Naslovnica > VIJESTI > MJUZIKL I OPERA > Verdi, Giuseppe

Verdi, Giuseppe

28 opernih djela talijanskog majstora samo je u posljednjih pet sezona doživjelo više od 2500 produkcija diljem svijeta. Sve o njima, ali i o njegovim menadžerskim sposobnostima, radu s libetistima i usporedbama s Wagnerom, otkrijte u obljetničkom dossieru!
Share on facebook
Share on twitter

Giuseppe Verdi, sin Carla Giuseppea Verdija i Luigie Uttini,  rođen je 10. listopada 1813. u mjestu Le Roncole, u neposrednoj blizini Busetta. Iako danas zvuči nevjerojatno, Verdi je zapravo rođen u – Francuskoj. Vojvodstvo Parma u to vrijeme je bilo anektirano Napoleonovom carstvu, te je i u matične knjige uveden pod francuskom verzijom svog imena.

Već je u najranijoj dobi naučio osnove kompozicije u Busettu, a s dvadeset godina odlazi u Milano kako bi studirao kompoziciju. U Milanu se upoznao i sa raznim glazbenim stilovima, te je bio jedan od stalnih gostiju salona Clare Maffei, ugledne pripadnice visokog društva, koja je okupljala mlade intelektualce i umjetnike, posebno one koji su se zalagali za ujedinjenje i nezavisnost Italije. U izvjesnom salonu vrlo je vjerojatno upoznao i Giuseppinu Strepponi, s kojom je sklopio dugogodišnje profesionalno, a kasnije i ljubavno partnerstvo.

Iako je već u Milanu bio prepoznat kao veliki talent, Verdi se vraća u svoj rodni kraj gdje djeluje kao glazbenik i prvi put javno nastupa. Oduševljen njegovim radom, Antonio Barezzi ga poziva da drži poduke njegovoj kćerki Marghariti, u koju će se Verdi ubrzo zaljubiti te se 1836. s njom i oženiti.

U Busettu je nastala i prva Verdijeva izvedena opera, Oberto. Navodno je Verdi započeo operu Rocester prije rada na Obertu, ali je naposljetku veći dio glazbene građe te opere ugrađen u Oberta. Praizveden 1839. godine, odmah je postigao uspjeh u Scali, te je Verdiju Bartolomeo Merelli, tadašnji impresario Scale, ponudio ugovor za još tri opere. Partituru prve Verdijeve opere objavio je ugledni milanski izdavač Ricordi, s kojim će Verdi također ostvariti dugogodišnju suradnju.

Tijekom skladanja komične opere Un giorno di regno (Lažni Stanislav ili Jedan dan kraljevanja) Verdi je doživio obiteljsku tragediju – nakon dvoje malene djece, preminula je i njegova voljena supruga Margherita. Verdi je ipak zbog ugovorne obaveze morao dovršiti operu, te je ona na prvoj izvedbi doživjela potpuni fijasko. Shrvan obiteljskom tragedijom, gotovo je odustao od skladanja, te je do njegove sljedeće opere prošlo čak 18 mjeseci (što je bila neuobičajeno duga pauza kad uzmemo u obzir njegovo kasnije stvaralaštvo).

U ožujku 1842. vraća se na pozornicu La Scale operom Nabucco, koja je i danas rado viđena na repertoarima opernih kuća. Nabucco najavljuje put kojim će se Verdi kretati – u njemu je prvi put dao veliku ulogu zboru koji predstavlja narodnu masu, a melodički tok postavlja na jaku ritmičku osnovu. Zanimljivo je da je ulogu Abigaillu na premijeri igrala upravo Giuseppina Strepponi, s kojom će Verdi nastaviti vezu i u Parizu.  Uspjeh Nabucca vrlo se često pripisuje analogiji između političke situacije u Italiji 40-ih godina i priči o hebrejskom ropstvu u Babilonu, iako neka suvremenija istraživanja smatraju kako je ta analogija proizvod modernog doba.

U sljedećih 11 godina (do ožujka 1853. godine) Verdi će skladati čak 16 opera, što nas dovodi do prosjeka od 1 opere u 9 mjeseci. 1847. doživjet će uspjeh i u inozemstvu izvedbama opere I masadieri (Razbojnici) u Londonu, te Jérusalema u Parizu. Jérusalem je prva njegova opera naručena izvan Italije, a zapravo se radi o adaptaciji i prijevodu opere I Lombardi alla prima Crociata (Lombardijci u prvoj križarskoj bojnoj), na kojoj je surađivao s libretistom Temistocleom Solerom. Verdi je, za razliku od Wagnera, bio prilično fleksibilan, pa je svoju operu prilagodio zahtjevima tzv. grand opéra i ona je postigla velik uspjeh u Parizu. Povratak u Italiju sa Giuseppinom Strepponi izazvao je skandal, budući da su otvoreno bili u ljubavnoj vezi, ali ne i vjenčani.

http://www.youtube.com/watch?v=5T7YBMGQ2EU

Latinska trilogija vrhunac je Verdijevog stvaralaštva i opernog realizma u njegovom djelu. Iako tri opere, Rigoletto, Trubadur i Traviata nisu ni na koji način formalno povezane, u tim radovima očite su zajedničke značajke te ih se zbog toga često stavlja pod zajednički nazivnik. Trilogija je prvenstveno značajna zbog dramskog aspekta – ona na opernu pozornicu dovodi „ponižene i uvrijeđene“, ljude sa ruba društva, dvorsku ludu (Rigoletto), posrnulu parišku kurtizanu (Violetta Valery u Traviati), te cigansko pleme i njihov način života.

Rigoletto (1851.) je skladan prema drami Victora Hugoa Kralj se zabavlja, a radnja je zbog cenzure morala biti premještena u neko od prethodnih stoljeća i na neku drugu lokaciju (francuski kraljevski dvor bio je nedopustiv). Rigoletto se također morao izvoditi pod raznim naslovima, a u jednom slučaju ni davno izgubljeno vojvodstvo od Mantove nije bilo dovoljno daleko, pa je radnja izmještena u – Boston.  U Rigolettu Verdi stvara jedan od svojih najuvjerljivijih likova, dvorsku ludu koji je rastrgnut između osjećaja i svoje dužnosti, odnosno posla – istovremeno mora zabavljati vojvodu, ali i očuvati kćer od njegovih požuda. Rigoletto nam donosi jednu od najpoznatijih Verdijevih arija (La donna è mobile) , ležernu i dopadljivu ariju u kojoj ljepota Verdijeve melodije dolazi do izražaja, a vrijedi spomenuti i primjer operne polifonije, kvartet iz posljednjeg čina u kojem četiri osobe na četiri različita teksta i melodije iznose svoja duševna stanja.

http://www.youtube.com/watch?v=Q5NEOh-XhyA

Trubadur (1853.) djelo je nastalo prema drami Antonia Garcie Gutierreza tipično romantičarske dramaturgije, koja u sebi krije mnogo herojske patetike, žudnju za osvetom, elemente egzotike (dio radnje odvija se u ciganskoj čergi), te potpuno odstupanje od Aristotelovog načela jedinstva mjesta, vremena i radnje. Unatoč dramskim nedostatcima i raznolikim nanizanim slikama, Verdi je u ovoj operi iskazao svoju sposobnost da cijeloj operi da zajednički stilski okvir.

Kronološki posljednja opera ovog ciklusa, Traviata (1853.) često se opisuje kao najljepša operna ljubavna priča. Skladana prema Dumasovom romanu i drami Dama s kamelijama, praizvedba ove opere pretvorila se u veliki neuspjeh prilikom premijere u Veneciji. U središtu radnje ove opere nalazi se posrnula žena, pariška kurtizana, u kojoj se u posljednjim trenutcima života javlja iskrena i čista ljubav. Traviata se, za razliku od Trubadura koji je prepun izvanjskih sukoba, prvenstveno fokusira na intimne doživljaje pojedinih likova. Verdi je u ovoj operi podjednako dobro razradio solističke arije, duete te masovne scene, te je u glazbi uspio izvrsno naglasiti razliku između „javnog“ i „intimnog“ u životu tragične junakinje. Naslovna uloga Violette Valery snažna je sopranska uloga, u kojoj su iskorištene sve glasovne mogućnosti, te su prilagođene pojedinim dramskim motivima. Ovoj operi Verdi je napisao dva predivna preludija, a orkestar se u cijeloj operi potpuno osamostaljuje i podređuje zahtjevima radnje. Opera je prema statističkim podatcima najizvođenija opera u svijetu, a izvedbu u režiji Willyja Deckera u cijelosti možete pogledati u našoj videoteci.

Verdi je bio izuzetno uspješan menadžer i za razliku od drugih skladatelja 19. stoljeća, koji su najčešće postizali ugovore posredstvom raznih kazališnih agenata, sam  je sklapao ugovore s kazalištima, u kojima bi precizno ugovorio rokove i sve uvjete. Finalni ugovor s kazalištem često je uključivao i postavu premijere, te se Verdi često ravnao tim postavom kada je pisao pojedine uloge. Poznati su tako primjeri uloga skladanih za Erminiu Frezzolini (Lombardijci, Ivana Orleanska) i Antoniettu Ranieri Marini (Oberto, Lažni Stanislav), dok je ugovor za skladanje Macbetha prihvatio tek nakon što je osigurao angažman Felicea Varesija, jednog od najboljih baritona tog vremena. Jedna od najpoznatijih pjevačica tog vremena bila je i Teresa Stolz, za koju se spekuliralo da je u vezi sa Verdijem, a njoj je Verdi posvetio naslovnu ulogu u AidiMoć sudbine. Verdi je često i ravnao izvedbama svojih opera, iako to nije bilo dirigiranje kakvo danas poznajemo.

Veliku pažnju Verdi je posvećivao i izboru libretista i književni predloška stanovite umjetničke vrijednosti. U suradnji sa trojicom libretista vidi se i promjena Verdijevog odnosa prema tekstu. U raznoj fazi surađivao je sa libretistom Temistoclom Solerom, te je vrlo rijetko intervenirao u tekst, vjerojatno i zbog toga što je Solera bio etablirani kazališni umjetnik. Sa Salvadorom Cammaranom, autorom nekih od najpoznatijih Donizettijevih libreta, ponekad je uspješno pregovarao o izmjenama. Ipak, sa svojim najdražim libretistom, Francescom Mariom Piaveom, imao je najkompleksniji odnos. Verdi je često sam radio skice za libreto u kojima su već bile osmišljene ključne situacije, tako da je libretistu preostalo tek da načini stihove prema Verdijevim skicama. Za predloške je često uzimao djela slavnih suvremenika (Victor Hugo, Alexandre Dumas – sin), djela istaknutih romantičara (Friedrich Schiller, ali i danas manje poznati autori), te Shakespeareova djela.

U glazbenom smislu, Verdi nastavlja talijansku opernu tradiciju, te i dalje dijeli operu na brojeve sve do Otella, u kojem prihvaća neke od pretpostavki Wagnerove operne reforme. Ipak, u nekoliko spisa Verdi je izrazio svoje divljenje Wagneru, ali i objasnio kako u talijanskoj operi neke od pretpostavki „glazbene drame“ jednostavno ne mogu funkcionirati. Muzikolozi su u njegovim djelima pronašli tragove vezivanja određenih tonaliteta uz pojedine likove ili skupina likova – tako u Trubaduru tonalitete sa povisilicama vezujemo uz svijet Azacuene i Cigana, dok tonalitete sa snizilicama vezujemo uz aristokratski svijet grofa Lune i Leonore. U nizu opera pojavljuju se također naznake lajtmotiva (npr. uvertira Traviate najavljuje Violettinu bolest, dok se ritam valcera uvijek vezuje uz njenu radost i posljednje trenutke životnog ushita), ali se u talijanskoj operi unatoč tome ne može govoriti o razvijenom sustavu lajtmotiva.

Jedno od djela u kojima su se očitovala Verdijeva promišljanja o Wagnerovoj reformi jest Aida, prvi put izvedena u Kairu 1871. , ali ne povodom otvaranja Sueskog kanala kako se popularno vjeruje. Verdi je odbio pisati glazbu po narudžbi za takve prigode.  Iako je Aida primjer tzv. „velike opere“, u njoj ima mnogo materijala koji bi se mogli usporediti sa lajtmotivima. U prvom planu je ipak i dalje melodičnost i izražajnost ljudskog glasa, ali i orkestar dobiva značajniju ulogu u smislu akustičkih efekata i atmosferičnosti. U svojoj radnji Aida donosi sukobe na unutarnjem planu, utemljene na ljubavi, ljubomori i odanosti domovini. Aida je i prva opera u koju je Verdi sam uvrstio balet (za razliku od brojnih baletnih ulomaka koji su kasnije dopisani za parišku publiku), jer je smatrao da se tu i logično uklapa u radnju.

Posljednje dvije opere, Otello i Falstaff  Verdi je skladao prema Shakespeareovim predlošcima nakon šesnaestogodišnje pauze, tijekom koje je skladao Requiem, jedno od svojih najpopularnijih djela, u kojem se još jednom istaknuo kao majstor polifonog sloga. 1879. Verdi je upoznao pjesnika Arriga Boitu, koji je napisao libreto za dva posljednja Verdijeva djela. U obje opere prihvatio je podjelu na prizore umjesto na brojeve jer je i sam shvatio logičnost takve podjele. Ipak, u Otellu i dalje možemo pronaći neke zatvorene cjeline kao što je Ave Maria, Pjesma o vrbi i Jagov Credo. Djelomično je napustio i bogatu melodiku u korist deklamatornog stila (arioso). Dok je Otello velika tragedija u kojoj se trudi prvenstveno ocrtati psihološku analizu glavnih likova, Falstaff je njegova jedina glazbena komedija, u kojoj je upotrijebio tradiciju opere buffe, vlastito poznavanje polifonog sloga i očigledan dobar smisao za humor.

http://www.youtube.com/watch?v=guwjJWQSRDU

Krilatica Viva VERDI pod kojom se krije akronim imena talijanskog kralja danas je općepoznata činjenica, a s domoljubljem se često vezuje slavni zbor Va, pensiero. Predaja kaže da je zbor izazvao ovacije, te je publika zahtijevala ponovnu izvedbu istog broja, što je tad bilo strogo zabranjeno. Neka nova saznanja dovela su do zaključka da publika doista jest zahtijevala ponavljanje ovog broja, ali za zbor Immenso Jehova, molitvu zahvalnicu hebrejskog naroda. Smatra se kako je zbor svoj status zadobio netom nakon uspostave talijanske države 1861., kada je postojala potreba da se stvori novi, kolektivni identitet obojan idejom o „državi-naciji“. Verdi je sasvim sigurno bio veliki domoljub, te je 1874. proglašen i doživotnim senatorom, ali je dio njegovog mitskog statusa u pokretu za jedinstvo Italije tek naknadno stvoren i pripisan njegovim djelima.

Za razliku od Richarda Wagnera, Giuseppe Verdi bio je sklon mirnom obiteljskom životu i humanitarnom radu. Pred starost osnovao je dom za ostarjele glazbenike, a predaja kaže da je bio sklon pomagati „malom“ čovjeku. Giuseppe Verdi preminuo je 27. siječnja 1901. godine, a njegov sprovod jedan je od najvećih javnih okupljanja u povijesti Italije. Ispraćen je zborom Va, pensiero, koji je često navodio kao melodiju koja ga je nakon životne krize natjerala da nastavi pisati. Iako će se debata između obožavatelja Verdija i Wagnera zasigurno nastaviti, brojke su na strani Verdija – najizvođeniji je operni skladatelj na svijetu, njegove bogate melodije prepoznatljive su i površnim poznavateljima glazbe, a likovi iz stvarnosti kojima je pristupio bez lažnog moraliziranja i dojmljive ljubavne priče bliske su svakom čovjeku.

ZAŠTIĆENI SADRŽAJ

Zanima vas cijeli tekst?

Teatar.hr financira se isključivo sredstvima svojih čitatelja. Stoga ostatak ovog teksta možete pročitati samo uz pretplatu ili SMS plaćanje. Pretplatiti se možete već za 1 kn dnevno.

Odgovori

Share on facebook
Share on twitter
POVEZANE VIJESTI
PRATITE NAS I NA
INBOX

Ne propustite naš dnevni Newsletter

Sažetak svih vijesti objavljenih prethodnog dana dostavljamo svakog jutra u vaš inbox

NAJČITANIJE
NAJNOVIJE