Odonda do preksinoć, naš sitni, ali dinamitni produkcijski tim od 3 (slovima: troje) ljudi, preskočio je hrpu naizgled nemogućih prepreka: pronašli smo i iznajmili prostor & opremu za dodjelu; angažirali dizajnerice, organizirali glasanje, odradili PR, kontaktirali sve nominirane, pronašli sponzore i izvođače i – bolje da ne nabrajam dalje...
Putem smo dobili podršku i pomoć golemog broja ljudi (dragi sponzori i volonteri, hvala vam puno!), ali – priznajem - i previdjeli svu silu problema s kojima bismo se uopće mogli susresti. Neke stvari jednostavno nismo stigli napraviti, neke su nam promakle, neke su se neslućeno zakomplicirale, a neke smo jednostavno – zabrljali!
Ali da smo barem nešto dobro napravili, (dobro možda ne mi nego Radio808), shvatila sam kad sam u petak u četiri ujutro još uvijek ljubazno molila posjetitelje da se konačno iz Tvornice zapute kućama...
Lajt motiv dana svakako su bili brojni zahtjevi medija da im dostavim popis dobitnika i prije početka same dodjele, uz obaveznu napomenu 'nećemo nikome reći!'.
U slučaju, recimo, dnevnih novina, to 'nikome' znači – samo novinaru, uredniku, grafičarima u redakciji, svima koji imaju pristup redakcijskom intranetu, posljedično onda njihovoj rodbini i prijateljima, potom osoblju u tiskari... i da ne nabrajam dalje...
«Žao mi je, ali nije moguće. Imena dobitnika ne znaju ni voditelji, ni tim koji radi na dodjeli, držimo ih u tajnosti – tako smo publici obećali i tako će biti», odgovarala sam, ali nije bilo pomoći. Kolege novinari ljutili su se na mene, demonstrativno poklapali telefonske slušalice, pa i prijetili i to doslovno, sve dok sam program nije započeo.
Razumijem ih naravno, radili su svoj posao, ali nadam se da će nakon što se naspavaju i odmore, shvatiti da smo i mi činili isto. Iskreno iznenađenje Nine Violić kad je shvatila da sama sebi mora dati nagradu, i posljedični prijekori koje mi je nakon toga pola sata sipala na uho između dviju najava – e to nitko ne može platiti, to je stvarno trebalo doživjeti :)
Negdje oko 15 sati, baš kad sam pokušavala upogoniti projektor koji će se poslije pokazati kamenom spoticanja, nazvao me s autoceste Beograd – Zagreb, Sergej Trifunović ne bi li mi javio kako mu je putovnica zabunom ostala u prijateljevu automobilu koji je upravo na Kopaoniku?!?! Telefonijadu koja je uslijedila nemoguće je prepričati, no moram se iskreno zahvaliti ekipi Postaje granične policije Bajakovo, čija mi je ljubaznost i profesionalnost ublažila razočarenje kad sam oko 18 sati shvatila da Sergeja na dodjeli biti neće.
Tvornica se krenula puniti oko 20:30, no usprkos svim našim molbama, brojni nominirani pristigli su tek nakon 9, pa je početak kasnio dobrih pola sata... Djelomično i zato što se u Malom pogonu događalo najveće i najveselije minglanje kazalištaraca kojem sam ikad prisustvovala, jedva smo ih nagovorili da konačno sjednu za svoje stolove u Velikom pogonu.
No, dobro raspoloženje su zadržali pa je već nakon čitanja prvih nominacija bilo jasno da će večer biti 'potpuno drugačija od drugih', jer se podjednako navijalo za svako od pročitanih imena. Kolege su si međusobno čestitale i podržavale se, pa je – primjerice – Dora Ruždjak kako je rekla «zbog redatelja» došla preuzeti nagradu za najprecjenjeniju predstavu godine iako s njom nije imala nikakve veze. Zato je zaradila veliki aplauz, a nadam se i zahvalnost samih dobitnika.
Tim više u oči je upao prizor demonstrativnog napuštanja dvorane nekolicine razočaranih izborom osobe godine, ali kako je to bila jedna od rijetkih takvih situacija cijele večeri, najbolje ju je zaboraviti.
Nakon prvih par nagrada, video-projektor koji je prikazivao imena nominiranih i dobitnika jednostavno je - otkazao poslušnost. Nije pomagalo ni beskonačno klikanje daljinskim upravljačem, ni resetiranje ni mantranje informatičkim bozima. Nije mi bilo druge nego – odjuriti na scenu, 'uvaliti' se između Nine i Mirana s laptopom u krilu (srećom baterija je izdržala) i odraditi dodjelu bez videa. 'Snađi se' je ionako moto domaće nezavisne produkcije.
Ostale tehničke i ljudske greške besmisleno je nabrajati, ali rado bismo čuli sve kritike, primjedbe i komentare onih koji su s nama bili u Tvornici, ne bismo li iduće godine obavili bolji posao. Javite nam sve na nagrada@teatar.hr
Ja ću se pak na koncu ove male rekapitulacije još jednom zahvaliti svima koji su nam na bilo koji način pomogli u realizaciji cijelog projekta, posebno Klasji, Ziti i Ivoni - na svemu, Kristini zato što je takva kakva je, Cargo Triu koji se cijele večeri ponašao kao 'kućni band', a ne velike zvijezde i koji su svima koji su nastupali u glazbenom programu bili pomoć i podrška; Darku Rundeku, zato jer je, između ostalog, cijelu tonsku probu Ive Visković s Izabel i Ducom proveo na sceni klimajući s odobravanjem, zatvorenih očiju; Siniši Labroviću jer je priznao kako je mislio da su ga zvali na 'onu drugu dodjelu'; Maji Posavec na njezinoj kooperativnosti, hrabrosti i skromnosti, Šimiću koji je nesebično razvozio i nosio, Bojanu koji je kampirao s nama u Tvornici, a bez da je to itko od njega tražio, Zdenki koja je stalno nudila pomoć, svim nesebičnim Kubusarima, a tek Nini i Miranu - odavde do vječnosti, ali posebno hvala našoj izvrsnoj i izvršnoj producentici Adriani Šnajder bez koje bi prva dodjela Teatar.hr Nagrada Publike bila potpuno nemoguća misija...
Zapravo, zahvala je toliko da sam napravila odjavnu špicu cijele parade, pa kad je već nismo uspjeli prikazati u četvrtak, evo je sad...
Hvala vam i vidimo se valjda i dogodine?
[slideshow id=844]