Naslovnica > GLAVNE VIJESTI > Sve što ste htjeli znati o ‘zakonu o umjetnicima’, a niste imali koga pitati

Sve što ste htjeli znati o ‘zakonu o umjetnicima’, a niste imali koga pitati

U čemu je 'kvaka', zašto se zakon uopće donosi, što je u njemu problematično, što nije i što biste o tome svemu trebali znati čak i ako niste umjetnici? [DOKUMENT]
Share on facebook
Share on twitter

Umjetnicima u Hrvatskoj nije lako. Već ih se godinama javno proziva kao uhljebe, premda se za kulturu (dakle ne samo za umjetnike) iz državnog proračuna izdvaja manje od 1%.

Tržište je malo i siromašno, pa većini ionako ne preostaje ništa osim javnih izvora financiranja koji su u pravilu politički opterećeni, ako ne i uvjetovani.

Tome usprkos, u Hrvatskoj postoje samozaposleni umjetnici, a oni među njima čiji je rad od iznimnog značaja za državu (što moraju dokazivati svakih 5 godina), ostvaruju pravo da im se mirovinsko i zdravstveno osiguranje financiraju iz državnog proračuna. Njih je, da i to razjasnimo, cca 1300.

No, u sklopu mjera štednje 2009. godine, osnovica po kojoj se samostalnim umjetnicima obračunava mirovinsko osiguranje smanjena je s koeficijenta od 1.2 na 0.8, zbog čega će isti ti državnovažni umjetnici imati mirovine od maksimalno 1800 kuna.

Iako su u međuvremenu mjere štednje ukinute, za razliku od ostalih struka umjetnicima osnovica nikad nije vraćena na razinu prije krize, a onda ih je 2017. još 'počastila' i porezna reforma uvodeći dodatna opterećenja na ionako mizerne honorare.

Sve to, kao i brojne druge probleme samostalnih umjetnika (činjenicu da nemaju pravo na plaćeno bolovanje prih 40 dana istog, nedostupnost kreditnih instrumenata usprkos prihodima, itd...) trebao je kao čarobnim štapićem riješiti Zakon o umjetničkoj djelatnosti ili popularno zakon o umjetnicima, a kojeg ministrica Nina Obuljen Koržinek najavljuje od stupanja u mandat.

Kako smo već pisali, ministrica je 2017. izjavila kako će se upravo tim zakonom amortizirati učinci porezne reforme, no isti do danas nije donešen iako je bio u planu zakonodavnih aktivnosti za prošlu godinu. Umjesto toga početkom 2018. oformljena je radna grupa, u koju međutim nije pozvan predstavnik Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika (HZSU). Sjajan početak, zar ne?

Radna se grupa odonda informativno sastala svega dva puta (a i tad u krnjem sastavu), e da bi onda nakon 10 mjeseci tišine prošlog tjedna toj istoj radnoj grupi (i opet u krnjem sastavu) Ministarstvo kulture na stol bacilo radnu verziju prijedloga i dalo rok od 8 dana da s 'bazom' izbistre i iznesu primjedbe na njega.

Zanemarimo za trenutak činjenicu da ministarstvo radni materijal za temeljni zakon cijelog sektora nije imalo potrebe predstaviti nekim popratnim tekstom o ciljevima koji su ga motivirali. Recimo da to nije problem.
No, istu mjeru tolerancije nije nikako moguće primjeniti na činjenicu da je Ministarstvo cijelom jednom sektoru, pa onda još i prekarnom, nadmeno dalo tek 8 dana za očitovanje o prijedlogu koji zakonski definira osnovne uvjete za njihov život i rad?

Demokratski i vjerodostojno.

Sve se to zbilo 5. veljače, a dva dana kasnije HZSU je na svojim mrežnim stranicama objavila tekst prijedloga i tu je tek nastao potres. Zatim je nakon prigovora članova radne skupine, rok za primjedbe produljen još 7 dana, pa oni sad rezultate konzultacija s 'bazom' mogu dostaviti do 20. veljače.

Primjedbi će svakako biti puno, jer prijedlog Ministarstva ne rješava niti jedan jedini prethodno spomenuti problem umjetnika, a njegove stvarne inovacije u odnosu na postojeći zakon jesu smanjivanje mizernih stečenih prava, ukidanje HZSU i prenošenje svih ovlasti na Ministarstvo.

Dakle, kako bi navodno pomoglo umjetnicima, Ministarstvo planira ukinuti stečene ovlasti tijela kojim upravljaju sami umjetnici, te nadalje posve  samostalno odlučivati o tome tko se može smatrati umjetnikom, a što se može smatrati umjetnošću.

Zvuči politički problematično? Ma ne, čini vam se.

Dapače, Ministarstvo u svom prijedlogu sve samostalne umjetnike planira do mirovine tjerati na reviziju statusa, dakle na vječni život u nesigurnosti iako je trenutnom regulativom omogućen tzv. zaštitni period odnosno broj godina staža nakon kojih status postaje trajan.

Istina, u prijedlogu ministarstva postoje i tri 'mrkve' kojima će sasvim sigurno pokušati obraniti ostatak materijala, a u shizofrenim okolnostima hrvatske realnosti ne bilo čudno da one budu dovoljne za ušutkavanje kompletnog sektora.

Prva jest da se iznos neoporezivog prihoda umjetnika možda podiže s 20.000 kn na 75.000 kn. S obzirom da je prvi iznos određen prema troškovima života iz 1996. godine (!), povećanje se i ne čini baš jako drastičnim, zar ne?

Druga novotarija jest uvođenje proricanja budućnosti u zakonske normative, zbog čega će - ako očekivanja razvoja njihove karijere budu visoka - status samostalnih umjetnika moći dobiti i mladi koji inače ne bi zadovoljili uvjete statusa.

Konačno, u sklopu financijskih mjera za poticanje umjetničkog stvaralaštva, zakon je predvidio da se umjetnicima - kao porezna olakšica donatora - može godišnje udijeliti do 15.000 kn (ili više uz blagoslov minsitra), a prijedlogom se taj iznos podiže na 2% prihoda donatora što je limit koji slijedom drugih zakona trenutno imaju organizacije i ustanove u kulturi. Ukratko - samo izjednačavanje s pravima drugih entiteta na kulturnom tržištu.

Toliko o mrkvama.

Sad malo o batinama.

S pravom frustrirana i posve iscrpljena, a onda još i interesima rascjepkana domaća umjetnička zajednica, čini se ne shvaća da u aktualnom Ministarstvu nema sugovornika za rješavanje svojih egzistencijanih problema, već da se ovaj zakon donosi prije svega zbog potrebe za dodatnom pacifikacijom sektora.

Umjesto toga po mailing listama i drugim komunikacijskim kanalima već se danima užurbano definiraju maksimalistički zahtjevi svake od struka, traže se stipendije, dodatni fondovi, ove i one mjere... Snatri se o interventnim akcijama, poticajima i tko zna čemu...

Stvarnog bijesa zbog činjenice da umjetnici u samo 15 dana moraju odlučiti o vlastitoj zakonodavnoj sudbini - nema.

To su, čini se, svi prihvatili. Zgražanja nad prestankom samoregulacije sektora gašenjem HZSU također je malo. Pa ni sama Zajednica nije se još oglasila. O tome da zakonodavac ne riješava niti jedan jedini problem nego stvara nove, također se ne govori.

Dapače, u borbi za minimalna socijalna prava zaboravljena su čini se sva druga, a ministarstvo toga ne samo da je svjesno, nego mu je - čini se - to i cilj.

Hoće li, zahvaljujući svemu navedenom, vladajući uspjeti kompletnu domaću umjetničku scenu de facto staviti pod cenzorsku pasku ovisit će, naravno, i o podršci šire javnosti, ali i o konstruktivnosti prijedloga koje zaprime.

U to ime, u nastavku donosimo naše, redakcijske primjedbe na tekst radnog materijala prijedloga zakona.

Teatar.hr primjedbe - Nacrt prijedloga Zakona o obavljanju umjetničke djelatnosti

p.s.

Autorica ovog teksta je samostalna umjetnica.

 

 

 

 

ZAŠTIĆENI SADRŽAJ

Zanima vas cijeli tekst?

Teatar.hr financira se isključivo sredstvima svojih čitatelja. Stoga ostatak ovog teksta možete pročitati samo uz pretplatu ili SMS plaćanje. Pretplatiti se možete već za 1 kn dnevno.

One Response

  1. Kao i obično, nit’ je jasno što se prijedlogom Zakona želi postići, niti što se zapravo postiže. Čitajući Nacrt prijedloga, ne mogu se oteti dojmu da procjena ciljeva Zakona ovisi boji naočala kroz koju čitatelj gleda svijet. A bogme i onaj tko će ga u praksi morati provoditi ili ne daj Bože po njemu suditi.
    Dosadašnji “rad” radne skupine, njen sastav pa i očiti odnos Ministarstva prema istoj s pravom izaziva skepsu u čiste namjere Ministarstva kulture i ljudsku brigu za razvoj umjetnosti u Hrvata i prava umjetnika.
    Koliko vidim Upravni odbor HZSU je reagirao, a (ako je za suditi prema njihovim internet stranicama)HDDU i HDFD za sad ne. Spominjem ovdje samo udruge vezane uz moju struku. Hoće li ta reakcija uroditi plodom, mogu samo predviđati u skladu s novom praksom vidovitosti koju pokušava uvesti Ministarstvo.
    Uz sve službene korake koje će, nadam se, umjetničke strukovne udruge poduzeti, iskreno se nadam da će pokušati animirati umjetničku i širu zajednicu na javnu reakciju. Skromnog sam mišljenja da je to jedan od razloga zbog kojih plaćam članarinu, jer za organiziranje takvih akcija rijetko tko od umjetnika ima vremena i resursa. Čak i uz dosadašnja stečena prava, ipak najviše vremena umjetnici troše na organiziranje vlastitih akcija osiguravanja “pristojne” egzistencije i umjetničko stvaranje (što navodno ovaj prijedlog treba podupirati više od postojećeg Zakona, iako nije baš jasno kako).

Odgovori

Share on facebook
Share on twitter
POVEZANE VIJESTI
PRATITE NAS I NA
INBOX

Ne propustite naš dnevni Newsletter

Sažetak svih vijesti objavljenih prethodnog dana dostavljamo svakog jutra u vaš inbox

NAJČITANIJE
NAJNOVIJE