Naslovnica > DOSSIER > Gotovac, Tomislav

Gotovac, Tomislav

Čovjek kojeg ste mogli sresti dok usisavačem čisti Ilicu, ruča između dvije tramvajske pruge na Trgu bana Jelačića ili u kino Tuškanac ulazi s gomilom vrećica i sjeda u prve redove prije prikazivanja nekog filmskog klasika. A pamtit ćemo ga po rečenicama: 'Sve je to movie' i 'Čim ujutro otvorim oči, vidim film'.
Share on facebook
Share on twitter

Tomislav Gotovac rođen je 9.veljače 1937. u Somboru u Vojvodini. 1941. s roditeljima dolazi u Zagreb gdje završava osnovnu školu i Petu mušku gimnaziju u Klaićevoj ulici.

Prvi film kojeg se sjeća  je 'Pobuna na brodu Bounty'. Imao je tada samo četiri godine, u kinu je boravio vrlo često i neke filmove je gledao dok su god bili na repertoaru kina.  'Rašomon' Akire Kurosawe naprimjer, odgledao je desetak puta 1952.godine.

Svoj prvi performans, 'Pidžama + četkica za zube' (1954.)  izvodi sa sedamnaest godina u đačkome domu u Mostaru. Arhitekturu na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu studira jednu godinu (1955.-1956.), a potom, kako sam kaže, odlazi u 'akciju zaposlenje' koja je trajala deset godina, do 1967. Odlučio se zaposliti kako bi mogao zarađivati dovoljno da se u svo preostalo vrijeme može baviti filmom. Prvo vrijeme je radio kao službenik na budžetskom knjiženju u Narodnoj banci. 1960. godine snima prvu seriju fotografija nazvanu 'Glave'.

Obavezni vojni rok služi 1960.-1962. u JNA, u tenkovskoj brigadi u Nišu. Po povratku sa služenja vojnog roka zapošljava se u Vinogradskoj  bolnici Sestara Milosrdnica  (tada Bolnice Mladen Stojanović) gdje radi kao službenik zadužen za obračun plaća i inventar, a iste godine započinje i s umjetničkim stvaranjem.

Od presudne važnosti za umjetničko osvješćivanje Tomislava Gotovca bile su izložbe  i gostovanja u Zagrebu.  Gotovo u svim intervjuima spominje gostovanje Pekinške opere (čija izvedba prosječno traje četiri, pet sati), režije predstava  Bojana Stupice i Branka Gavelle, posebno Gavelline režije 'U logoru' i 'Golgota', francuskog pantomimičara Marcela Marceaua, gostovanje Petera Brooka s predsatvom 'Tit Andronik' te zajedničku izložbu Ivana Kožarića i Josipa Vanište u Muzeju za umjetnost i obrt 1954.godine. Od filmskih redatelja ističe Akiru Kurosawu, Alfreda Hitchcocka, Howarda Hawksa, a posebno film 'Živjeti svoj život' Jean -Luca Godarda.

Drugi performans, pod nazivom 'Pokazivanje časopisa Elle' nastao je 1962. godine na Sljemenu, gdje je gol do pasa po snijegu lisatao i pokazivao francusko izdanje ženskog časopisa Elle. U jednom intervju je izjavio kako mu je bila namjera da bude potpuno gol no kako je u društvu  na Sljemenu bila jedna djevojka ipak se nije skinuo do kraja. Iste godine u Kino klubu Zagreb s prijateljem Vladimirom Petekom snima svoj prvi film 'Smrt’. Film je nastao od snimljenih fotografija  autora kao što Ernst Has, Henri Cartier-Bresson, Cornell Capa i bio je snimljen na ton-negativu (slabo osjetljivom filmu na kojem su jaki kontrasti i bez tonskih prijelaza). Sljedeće godine, opet zajedno s Vladimirom Petekom  snima film 'Prije podne jednog fauna', koji je za Tomislava Gotovca imao manifestno značenje. Film je zamišljen  u tri bloka od po jednog kadra, i sva tri djela su snimljena statičnom kamerom. U prvome dijelu zbivanja u kadru podložena su glazbom iz Godardovog filma 'Živjeti svoj život', u drugome dijelu nema zbivanja u kadru, sniman je samo zid i to s promjenom žarišne daljine  te nema tona, a u trećem dijelu su zbivanja u prostoru prikazana s promijenjenom žarišnom duljinom, dok su na završecima zoomova bijeli i crni blankovi te je ton za taj dio preuzet iz filma Georga Pala 'Time Machine'. Struktura filma 'Prije podne jednog fauna' inspirirana je Godardovim filmom 'Živjeti svoj život' , kao i odnosom prema broju tri u filmovima Howarda Hawksa te naravno skladbom C. Debussya nastalom prema poeziji  S. Mallarméa 'Poslijepodne jednog fauna'. Film 'Prije podne jednoga fauna' prikazan je na 1. GEFF-u (Genre film festival) koji su tada osnovali Mihovil Pansini i ostali suradnici Kino Kluba u Zagrebu, festival je bio namijenjen eksperimentalnim i alternativnim filmovima, a tema tog prvog festivala bila je 'Antifilm i nove tendencije u filmu',  Gotovac je s 'Prijepodne jednog fauna' pokupio prve tri nagrade, a sa 'Smrti' drugu nagradu.

1964.godine Tomislav Gotovac izvodi tri performansa - 'Kufer', 'Trojica' i 'Ruke'. Iste godine na poziv Petra Blagojevića-Arhanđelovića odlazi u Beograd  gdje snima filmsku trilogiju 'Pravac', 'Kružnica' i 'Plavi jahač'. Iako su sva tri filma trebala biti realizirana u Zagrebu, snimljeni su u Beogradu, prvi na Bulevaru revolucije, s kamerom postavljenom na vozilo odnosno tramvaj, u 'Plavome jahaču' snimatelj Petar Blagojević snima iz  ruke ljude u restoranima i krčmama u centru Beograda, a 'Kružnica' je snimljena s tada najviše zgrade u Beogradu, Albanije i to u neprekinutom švenku. Sva tri filma bila su posvećena umjetnicima koji su utjecali na Toma Gotovca i u podnaslovima nose imena i prezimena jazzista i filmskih redatelja. U  'Pravcu' je glazba Dukea Ellingtona, i film je zamišljen po uzoru na filmskog redatelja Georgea  Stevensa, 'Plavi jahač' je posveta Artu Blakeyju i Jean-Lucu Godardu,  dok je u 'Kružnici' glazba Counta Basieja a filmski uzor je ruski filmski redatelj Sergej Juktevič. Sva tri filma prikazana su na različitim festivalima u bivšoj  Jugoslaviji i uglavnom su nagrađivani u kategoriji eksperimentalni film. Zbog nedostatka novaca i problema s filmskom tehnikom Tomislav Gotovac 1965. ne snima, već intenzivno  smišlja filmove te glumi u filmu Ljubiše Grlića 'Donekle'. Godinu dana kasnije snima čak četiri filma: 'Osjećam se dobro','Kuda idemo ne pitajte', 'S' i 'Ella' (film posvećen pjevačici Elli Fitzgerald), na tim filmovima započinje suradnju s Anđelkom Habazinom i Ivom Lukasom. Filmovi su nastali na prijateljskoj osnovi i uz osobna  novčana ulaganja Toma Gotovca. Te godine glumi u filmovima 'Grozdana' , Ljubiše Grlića i 'Poslijepodne' (Puška), Lordana Zafranovića.

Gotovac iste godine donosi  odluku da prestaje s činovničkim poslom. Iako on osobno smatra da je prvi happening bilo upravo činovničko zaposlenje, prvi službeno zabilježeni happening zvao se 'Happ naš-happening' koji je napravio u suradnji s Ivom Lukasom i Hrvojem Šercarom te producentom Ivicom Gorjupom 1967. godine. Happening je izveden na podrumskoj sceni Ilice 12. Evo kako je Tomislav Gotovac opisao taj performance u knjizi 'Tomislav Gotovac',  HFS, Zagreb 2003: ' Prije nego što je došla publika, aranžirali smo dvoranu dimom tamjana, tako da je bilo nemoguće disati, a na svaki stolac stavili smo praznu kućicu od puža. Isto tako i po podu. Tako da kad su ljudi ušli, kako nije bilo dobro osvijetljeno, čulo se samo krckanje. Na zidu je bila projekcija slajda iz Playboya na kojem je bila gola mačka, a muzika je bila Chris Connor, čuvene američke pjevačice pedesetih godina. Pjevala je Spring is here. Na sceni je bio jedan kredenc, dva bata od deset kila, lopte od novinskog papira, četri ili pet kokoši u krletci, instrumenti: gitara, violina i harmonika, iako ni jedan od nas nije znao svirati. Bili smo u tamnim odjelima s bijelim košuljama i kravatama. U kredencu je bilo mlijeko i  kruh, a na sceni je sjedila mačka koja je trebala biti gola, ali jedva da smo našli ženu koja je tamo uopće htjela sjediti. Žena je imala u ruci škarnicl s rižom i neke šuštave bombone, a trebala je ometati gledanje onoga što se događa  bacanjem riže i time što je gola...Kad se publika iskašljala, izašli smo, popili mlijeko i pojeli kruh, šetali i razgovarali, a onda smo navalili udarati po kredencu dok ga nismo usitnili.'

U happeningu su  još  proizvodili zvukove na instrumentima, gađali gledatelje loptama od novinskog papira,  gledatelji su uzvraćali, potom su izvođači započeli gađanje kokošima i taman kada su trebali zaklati jednu i namočiti ruke u njezinu krv da bi ostavili otiske na bijelom zidu scene  nestalo je struje, a  gledatelji su im vratili samo dvije kokoške. Zanimljivo je da je rekonstrukcija tog happeninga zabilježen u jedinom filmu poznatog teoretičara i kritičara filma Ante Peterlića, 'Slučajni život', s kojim se uz Zorana Tadića, Branka Ivandu i Vladeka Vukovića Tomislav Gotovac tada intenzivno družio. Osim happeninga 1967. Tomislav Gotovac, s navršenih trideset godina postaje student režije na Akademiji za pozorište, film, radio i televiziju u Beogradu i snima dokumentarno-eksperimentalni film '29' te glumi u 'Fokusu' Ivana Martinca.

1968. bavi se studiranjem režije i glumi u filmu 'Slučajni život' i 'Kap po kap do zdrave kose'  Ive Lukasa.  Godinu dana kasnije snima filmove 'Alamo', 'Peeping Tom', 'Villen II', koji je zapravo Gotovčevo razmišljanje o Viscontiju. Tomislav Gotovac 1970. snima 'Slani kikiriki' u kojem razmišlja o holivudskom načinu rješavanja nekih mizanscenskih problema, 'M', '187' u  kojima promišlja Hitchcockove postupke, završava 'Sketches and Diaries' dokumentarni film koji snima od 1967. godine. Iste godine izvodi niz akcija: 'Brijanje i Šišanje I', 'Pijesak Novog Beograda I' u atelijeru Marine Abramović, ''Pijesak Novog Beograda II' na otvorenom s Danjom Mirković kao objektom te 'Pad na pozornici' u Zagrebu u okviru 4.GEFF-a.

Tomislav Gotovac se 1971. po prvi puta u svom umjetničkom izričaju skida gol na javnome mjestu, i tako naziva akciju 'Trčanje gol u centru grada' održanu u Sremskoj ulici u Beogradu, Gotovac kasnije svoj čin naziva streaking - trčanje gole osobe kako bi se  privukla pozornost. 1971. izvodi još akciju 'Brijanje i Šišanje II' i snima kratki dokumentarni film 'Obiteljski film' .

1972. je godina završetka produkcije filma  Lazara Stojanovića 'Plastični Isus' i problema koje je taj film donio.'Plastični Isus' snimljen je kao diplomski rad Lazara Stojanovića  na beogradskoj akademiji. Film nije prošao strogu cenzuru partijske vlasti te je 'bunkeriran' i poslužio je kao dokazni materijal u procesu suđenja Lazaru Stojanoviću koji je zbog  filma završio u zatvoru na tri godine i umjetnički rad u Jugoslaviji mu je onemogućen, njegov mentor  morao je emigrirati, a Tomislavu Gotovcu uz političko proganjanje nije bilo dozvoljeno diplomirati.  Film je proglašen subverzivnim jer prikazuje Tita pred pobunjenim studentima 1968.godine i u kadru poslije  Gotovca kako se smije, te koristeći arhivsku filmsku građu izjednačava fašizam, nacizam i komunizam.

Film je javno prikazan tek 1990.godine.  S obzirom na događaje oko 'Plastičnog Isusa', Gotovac 1972. nije izveo niti jednu umjetničku akciju, te godine režirao je samo 'No.1' i objavljen mu je tekstualni  rad 'Grupno uživanje' u antologiji nove srpske pripovjetke. 1973. snima film 'Obiteljski film II '  čije je snimanje ujedno i umjetnička akcija. Nakon 1973. nastaje velika pauza u stvaranju Tomislava Gotovca  i tri godine do 1976. ne stvara ništa,  barem ne javno, za što možemo kriviti sustav u kome je nastao 'Plastični Isus'.

1976. Tomislav Gotovac u Galeriji studentskog kulturnog centra u Beogradu ima  prvu samostalnu izložbu na kojoj su prikazani svi filmovi, kolaži, serije fotografija, kustos izložbe je Jerko Denegri, a iste godine konačno diplomira s filmom 'Presuda' i započinje akciju 'Puštanje svih dlaka na glavi'. U to vrijeme vraća se u Zagreb. Godinu dana kasnije nastaje film 'Glenn Miller I ' naslovljen po poznatom američkom jazzistu.

Akcije 'Pun mi je kurac' i '100 Fućkanje' izvodi 1978. kada i sudjeluje na brojnim skupnim izložbama. '100 Fućkanje' izvedeno je dva puta prvi put 1978. u Beogradu i godinu dana kasnije na glavnom trgu  u Zagrebu u sklopu otvaranja 10. Muzičkog bijenala. U prvoj polovini Gotovac dirigira stotini mladića i djevojaka koji imaju fućkaljke, u drugoj polovici oni dirigiraju njemu i prije nego što je došao u središte velikog kvadrata 10X10 metara, skinuo se gol. Tu akciju smatra svojim prvim velikim zagrebačkim skandalom, no vlast nije intervenirala jer je sve događalo pred međunarodom publikom.

Tomislav Gotovac 1979. ima prvu samostalnu izložbu u Zagrebu u Studiju Galerije suvremene umjetnosti. Odlazi na turneju u Nizozemsku gdje u studiju Marine Abramović i Ulaya izvodi akciju 'Čitanje novina Daily Maila', izlaže na grupnim izložbama u Amsterdamu, dok su mu filmovi prikazani u Amsterdamu, Denn Haagu, Utrechtu, Londonu i prestižnom 'Centre Georg Pompidou' u Parizu.

Godinu dana kasnije sljede brojne akcije: 'Čitanje novina', 'Slušanje radija', 'Gledanje televizije' i zanimljiva 'Prošenje (Molim milodar!Hvala!Umjetnik u prošenju) koja se odigrala ispred ckrve Ranjeni Isus na početku Ilice. Te godine glumi u poznatome filmu Zorna Tadića 'Ritam zločina' i sudjeluje na skupnim izložbama uglavnom u Zagrebu dok su mu filmovi prikazani u Oxfordu, Genovi, i Dubrovniku.

Tomislav Gotovac 1981. nastavlja s akcijama 'Telefoniranje', 'Šišanje i brijanje u javnom prostoru III ' to je hommage C.T. Dreyeru redatelju filma 'Jean d'Arc' i glavnoj glumici u tome filmu Mariji Falcontti, 'Tomislav Gotovac, kolportiranje Studentskog lista' i kultni i jedan od njegovih najpoznatijih performanca 'Ležanje gol na asfaltu, ljubljenje asfalta' ili 'Zagreb, volim te' u kojem se skinuo gol i u ležećem položaju ljubio asfalt na križanju tadašnjeg Trga Republike i Ilice. Taj performance je hommage Howardu Hawksu i njegovom filmu Hatari!
Nakon 26  godina osvrnuo se na taj performance i zaključio: 'Ja sam tada već poprilično bio u godinama i morao sam zaurlati, moralo me se čuti. Morao sam preskakati faze i znao sam da je performans ključna stvar kako bi se za mene čulo. Znao sam da je golotinja još uvijek bauk. I mene je sram, ali kada dođemo do “biti ili ne biti”, onda se sve stavlja u promet. Nisam želio da sve to bude samo ekshibicionizam iako je ekshibicionizam za umjetnike normalna stvar jer da nisu ekshibicionisti, onda ne bi bili umjetnici.'

Nakon gotovo petogodišnje stanke 1982. snima dokumentarni film o umjetniku Juliju Kniferu, glumi u  tv-seriji 'Nepokoreni grad' i u Osijeku izvodi akcije 'Razgovaranje', 'Govorenje'.  1983. iznimno malo stvara, samo glumi u filmu 'Treći ključ' Zorana Tadića.

http://www.youtube.com/watch?v=NqKXJJ3Wisc

Godinu dana kasnije izvodi niz akcija na glavnom zagrebačkom trgu:  'Maska smrti + Čirilica; Mumija; Srp, čekić i crvena zvijezda; Dimljačar; Čistač ulica; Sendvič- man s reklamom za Dinamo; SupermanDjed Mraz', iste godine u Zagrebu u Prostoru proširenih medija ima samostalnu izložbu 'Dvadeset godina prije Collages 1964 (II)'.

Tomislav Gotovac 1985. očito ima stanku jer nije zabilježena niti jedna akcija niti film kao ni izložba. Siljede akcija  ' Prikazivanje i gledanje igranog filma Orsona Wellesa Citizen Kane', 'Završno šišanje i brijanje', izložba dokumenata, i performans  'Govori tiho ali uvijek uz nogu drži batinu'  (1986),  te u Beogradu izvodi performans ' Srp, čekić i crvena zvijezda; Superman, 'Govori tiho ali uvijek uz nogu drži batinu' (1987). Godinu dana kasnije u Austriji izvodi performans 'Paranoia view Art'.

Nakon stanke 1987. godine Tomislav Gotovac izvodi performanse 'Degrafitiranje' (1990),  na otvorenju godišnje izložbe HDLU-a 14. srpnja 1991  izvodi performance 'Égalité, fratérnité, libérté, jebali te,' u kojem se kupa gol u fontani ispred Džamije na Trgu žrtava  fašizma, 'Point Blank' (1992) u kojem na bijelom zidu galerije Karas ispisuje riječi: Škabrnja, Hollywood, Vukovar, New York... od kojih neke riječi precrtava.

Tomislav Gotovac početkom 1994. odlazi u New York gdje u Franklin Furtance Archive nastaju performansi 'Srp, Čekić i crvena zvijezda', '24 sličice u sekundi' i 'Shooting  Piece' 'Sniper Piece' i instalacije, dok u Hrvatskoj izvodi  performnsi 'Sam svoj pas', 'Shooting  Piece', 'Straža na Rajni'.

Nakon skoro 14 godina stanke Tomislav Gotovac se 1996. pnovno vraća snimanju filmova i te godine nastaje dokumentarno- eksperimentalni film 'Tomislav Gotovac' i 'Tramvaj 406', iste godine u lipnju  izvodi  performanse 'Tribute tu Billy Holliday', 'Tribute tu Glenn Miller'. Dvije godine poslije izvodi 'Osmijesi ljetne noći u podne' i u Londonu se prikazuju dva njegova filma. Performance 'No Drugs, No Death' (1999) izvodi u Ljubljani.

Tomislav Gotovac 2000. vrlo intenzivno stvara i snima skup od osam kratkih igranih filmova 'Osjećaj', dok svaki sljedeći film u naslovu nosi redi broj uz imenicu osjećaj, u produkciji Kino Kluba Zagreb i Hrvatskog filmskog saveza snima još filmove 'Mjesto pod suncem', 'Mjesto pod suncem II', 'Mjesto pod suncem III',  'Glenn Miller ili kako je U.S.A. pobijedila Europu',  'Sjećanje na Hoagy Carmichela', 'Glenn Miller 2000',  te iste godine glumi u filmu Damiana Kozole 'Porno Movie'. Od performansa izvodi 'Izgubljena lopta', 'Hommage to Billy Holliday', završava akciju 'Weekend Art:Hallelujah The Hill' u suradnji s Ivanom Keser i Aleksandrom Battistom Ilićem. Akcija je nastala na Sljemenu gdje se troje umjetnika fotografiralo u  prirodi u različitim pozama i  vremenskim uvjetima, na poziv Marine Abramović odlaze u Dublin gdje izvode istoimeni performans u kojem na svoja gola tijela projiciraju slike nastale na Sljemenu.

Film  Toma Gotovca 'Identity number' (2001) snima Vedran Šamanović, iste godine Gotovac izvodi performanse 'Udaranje Plastičnim bocama' i započinje performans i snima istoimeni film 'Trocki' (2001/2002). Performans 'Pad u Manduševac' (2002) izvodi na Trgu bana Jelačića, kada u tamnom odijelu, kravati i cipelama polako ulazi u Manduševac te u zaranja u njega, a iste godine snima film ' Dead man walking'.

2005. Tomislav Gotovac mijenja ime u Antonio Lauer, Lauer je bilo djevojačko prezime njegove majke Elizabete ili Eške, koju smatra najzaslužnijom za svoj odnos prema umjetnosti.

Antonio Lauer odnosno Tomislav Gotovac 2007. dobiva nagradu HDLU-a za životno djelo, iste godine u svibnju redatelj Miran Kurspahić i on izvode planiranu akciju u HNK u Zagrebu. Zajedno se pojavljuju na predstavi 'Dundo Maroje' u režiji Ozrena Prohića, Miran glasno komentira predstavu  na što Gotovac reagira, ubrzo započinje inscenirani fizički obračun, predstava se prekida, a Mirana odvode redari.

U rano jesensko jutro 2009. Tomislav Gotovac, Vlasta Delimar i Milan Božić šetaju goli Ilicom i izvode performans 'Dva  muškarca i jedna žena' o čemu smo pisali ovdje.

U svibnju 2010. Gotovac doživljava nesreću i tri dana leži nepokretan u kadi dok ga nisu pronašli prijatelji i  spasili  uz pomoć vatrogasaca, potom završava u ubožnici u Dugoj Resi, na sramotu svih domaćih kulturnih institucija. Ekipa iz predstave  'Žrtve zemljopisa' odriče se svog honorara od predstave pa prihod od ulaznica ide Tomu Gotovcu za liječenje. Zdravstveno stanje Tomislava Gotovca se pogoršava i 25.lipnja 2010. u 74. godini umire u bolnici Rebro u Zagrebu.

Tomislav Gotovac čak ni vlasiti sprovod nije prepustio slučaju već ga je izrežirao: uz jazz koji je svirao na sprovodu, Ivana Starčević je nad otvorenim grobom otpjevala  'Don’t Explain' Billie Holiday, koju je Gotovac volio.

Umjetnički kolektiv ABS, koji čine mladi umjetnici Alen Alebić, Ivica Blažić i Ivan Skvrce izveli su hommage performans na njegovm grobu u kojem su donijeli cvijeće i zapalili svijeće potpuno goli, a  kratki dokumentacijski video izložili u Poreču.

Tomislav Gotovac zasigurno je jedan od najvećih domaćih umjetnika. Osim što se bavio filmom,  jedan je od prvih  koji se na ovim prostorima bavio performansom, čime je propitkivao različite društvene norme i pojave, od političkih sustava preko Crkve do pornografije i  same umjetnosti. Svojim radom utjecao je na mnogobrojne umjetnike, a najpoznatije su sigurno Marina Abramović i Vlasta Delimar.

ZAŠTIĆENI SADRŽAJ

Zanima vas cijeli tekst?

Teatar.hr financira se isključivo sredstvima svojih čitatelja. Stoga ostatak ovog teksta možete pročitati samo uz pretplatu ili SMS plaćanje. Pretplatiti se možete već za 1 kn dnevno.

Odgovori

Share on facebook
Share on twitter
POVEZANE VIJESTI
PRATITE NAS I NA
INBOX

Ne propustite naš dnevni Newsletter

Sažetak svih vijesti objavljenih prethodnog dana dostavljamo svakog jutra u vaš inbox

NAJČITANIJE
NAJNOVIJE