma?

Giuseppe Verdi: Moć sudbine
Dirigent: Ivo Lipanović
Redatelj: Dražen Siriščević
Tragedija puna užasa i nesreće u kojoj svi glavni protagonisti na kraju pogibaju. Tri ubojstva i jedno samoubojstvo! Nije čudo da je Verdi pisao libretistu: „Moramo razmišljati o završetku, kako bismo izbjegli tu količinu mrtvih tijela na pozornici“. Svoja razmišljanja napokon je i ostvario u milanskoj verziji opere iz 1869. godine, koja se i danas najčešće uprizoruje, (praizvedba se zbila u skladateljevoj nazočnosti 1862. godine u St. Peterburgu). U preinaci, Verdi je od smrti spasio jedan lik, ali i tome jednome preživjelome je ostavio stih: „La vita é inferno… Život je pakao!“
Oštri kritičari se nikada nisu prestali natjecati u zamjerkama, libretu opere, nastalome prema predlošku španjolskoga dramatičara Angela Pereza de Saavedre. Ali i najžešći među njima naposljetku bi priznavali da sve pukotine u sadržaju, nedosljednosti, nelogičnosti i nerazumljivosti, upravo čudesno svladava i pobjeđuje genijalna Verdijeva glazba. „ Mi mislimo da je Moć sudbine najcjelovitije ostvarenje od svih koje nam je Verdi do sada dao, po nadahnuću i bogatoj melodijskoj invenciji, po glazbenoj razradi i orkestraciji.“ Tako se pisalo poslije prvih izvedbi o djelu koje je značilo prekretnicu u maestrovu opusu i najavljivalo: Don Carla, Aidu, Otella i Falstaffa .
Verdijeva sudbinska opera, njezino „prokletstvo priče“ je i kod naraštaja glazbenih umjetnika, pjevača, uvijek budila posebna osjećanja. Kod jednih neobjašnjiv strah, a kod drugih neodoljiv izazov. Slavni američki bariton Leonard Warren na jednoj je izvedbi pao kao pokošen i izdahnuo na pozornici njujorškoga Metropolitana. Luciano Pavarotti cijeloga života je odbijao pjevati u toj operi, a njegov veliki prethodnik Enrico Caruso naprotiv, strastveno je uživao u svakome nastupu.

Moć sudbine u veljači 2017. napokon stiže na pozornicu HNK u Splitu pod ravnanjem Ive Lipanovića, a u redateljskom viđenju Dražena Siriščevića. Pjevačku reprezentaciju prvog scenskog uprizorenja veličanstvene Verdijeve partiture čine: Valentina Fijačko Kobić u ulozi Leonore, Ivan Momirov kao Don Alvaro, splitski nacionalni prvak Ivica Čikeš kao Otac Gvardijan, mladi, već međunarodno afirmirani bariton Matija Meić kao Don Carlo di Vargas, te u manjoj ulozi ciganke Preziosille, Terezija Kusanović.
Dražen Siriščević

DRAMA

Luigi Pirandello: ŠEST LICA TRAŽI AUTORA
Redateljica: Olja Lozica
Luigi Pirandello, talijanski dramatičar i prozaik te dobitnik Nobelove nagrade za književnost, nije toliko čest, ali je zato upečatljiv gost splitske kazališne scene. Bilo je tako kad je Anatolij Vasiljev 1990. režirao Večeras
improviziramo, a i kad je 2000. godine Šest lica... postavljao François-Michel Pesenti. U ovoj Pirandellovoj drami u kazalište upadaju, nenajavljeni i nepozvani, takozvani obični ljudi s neobičnim zahtjevom: želimo da se na sceni ispriča naša priča! Taj grubi upad u zaštićeni prostor teatra više nije okidač za konverzacijsku dramu apsurda kao što je bio na praizvedbi komada, nego mogući početak okrutne, aktivističke priče o kazalištu kojega preuzimaju ljudi u očajničkom traženju bilo kakvog zadovoljstva. Tih šest lica, nakon razočaranja političkim vođama i bankarskim elitama, kao zadnje uporište odabiru kazalište, ali pod svojim uvjetima. Pirandello je na praizvedbi morao pobjeći iz kazališta ne bi li izbjegao bijesnu publiku koja mu je vikala da ode u ludnicu. No, slijedili su milanski i pariški uspjesi, nakon čega Pirandello uskoro presudno utječe na francuske dramatičare Anouilha, Sartrea, Ionescoa, Becketta… Od tada, ključnim obratom o stvarnosti i fikciji, o zbilji i kazalištu, Pirandello više nije netko kome se zgodno vratiti, nego netko tko je postao neizbježan.

Henrik Ibsen: NEPRIJATELJ NARODA
Redateljica: Nenni Delmestre
U Neprijatelju naroda (1882), kakvim se zbog svojih subverzivnih drama i sam osjećao, Ibsen razgolićuje licemjerje onoga što nazivamo općeprihvaćenim moralnim vrijedostima. Doktor Stockmann, liječnik u popularnom kupalištu, otkriva da je ono zatrovano i po život opasno, pa predlaže skupe popravke. No, kao što moralna disciplina zahtijeva određen napor, tako i čišćenje vode iziskuje i žrtve i ulaganja - na koja zajedica nije spremna. Zbog ustrajanja da očisti stvarnu i moralnu kaljužu doktor Stockmann će biti proglašen neprijateljem naroda, pa i ugroziti budućnost vlastite obitelji. Jer “narod“, manipuliran lokalnim vlastodršcima, uz simpatičnog i pravdoljubivog doktora bit će samo dok ne shvati da bi doktorovo otkriće moglo nanijeti mjestu loš glas i tako isprazniti njihove džepove. No, svako daljnje izoliranje doktora Stockmanna, njega će učiniti još jačim. Ibsen svoga junaka beskompromisno vodi s onu stranu poretka u kojemu je demokracija tek teror vlastitom korišću opčinjene većine. U međuvremenu, okršaji moralnih ili revolucionarnih pojedinaca protiv korupcijom i ravnodušnošću umrtvljenih kolektiva, spušteni su s visova drama i tragedija do razine informativnih i zabavnih sapunica. A u tom svijetu, u kojemu su sve mane i slabosti ne samo dopuštene nego i poželjne, ni Ibsenova oporbenjaka više ne treba činiti “neprijateljem naroda“. Puno je probitačnije da i njega romansiramo kao novog “junaka našeg doba“.

Eugène Ionesco: NOSOROG ili ELEGIJA ZA SIĆUŠNA BIĆA
Redatelj: Ivan Plazibat
Premda napisan i izveden 1959, Nosorog je komad koji proizlazi iz traumatičnog iskustva Europe koja tone u fašizam tridesetih godina prošlog stoljeća. Pišući o svojoj izolaciji u Rumunjskoj tih godina, Ionesco kaže: Vratiti se u Francusku, to mi je jedini cilj, očajnički... Sam, sam, sam, okruženim tim ljudima, koji su prema meni tvrdi kao kamen, a isto tako opasni koliko i zmije, neumoljivi kao tigrovi. Kako se može razgovarati s tigrom, s kobrom, kako uvjeriti vuka ili nosoroga da vas razumije, da vas poštedi, kojim im jezikom govoriti? U biti, kao posljednji čovjek na ovom čudovišnom otoku ne predstavljam više ništa, ništa osim nečeg neprirodnog - čudovišta. Košmar proživljene stvarnosti postaje okosnica komada u kojemu misteriozna zaraza polagano pretvara ljude u nosoroge. Metamorfoza koja spaja totalitarni jezični diskurs i iskonski čovjekov animalizam, postaje tako moćna slika izgubljene čovječnosti u nadirućoj plimi bezumlja i kao takva dobrodošlo kazališno cjepivo protiv svih vrsta kolektivnih zaraza.

Mala scena

Valeria Moretti: CLARA SCHUMANN
Redatelj: Ivan Leo Lemo
Po tekstu suvremene talijanske spisateljice i dramatičarke Valerije Moretti, nacionalna prvakinja HNK Split Ksenija Prohaska donosi nam još jedan zanimljiv i snažan ženski lik, poput već poznatih što ih je Prohaska maestralno oživljavala na sceni: Marlene Dietrich, Billie Holiday, Edit Piaf... Ovaj put radi se o Clari Wieck Schumann, kojoj kazalište i glazba odaju počast kao velikoj ženi i glazbenici, pijanistici i skladateljici, supruzi poznatog skladatelja Roberta Schumanna. U žarištu izvedbe ključni su trenuci Clarinoga života: od njenoga djetinjstva, preko udaje za Roberta, zatim rođenja njihove brojne djece, pa do budnosti i opreznosti u podupiranju supruga zbog njegove mentalne krhkosti sve do njegovih posljednjih dana. Sudionica svega toga, Clara je ujedno i vjerna čuvarica sjećanja na Roberta i njegovu glazbu, ali i trajna lutalica; neumorna i iznimna glazbenica te muza mladoga Brahmsa. Cjelokupna priča protkana je njenim, Schumannovim i Brahmsovim kompozicijama.

Antun Šoljan: ROMANCA O TRI LJUBAVI
Redatelj: Nikola Šimić
Četiri središnja lika: Gospa, Službenica, Vitez i Kapelan protagonisti su dvočinke koja se odvija u zamku u kojemu Gospa i Službenica žive samotnim životom. Jedino društvo im je Kapelan koji brine o ružičnjaku, ali i o Zamku i kreposti Gospe čiji je muž u ratu. Čednost je lako čuvati sve dok zamak ne posjeti Vitez, kada Gospa od Kapelana zatraži ključ svoga pojasa nevinosti, a od Služavke još lakše izmoli da noći umjesto nje provodi s Vitezom... Potom ruže i tjelesne i duhovne ljubavi cvatu kao nikad, i danju i noću, i s Gospom i sa Služavkom. I tako sve dok glas neke ptice ne obeća Vitezu vrt još zamamnijih ruža, samo izvan Zamka. No, umjesto još ljepših ruža Viteza će čekati smrtonosna zamka, a zajedno s njime i Gospu i Služavku... Žanrovski određena kao sentimentalna farsa, Šoljanova Romanca o tri ljubavi (1976), nesvakidašnji je i literarni i scenski izazov za kojim podjednako posežu i amaterska i profesionalna kazališta. Ta duhovita i dirljiva dramska igra u stihovima, formalno je zaodjenuta u moliereovsko-shakespeareovsko ruho, a istodobno nam postavlja najzamršenija pitanja o ljubavi i životu, na koja odgovore tražimo podjednako danas kao i u vremenu križarskih ratova u koje je radnja prema legendi smještena.

Marija Dukić: ŠTO ČEKAMO?
Redateljica: Marica Grgurinović
Što se događa kad sin želi odabrati "žensko", a kćer "muško" zanimanje? I kakve veze sa svim time ima uloga (nepostojećeg) oca u formativnim godinama? To su neke od tema kojima ova drama prodire u srž muško-ženskih odnosa i nametnutih predrasuda o njima. Ona ne nudi rješenja, ali se dramski vještim zapletom snažno bori za razumijevanje različitih odabira i ravnopravnost spolova. Produkcija Što čekamo izravno stimulira kritičku re-evaluaciju rodnih stereotipa snažno prisutnih i u hrvatskom suvremenom društvu. Produkcija nastaje kao rezultat javnog natječaja, prvo za tekst, a onda i za redatelja. Ona je dio projekta Prema stvarnoj ravnopravnosti muškaraca i žena: usklađivanje profesionalnog i obiteljskog života sufinanciranoga u sklopu programa Europske komisije Rights, Equality and Citizenship - Prava, jednakost, građanstvo.

BALET

Herman Severin Løvenskiold: LA SYLPHIDE
Koreografija: Karina Elver Prema Augustu Bournonvilleu
Jedan od najstarijih sačuvanih romantičnih "bijelih" baleta bajkovitog diskursa, čija je radnja smještena u škotsku visoravan, nastavak je njegovanja klasičnog repertoara na pozornici HNK Split. Bajku živopisnih škotskih
plesova i kostima s ljubavnim zapletom pokrenutim čarolijom, a u kojega se upliću zračni duhovi, koreografira gošća iz Danske s američkom adresom, Karina Elver. Danski baletni majstor August Bournonville, utemeljitelj danske baletne škole, postavio je La Sylphide za Kraljevski danski balet 1836. Svjetske baletne trupe od tada postavljaju ovaj balet po njegovoj koreografiji i na glazbu H. Løvenskiolda. Odlikuje ga naročit "danski" stil plesa, različit od ruskog ili francuskog, te poseban po tretmanu skokova i figura. U Hrvatskoj je balet La Sylphide prvi put izveden u Rijeci 2000, a potom i u Zagrebu 2005. u koreografijama Normana Dixona. Ovo je njegovo prvo splitsko prikazivanje.

Baletni triptih: ISTOK / ZAPAD
Koreografi: Saša Eftimova, Igor Kirov, Stephen Delattre
Ovaj nesvakidašnji ples započinje u Makedoniji, nastavlja se u Hrvatskoj, a završava u Francuskoj. Nema Istoka bez Zapada, a ni njih bez Sredine koja ih veže i razdvaja. No, granice ili međe ne premošćuju se putovnicama, nego glazbom kao pozivnicom u nove plesne krajolike. Koregrafskim cjelinama od po 20 do 25 minuta, tematski podržanih naslovom programa, predstavljaju nam se koreografi nove europske generacije, ali i koreografi triju različitih stilova plesa, koji nas kroz pregršt kontrasta vode do užitka pune komplementarnosti. Jer, koreografski vokabulari i Saše Eftimove i Igora Kirova i Stephena Delattrea su neoklasični, no, istodobno i snažno individualizirani. Oni plijene čas čvrstom dramaturgijom i visokom estetiziranošću, a već u narednom trenutku pršte emotivnošću, dinamičnošću i maštovitošću.

ZAŠTIĆENI SADRŽAJ

Zanima vas cijeli tekst?

Teatar.hr financira se isključivo sredstvima svojih čitatelja. Stoga ostatak ovog teksta možete pročitati samo uz pretplatu ili SMS plaćanje. Pretplatiti se možete već za 1 kn dnevno.

Odgovori

Share on facebook
Share on twitter
POVEZANE VIJESTI