Zakon, čiji je temeljni koncept značajno promijenjen između provedene javne rasprave i slanja u Sabor, pred zastupnicima je branila osobno resorna ministrica i članovi vladajuće koalicije, a bez iznimke žestoko napadali svi predstavnici oporbe.
Najviše primjedbi bilo je na činjenicu da se prijedlogom novog zakona imenovanje kako kazališnih vijeća tako i intendanta izmiče iz ovlasti predstavničkih tijela u ruke izvršnih, odnosno da će o njima ubuduće umjesto gradskih vijeća odlučivati sami gradonačolenici, kao i da ministrica zadržava pravo derogirati odluke lokalne samouprave u pogledu imenovanja i razrješenja intendanata nacionalnih kazališta.
Dok oporba smatra kako će to dodatno politizirati rad kazališta i otvoriti vrata korupciji i samovolji, ministrica je tvrdila kako joj je namjera upravo suprotna: spriječiti 'nedostojne' rasprave o kulturnim institucijama. Puno je bilo riječi i o kršenju radničkih prava i upitnoj ustavnosti ovakvog zakonskog rješenja, ali je istovremeno i oporba priznala da su neka rješenja - poput onog o umirovljenju plesnih umjetnika - dobra, premda su u prvobitnom nacrtu zakona bila radikalno drugačija.
Čulo se u raspravi i puno - u najmanju ruku - proizvoljnih tvrdnji, od onih da se gradovima poput Zadra, Petrinje ili Kutine predstave uopće ne izvode, pa do teških optužbi za kršenje postojećih zakona.
No, kako je rečeno i na samom početku rasprave, vladajuća koalicija ima dovoljan broj ruku da zakon izglasa usprkos svim njegovim manjkavostima, pa će se to nakon dva čitanja vjerojatno i dogoditi.