Najspektakularnija opera Giuseppea Verdia inspirirana je istoimenom dramom Friedricha Schillera, te se bavi povijesnom temom iz vremena španjolske inkvizicije, odnosno vremenom vladavine Filipa II španjolskog, koji je za ženu uzeo Elizabetu Valois, koja je prvotno bila obećana njegovom sinu Carlosu.
Opera je premijerno izvedena 1867. na pozornici Théâtre de l’Académie Royale de Musique u Parizu, a dotad (ali i poslije toga) je toliko puta mijenjana, kraćena i produživana da vjerojatno ulazi u popis opera s najviše verzija, kao i među vrhunce Verdijevih opera – kao ona najdulja i najspektakularnija, tzv. grand opera, koja je na samoj premijeri trajala punih pet sati. Libreto su napisali Camille du Locle i Joseph Mery, a sastoji se od 5 činova i čak 8 scena.
Priča se otvara scenom u kojoj se susreću Elizabeta Valois i Don Carlos, koji se trebaju vjenčati zbog dogovora između Francuske i Španjolske. Don Carlos se čim strastveno se zaljubi u Elizabetu, čim je ugleda, a ona mu, naravno, jednakim žarom uzvraća osjećaje. No planove mijenja vijest da se, iako će se dogovor Španjolske i Francuske održati, Elizabeta mora udati za Filipa II, Carlosovogoca. Shvaćajući ozbiljnost političke situacije, Elizabeta pristaje.
Carlosov prijatelj Rodrigue moli Carlosa za pomoć oko Flandrije koja je u teškoj političkoj situaciji. Carlos mu obeća pomoći, i odlazi do Elizabete, još jednom joj izjavljuje ljubav te traži od nje da zamoli njegovog oca, Filipa II, da pusti njega i Rodriga u Flandriju. Filip pristaje.
Na balu u kraljičinom vrtu, Elizabeta, umorna, želi otići na počinak, no bojeći se da joj netko ne zamjeri što je nema, zamjenjuje masku s princezom Eboli. U tom trenu dolazi Don Carlos, u kojeg je Eboli nesretno zaljubljena. Misleći da je ona Elizabeta, Carlos joj izjavljuje ljubav, a Eboli, shvaćajući o čemu se radi, bijesno odlazi s bala.
Na slavlju za krunidbu, dolaze Rodrigue i Carlos te traže kralja Filipa da uvaži molbe flandrijskih izaslanika za nezavisnost Flandrije. Kralj odbija i šalje ih na lomaču, a Carlos u tom trenu izvlači mač protiv kralja, no Rodrigue ga uspijeva smiriti.
Kralju u posjet dolazi Inkvizicija i dogovaraju se o smrti kraljeva sina Carlosa. Uto upada Elizabeta, optužujući nekoga da je ukrao njenu kutiju s nakitom. Filip joj pokazuje kutiju i sliku Carlosa koja se nalazi u njoj. Elizabeta se onesvijesti, a princeza Eboli, osjećajući grižnju savijesti, priznaje da je ona kralju dala kutiju, ali i to da je imala i aferu s kraljem. Pokušava smisliti plan kako da spasi Carlosa od Inkvizicije, pa ga uspijeva i odvesti iz zatvora u kojem je bio zatočen. Carlos se zaklinje da će otići u Flandriju i uspostaviti red.
Prva zagrebačka izvedba ove opere bila je 20. V. 1939. pod ravnanjem Oskara Jozefovića u režijiTita Strozzija, druga 19. I. 1962. pod ravnanjem Milana Horvata u režiji Vlade Habuneka, a treća 20. VI. 1978. pod ravnanjem Mire Belamarića u režiji Koste Spaića.
Don Carlos ili Don Carlo posljednji je put u Hrvatskoj premijerno postavljen na Splitskom ljetu 2008. godine, a na sceni HNK u Zagrebu četiri godine prije toga.
Najnovijom produkcijom na sceni središnjeg nacionalnog teatra ravnat će Elio Boncompagni, dok je režija povjerena Dereku Gimpelu.
