U Hrvatskoj je, znaju već i turisti, za sve potrebno imati - vezu.
Nakon punih 13 godina svoju su vezu, i to u Saboru, konačno našli hrvatski profesionalni samostalni umjetnici.
Ne zato jer u proteklih 13 godina u tom visokom domu nije bilo njihovih kolega ili ljudi koji ne bi mogli razumjeti u čemu je problem.
Nego zato jer kultura ovdje malo koga brine, uključujući i one koji od nje žive.
No, čuda su čak i u Hrvatskoj moguća, pa se tako prije desetak dana sa saborske govornice konačno progovorilo o činjenici da su samo za samostalne umjetnike u ovoj zemlji još uvijek na snazi antirecesijske mjere štednje iz 2009. godine.
Saborska zastupnica Urša Raukar objasnila je u Saboru da su hrvatski samostalni umjetnici već punih 13 godina - fenomen.
Schrödingerovska vrsta.
I jesu i nisu u krizi.
Država je, naime, ne bi li se 2009. godine spasila od financijske propasti, odlučila uštedjeti i na brizi za svojih 1400 samostalnih umjetnika. Pa im je koeficijent za izračun mirovine smanjila s ionako bijednih 1.2% na 0.8%.
S pozicije države ta je ušteda bila i ostala kolosalno smiješna, jer svi samostalni umjetnici ovu zemlju godišnje stoje 0.04115% sredstava ukradenih samo u posljednjoj pljački INA-e.
S pozicije samostalnih umjetnika ta je štednja kolosalna svinjarija koja je upropastila mnoge živote, jer se evo i danas, nakon punih 13 godina, mogu nadati mirovini od tek 1700 kuna.
Recesijske su mjere, naime, nakon godinu dana ukinute svima samo ne njima.
Pa samostalni umjetnici i dalje tavore u 2009. godini, iako su svima drugima u međuvremenu rasle i mirovine i plaće.
A ponajviše troškovi života.
Zaustaviti vrijeme, to je - čini se - jedan od ključnih ciljeva hrvatske kulturne politike.
I dosegnut je, ma koliko mi šutjeli o tome.
Ali dušmani ne posustaju.
Pa je nekoliko dana nakon prvog govora, Urša Raukar ponovila svoj zahtjev u Saboru, ovaj put pred ministrom financija:
Nažalost, ništa od navedenog nije postala vijest.
Možda i zato jer mediji dokazano vole skretati pažnju s velikih uspjeha ove Vlade.
A zaustavljanje vremena to svakako jest.
Pa ako i za samo 1400 stanovnika ove zemlje.
Realno: negdje morate početi.
Zato ću vas, kao jedna od tih 1400 na koncu zamoliti da nam pomognete.
Budite nam svjedoci.
Obznanite prijateljima i rodbini, vičite s krovova, zaustavljajte prolaznike na cesti.
Ovu nadahnjujuću priču o hrvatskom uspjehu doista svi zaslužuju čuti.
