Naslovnica > VIJESTI > DRAMA > Interview: Boris Svrtan

Interview: Boris Svrtan

Zašto je napustio Gavellu, zašto se bavi režijom, što i kako ne valja na ADU, a što na TV i u kakvoj su vezi politika i Metstaze?
Share on facebook
Share on twitter

Dugi niz godina bio si prvak kazališta Gavella, a od 1.12. 2006. više nisi tamo u angažmanu. Kad to već tad nije bila vijest, objasni nam sada – zašto?

Pa evo 20 godina sam bio u angažmanu, puno sam naučio, i zbilja sam prošao raznih projekata i režisera, a i ravnatelja... za mog 'mandata' (smijeh) su se promijenila trojica... nekako, valjda je prirodno da dođe do nekog zasićenja... razišli smo se bez ikakvog velikog ogorčenja i bez ikakve patnje... sporazumno smo se dogovorili o tom raskidu....djece nemamo, osim predstava, tako da još uvijek igram u 'Mjesec dana na selu', 'Ptičicama', 'Četvrtoj sestri' i 'Majstoru i Margariti'....

Prije svega me na tu odluku potaknula činjenica da sam se prije 5 godina počeo baviti pedagogijom na ADU što mi je otvorilo neke nove mogućnosti... Na početku mi se činilo možda malo prerano za tu odluku, ali Tomislav Rališ me nagovorio i - osjetio sam taj poziv...sad mi je drago zbog tog iskoraka koji mi je dao neku sigurnost... želio bih se tome u budućnosti više posvetiti, ne u potpunosti, ali više. Na jedan studiozniji način pristupiti problemu glume, režije, kazališta...

A to je u zadnje vrijeme često u Gavelli bilo nemoguće. Kad kažem - u zadnje vrijeme - ne mislim nužno na ovu posljednju upravu, nego na činjenicu da sam ja dosta dugo pokrivao neke rupe na tom brodu, a bilo ih je od više mojih udova... jednostavno natovario sam na leđa puno previše toga za jednog čovjeka, pogotovo u takvim okolnostima u kojima još uvijek socijalizam caruje, a renesanse nema... divlji kapitalizam i metastazirani turbulentizam i ne znam što sve ide uz to... shvatio sam u posljednje dvije-tri godine, naročito recimo radeći jednog 'Ivanova', da ako su glumci u kazalištu samo po nužnosti, znači onda kad su slobodni od snimanja na televiziji, da je onda jednostavno nemoguće raditi takve projekte... Kod nas čovjek koji želi temeljito raditi još uvijek biva biva označen kao ambiciozna budala, a sama ambicija kao loša stvar... no, nije moj slučaj tu izuzetan. Ima ih puno... A kad prijeđeš neki, recimo, prag zrelosti, kad prijeđeš četrdesetu, onda nekako nemaš više energije za rasipanje na sve to pa sam ja eto odlučio tu energiju fokusirati u pravom smjeru koji će bit puno zdraviji za mene, ali i za okolinu...

1193130056_092991800_317_.jpg
scena iz predstave 'Metastaze'

Dobro kad smo već prešli na zdravlje, medicinu i dijagnoze - zašto Metastaze...

Pročitao sam neke recenzije tog romana i zainteresirao se za njih... a Duško Ljuština (ravnatelj Kerempuha op.a.) već nekoliko godina mi govori da bi htio nešto od mene. Neki novi tekst... i imao sam nešto u ladicama i te su se ladice punile različitim tekstovima i pokušajima, ali sve mi je izgledalo previše dramski jer sam se htio baviti temom rata, poraća... i onda mi je u ruke u pravom trenutku, kako to već biva u životu, došla ta knjiga koja je, meni se čini, jako iskrena... To su jedne od najhrabrijih stranica suvremene hrvatske književnosti, i najiskrenijih bez obzira što je taj materijal sirov i neizbrušen – nije ni imao namjeru biti izbrušen... Ja to nazivam tokom nesvijesti likova s ruba društva... e i baš je on nekako legao na plodni gnoj moje ladice i sve se skupa nekako spojilo u meni se čini jednu zanimljivu priču.

Na bazi tog teksta tragao sam za mogućnošću da napravimo jedno dramsko tkivo, jer je roman pisan vrlo filmskim sredstvima, okom kamere gotovo... ja sam zato napravio scenografiju koja glumcima omogućava brzu, filmsku, izmjenu scena i da tako kažem materijaliziranje glumačke misli... u trenutku kad čovjek pomisli da je u sobi – stvori se soba i to na neki način glumce oslobađa i usmjeruje ih na publiku da ona sama doradi stvari... i tu se vraćamo na onaj mitspiel Gavellin, suigru s publikom u kojoj ne moraš baš sve nacrtat a da je publici i dalje jasno...

Čime se zapravo bavi predstava?

'Metastaze' su je jedna čudna smjesa svega, naizgled gotovo površnih anegdota i vrlo prepoznatljivih situacija kojih ima ne samo u Zagrebu nego u svim našim rubnim gradskim sredinama... pa zato mislim i da je univerzalan, da se može primijeniti gotovo i na svjetsku situaciju jer je problem svugdje isti – globalni, divlji, kokodakajući kapitalizam i senzacionalizam i sve je to toliko uzelo maha da su ljudi u svemu tome prilično izgubljeni, dezorijentirani. Ako nisu dio tog kotača jednostavno se osjećaju izolirani, kao otpadnici... to je priča o žilavim otpadnicima tog sistema uz, naravno, još masu drugih problema... to je ovo poraće koje traje puno duže nego što smo mi mislili da će trajati... to je kao nekakva opstipacija, kad smo već kod dijagnoze... da, radi se o tome da stvari nisu riješene... zato 'Metastaze'.

Čini mi se da je to dobra piščeva usporedba i odličan naslov, bez obzira što zvuči grubo i odbojno u samom startu, ali to je naslov koji najbolje opisuje ono što mi danas živimo. Kad se u samom startu bolest ne liječi pravim sredstvima – bolest poput rata, droge, kriminala... dakle kad se to ne liječi nego se gurne pod tepih, e onda to metastazira u raznim vidovima pa tako ako Vukovar ne riješite pravedno '91. onda danas netko ubije susjeda Srbina i to je jedna metastaza... ili obrnuto – ne velim da je samo jednosmjerno... komad govori o tome... i jezik mu je pun psovki, pun je gorčine jer kad ljudi ostanu bez teksta onda počnu psovat...

Dobro je netko rekao da je psovka jezik roba... sam taj jezik je dokaz zanemarivanja kulture, nedostataka brige za obrazovanje za bilo što što je humano – prevladava ovaj, pogotovo medijima izmanipulirani senzacionalizam... ljudi su postali papirnati, ogromni jumbo plakati i više nitko ne vidi što je ispod kože...to je neka temeljna ideja... neki tutnjeći konzumerizam, a ispod su nekakve hrđave skele i nekakvi isto tako hrđavi životi koji su između onoga prije i onoga što je sad, kao neki nosač napretka... ali to smo sve već vidjeli, samo je sad poprimilo ogromne razmjere... Pod krinkom slobode zavladalo je jednoumlje, i to u tolikoj mjeri da je to strašno... Sve ono što su sanjali totalitaristi – sad je zavladalo.

1193130067_078829500_3816_.jpg
scena iz predstave 'Metastaze'

I onda tako angažirani tekst – u Kerempuhu?

Kerempuh bi po defaultu trebao biti satiričko kazalište. A za mene je satira kao kirurški skalpel... ja mogu samo reć da danas angažirano kazalište više ne postoji, ja nikad nisam povjerovao u te floskule da bi kazalište moglo mijenjati svijet... ali kazalište koje se ne rodi u dosluhu i kao posljedica društvenog okruženja meni se čini da je mrtvo... jer što je glavna zadaća kazališta? Još od Grčke – prepoznavanje, suosjećanje i katarza... ono što ljudi u svojim životima skupljaju kao neke puzzle, to im se u kazalištu u dva sata mora složiti, pokazati i dovesti ih se na neki način u interakciju s tim... jer ako te kazalište ne dodirne... ništa od njega.

Ako mene pitaš čak i najpovršniji žanr mora imati neke dubinske infiltracije... lijepo je rekao Zoran Radmilović da je kazalište 'puno puno zabave i nešto malo dublje'... i to je čini mi se prava definicija za ovo kazalište, ali i za svako drugo... jer kazalište koje te ne uspije bar malo iznenaditi, zainteresirati, zabaviti (ne mislim pri tom u onom primitivnom smislu)... koje te ne uspije uzdrmat pa bilo da ti dijafragma udari na smijeh ili na plač... to je onda uzalud potrošeno vrijeme...

A u hrvatskom kazalištu u posljednje vrijeme ima puno tog 'izgubljenog vremena'?

U svim kazalištima ima nekih iznimki... ali problem se događa zbog sistemskih grešaka... mislim da je najviše kriva kancelarija koja želi da se stvar kotrlja, a ne želi nikakvo škripanje u tom kotaču i onda taj kotač ide po nekoj inerciji. Mislim da bi trebalo malo u te kuglagere ubaciti pijeska... da sve stane... da se malo potrga, ali dogodit će se to uskoro ionako zbog vanjskih okolnosti... glumci su preopterećeni, televizija im jede koncentraciju, po prvom zakonu fizike glumačko tijelo, kao i bilo koje drugo, ne može biti na dva mjesta istovremeno i onda postoji princip akcije i reakcije, a to je već drugi zakon fizike i da sad ne idemo dalje... ljudi su navikli brzo i površno raditi i brzo i divlje zarađivat...

TV?

Ja sam, da se spasim od vlastite napasti i glumačkog koketiranja s takvom pozicijom (koja te ipak mami) otišao na Akademiju i tamo se bavim Homerom, Krležom i Držićem... i ne dolazim u napast jer nemam vremena... Već su me svi prekrižili, jer sam ih sve odbio... Jednostavno sam osjetio da se to što je ispod kriterija više meni ne lijepi na tijelo. Osjećam fizički otpor (možda je to zbog starosti) u učenju nekih tekstova koji nisu provjereni, koji nisu literatura, koji su neke šlajfne...

Ti si bio jedan od osnivača Sindikata glumaca... u kojem je on trenutno u stanju i što radi u trenutnoj poplavi svega, svačega i nelojalne konkurencije?

Pa ja bi volio da Sindikat to sve sredi jer sam ga zato i pokrenuo i vodio ga jedno 3 -4 godine... Čekao sam da se skupe neki novci u blagajni, neka suma s kojom se nešto konkretno može počet raditi... Ali tada ljudi nisu razumjeli, sama ideja sindikata je bila preblizu vizije svinjskih polovica... ljudi su bili navikli na tu percepciju i nisu shvaćali zašto im Sindikat uopće treba... danas se pokazuje da je gotovo već 5 minuta prekasno za taj Sindikat... ali mi Hrvati nažlost sve moramo shvatiti metodom vlastite kože pa ćemo izgleda tako i to... sad su producenti već toliko uzeli maha da glumci potpisuju ugovore u kojima samo što ne doniraju organe i to bez anestezije. Sindikat će se sad tu morati izboriti barem za pravo na tu anesteziju.

Kad smo već kod anestezija, nije li sve manji prostor za kulturu u medijima svojevrsna anestezija za naciju?

Tu se opet vraćamo na onaj divlji kapitalizam i senzacionalizam.. meni je u tom smislu najveći kompliment što me te urednice i urednici žutih medija uopće niti poznaju niti prepoznaju... evo neki dan nam je jedna od njih došla napraviti najavu za predstavu i jedino što me imala pitati je da je čula kako se u predstavi igra košarka, pa ju je zanimalo jesmo li mi pomislili da postoji mogućnost da nekoga u gledalištu ta lopta pogodi... ja sam joj odgovorio da ne samo da postoji mogućnost nego da je planirano da pogodi gledatelja na mjestu broj 3 u redu broj 6 i da će ta osoba ako uspije glavom uzvratiti udarac u pauzi dobiti mikser...

Govoriš li i o tome svojim studentima na Akademiji?

Pa ne učim ih ja nekoj svetosti glumačkog zanata, ali ih pokušavam zainteresirati za bitno... Ali teško ih je uvjeravati u potrebu za ozbiljnim pristupom obrazovnom procesu kad im sustav Akademije svojim načinom organizacije i funkcioniranja daje potpuno drugačiji primjer...

Što zapravo radiš na Akademiji?

Na oslobađanju glasa i glumačke energije... neodvojivosti govora od glume... govor je posljedica fizičke akcije, to i sam Gavella kaže... iskreno, iznenadio sam se kad sam ga krenuo malo dublje proučavati... Gavellu barem meni nije prije toga nitko uspio pojasniti, a on je uprkos svojoj kompliciranoj filozofskoj esejističkoj formi zapravo jako jasan, jednostavan i praktičan... On kaže isto što i Cicely Berry da govor jednostavno mora biti posljedica tjelesne akcije, glumačke akcije, unutarnjeg motiva – i da govor ne može biti ništa u tom smislu izdvojeno... bavim se time već par godina uglavnom na prvoj godine glume, da u startu ne nastane nekakva šizma u smislu odvajanja pokreta, govora i glume – to je sve skupa jedan Gesamtkunstwerk kako bi se reklo...

Ovo je već treća tvoja režija u Kerempuhu?

Treća u Kerempuhu, a kao četvrtu računam 'Balade Petrice Kerempuha' u Mamutu sa studentima koji su za njih dobili i Rektorovu nagradu, i igrali ih još 20-tak puta na raznim scenama... Ta mi je predstava jako draga i htio sam s njom, bez neke velike režijske pretenzije, omogućiti svojim studentima da imaju neku nazovimo generacijsku predstavu... i da nekako bezbolno prođu tu tranziciju s Akademije... jer nakon škole nađu se u nekoj crnoj rupi i gotovo da imaju psihosomatske probleme.. kao da su ispali iz majčine utrobe na goli beton. Na školi su koliko-toliko zaštićeni iako neki ljudi rade i za vrijeme Akademije...

S iste te Akademije, ali s Odsjeka kazališne režije izlaze ljudi koji ne mogu dobiti priliku, svi pričaju o krizi domaće režije i poplavi stranaca...

Ja nisam svjesno krenuo u režiju... ma, u stvari, bavio sam se njom kad god sam glumio, uvijek sam sudjelovao u procesu... ovo mi je već treća-četvrta dramatizacija... uvijek sam nekako nastojao sudjelovati, čak sam ljudima išao na živce koliko sam se uplitao jer nisam htio da predstave propadaju pa sam nudio sve što sam znao i u tome nekad možda bio i preagresivan, ali eto čovjek ne može protiv svoje energije...

Kad sam upisivao Akademiju kao glumac, znao sam da me ta režija negdje čeka, ali sam htio proći kroz taj proces 20-godišnjeg bavljenja glumom da bi nešto o tome ipak znao... mislim da je prije svega ranije bio dobar sistem na Akademiji, da su ljudi režiju upisivali u nekoj zrelijoj dobi... i možda ta režija nije trebala trajati tako dugo, ali je trebala biti smislenija, organiziranija... ljudi su imali uvjet već završenog fakulteta nakon kojeg su upisivali režiju kao neki post-diplomski i mislim da bi se na to trebalo vratiti...

Osim toga vani je dugo već običaj da režiseri trebaju proći kroz glumačke zadatke i kroz glumački proces... jako su rijetki ljudi koji to uspijevaju... kaže Gavella da je dobar redatelj - idealan gledatelj i potencijalni glumac. Znači - ona stara priča da je jedan od glumaca koji je bio malo lošiji sišao dolje i gledao ove gore i pomogao im da se rasporede i to čak i danas stoji. Ja mislim čak i u mojem primjeru. Ja sam se malo zasitio da nešto s ove strane guram, a vidim da to odozdo nema nekog odjeka pa sam sad sišao dolje da vidim u čemu je problem. Je li problem u meni ili u cijelom kompleksu?

U svakom slučaju pod režijom podrazumijevam oslobađanje prostora glumcu i bavljenje glumom, to je meni neodvojivo, kao što je govor neodvojiv od glume, tako je režija neodvojiva od glume... to bi trebalo biti, kako se ono danas popularno kaže – javno-privatno partnerstvo..

ZAŠTIĆENI SADRŽAJ

Zanima vas cijeli tekst?

Teatar.hr financira se isključivo sredstvima svojih čitatelja. Stoga ostatak ovog teksta možete pročitati samo uz pretplatu ili SMS plaćanje. Pretplatiti se možete već za 1 kn dnevno.

Odgovori

Share on facebook
Share on twitter
POVEZANE VIJESTI
PRATITE NAS I NA
INBOX

Ne propustite naš dnevni Newsletter

Sažetak svih vijesti objavljenih prethodnog dana dostavljamo svakog jutra u vaš inbox

NAJČITANIJE
NAJNOVIJE