Naslovnica > VIJESTI > CROSSOVER > Svi marš na – 25FPS!!!

Svi marš na – 25FPS!!!

Harold Pinter kao švercer, Jean Genet kao autor najzloglasnijeg djela gay erotike i Buster Keaton kao alter ego Samuela Becketta... Pa vi sad probajte propustiti - 25 FPS!
Share on facebook
Share on twitter

Kazalište i film u Hrvata se ne vole baš javno, pa nam je baš neopisiv gušt pozvati vas da probijete tu barijeru na predstojećem zagrebačkom festivalu eksperimentalnog filma i videa, upućenima poznatijim pod imenom 25. FPS.

Festival koji ime dobio po broju filmskih sličica u sekundi (detalje provjerite ovdje), već nekoliko godina razbija sve moguće predrasude, a na naše je opće zadovoljstvo konačno na red došla i ova iz uvoda.

I premda bi vam, ako nas pitate, bilo najbolje da konzumirate cijeli festivalski program, u slučaju da nemate vremena ili ste baš hard-core kazalištarac - onda se barem u nedjelju 27. rujna izvolite nacrtati u Studentskom centru.

Tog će se dana, naime, od 18.00h vrtiti program pod nazivom Silovanje oka: književni film, a u kojem će biti prikazana četiri remek-djela trasnpozicije literature na film, od kojih su dva 'teška' lektira svima koje kazalište zanima - Ljubavna pjesma, redatelja, scenarista, montažera i scenografa Jeana Geneta, te Film - koga drugog nego li generičkim naslovima sklonog  Samuela Becketta.

Uz njih pogledati ćete još moći i Tornjevi pucaju, autorskog dvojca Antony Balch & William S. Burroghs te Kuća je crna kultne iranske autorice Fourgh Farrokzad, ali o njima će vam sigurno više reći Booksa.

Vratimo se mi stoga na razloge zbog koji biste vi, kojima je kazalište milo, izvoljeli posjetiti festival eksperimentalnog filma i videa. Dakle da mi ne pametujemo, jer su to cure iz 25. FPS već super odradile, priča ide ovako:

Genet:

"Un chant d'amour" (Ljubavna pjesma, 1950) rani je predstavnik i klasik GLBT filma te jedini film koji je snimio romanopisac, dramatičar, bivši kriminalac, "svetac" (prema Jean-Paulu Sartreu) i sveopći provokator Jean Genet.

Sa samo jednim filmom Genet je postao središnja ličnost gay filma, nadahnut Cocteauom (posebice "Le sang d'un poète/Krv pjesnika" iz 1930) i Kennethom Angerom ("Fireworks/Vatromet", 1947, koji je pogledao godinu dana prije no što je snimio vlastiti film) te otvorio put kasnijim buntovnim umjetnicima poput Andyja Warhola i Paula Morisseya

("Flesh/Meso", 1968), Dereka Jarmana ("Jubilee/Jubilej", 1977), Rainera Wernera Fassbindera (Genetov "Querelle", 1982), Todda Haynesa (čiji genijalan triptih "Poison/Otrov" iz 1991. sadrži zatvorski dio koji Geneta odnosi u Louisianu) i mnogih drugih. Genet je spojio eklektične utjecaje u radu koji nije samo nepogrešivo njegov - ravnajući se prema svojim prepoznatljivim motivima zatvora, nasilja, neobuzdane muške homoseksualnosti u sukobu s licemjernom represijom,

da ne spominjemo prizore cvijeća - no daleko je najjača crta književnog autora (uključujući Samuela Becketta, Marguerite Duras, Yukija Mishimu i Alaina Robbe-Grilleta) koja transformira njihov fikcijski izraz s netaknutom scenografijom u čiste filmske pojmove. Genetov pomak točke gledišta likova vrtoglav je i pun energije, tjera nas da se pitamo tko stvara koje značenje. Ova inovacija nagoviješta i utjecajan književni pokret novog romana majstora Alaina Robbe-Grilleta i Marguerite Duras

(izvrstan film koji primjenjuje te ideje je "Muriel" Alaina Resnaisa iz 1963).

Genetov jedini film "Un chant d'amour" lako je usporediv s njegovim slavnim književnim djelima poput Gospa od Cvijeća i Querelle de Brest. Jednako osuuje srednjostaleške vrednote (osobito stroge stavove suvremenog društva o homoseksualnosti) kao što slavi seksualne želje i odražava Genetov mrki egzistencijalistički svjetonazor.

Stilski gledano, film je bliži eksperimentalnim filmovima iz 30-ih - poputCocteauova "Le sang d'un poète" (Krv pjesnika) ili Man Rayevih nadrealističkih kratkih filmova - nego bilo čemu drugome napravljenom 1950. Iako ga možda prati ugled jednog od najzloglasnijih djela gay erotike, također je i najučinkovitiji spoj egzistencijalističke filozofije i filma.

"Un chant d'amour" među zaslugama navodi samo dva imena, Geneta i producenta Nica (Nikosa) Papatakisa. Nico je vodio pariški klub Rose Rouge u četvrti Saint-Germain-des-Prés, omiljeno okupljalište egzistencijalista i bitnika. Budući da nijedna ustanova nije dopuštala snimanje "subverzivnog" homoerotskog filma, Genet je izgradio opsežnu zatvorsku scenografiju u prizemlju restorana Rose Rouge. Eksterijeri su snimljeni potajno u zatvorima Fresnes i La Santé, gdje je Genet odslužio većinu od ukupno četiri godine koje je kao odrastao čovjek proveo u zatvoru. Scena u šumi snimljena je u blizinu Fontainebleaua u Milly-la-Foręt, na Cocteauovom imanju. Genet je bio Nicov kum na predstojećem vjenčanju s glumicom Anouk Aimée (Fellinijev "Slatki život"). Do 1959. razvedeni Nico je živio u New Yorku s pjevačicom koja je uzela njegovo ime (Nico iz The

Velvet Underground) te de facto producirao revolucionarnu međurasnu ljubavnu priču Johna Cassavetessa "Shadows" (Sijenke).

Zbog homoerotizma u istinskom zanosu i bez grizodušja, najavljena premijera u legendarnoj Francuskoj kinoteci morala je biti otkazana. Genet je stoga prodao "jedini primjerak" filma nekolicini bogatih gay kolekcionara diljem svijeta, koji su već ranije kupili raskošna privatna izdanja njegovih knjiga. Nekoliko pokušaja javnih projekcija pretvorili su film u ključno djelo u borbi protiv cenzure. Budući da su Genetova djela bila zabranjena u Americi, Jonas Mekas morao je podijeliti film u nekoliko dijelova

i sakriti ga pod odjeću. Kaće da je imao sreće što je na izravnom letu od Londona do New Yorka sjedio kraj Harolda Pintera, tada superzvijezde britanskog kazališta. Pinter mu je pomogao odvratiti pozornost zagledanog

carinika, a Mekas se provukao s Genetovim filmom. Kada ga je prikazivao u Udruženju filmskih redatelja (Film-Makers' Cooperative, koji je suosnovao, kao kasnije i Anthology Film Archives i časopis Film Culture), uletjela je policija, pretukla Mekasa, bacila ga u zatvor i prezrivo rekla da ga treba strijeljati zbog "zagađivanja Amerike". Predmet je kasnije odbačen jer je Genet bio svojevrsna zvijezda, čije su se dvije drame prikazivale u New Yorku, no Mekas je osuđen na šest mjeseci uvjetno za prikazivanje još jednog revolucionarnog GLBT filma, rodno neodređenog "Flaming Creatures" (Plamteća stvorenja) Jacka Smitha.

Danas je možda najšokantniji aspekt filma "Un chant d'amour" Genetovo odricanje od njega, koje je počelo oko 1975. kada je uzrujano odbio nagradu Ministarstva kulture od 90.000 franaka, jer je tu instituciju izjednačavao (ne bezrazložno) s cenzurom.

Beckett:

Problematika koju Beckett donosi u scenariju je ona irskog filozofa Berkeleya iz 18. stoljeća: esse est percipi (biti znači biti opažen).

Iako je snimljen u Americi s američkim glumcima i ekipom, Beckettov film može se smatrati dostojnim časti koju mu je odao Deleuze koja naglašava poseban irski vid njegove veličine. Za Deleuzea je čitav film "pripovijetka o Berkeleyu kojemu je dosta opažanja i bivanja opaženim. Uloga, koju je mogao preuzeti samo Buster Keaton, je Berkeleyeva, odnosno prijelaz s jednog Irca na drugog, s Berkeleya koji je opažao i bio opažen na Becketta koji je iscrpio svu sreću opažača i opaženog". Film je režirao Alan Schneider pod osobnim Beckettovim nadzorom, čiju je predanost projektu pokazala i odluka da otputuje u New York i prisustvuje snimanju, što je trud koji nije nikad bio spreman poduzeti za neka svoja kazališna djela, koja mu je gotovo sva u Americi prvi put prikazao upravo Schneider.

Beckettovo poštovanje i oduševljenje osnovama nijemog filma i burleskne tradicije, kojoj pripada i Buster Keaton, sigurno su doprinijeli odluci da svoj film učini nijemim. Jedini zvuk prisutan u filmu je šuštavo "ššš" koje se čuje na početku rada. Zadivljuje da je kamerman odabran za "Film" bio Boris Kaufman, brat Dzige Vertova, što mu je zasigurno dalo prednost u

Beckettovim očima s obzirom na poznato piščevo zanimanje za velike ruske stvaraoce nijemog filma. Kaufman je radio kao kamerman na mnogim francuskim nijemim filmovima prije suradnje s Jeanom Vigoom na "L'Atalante" (Atalanta), a kasnije je radio u Americi s redateljima kao što su Kazan ("Na dokovima New Yorka") i Lumet. Drugi su komentirali utjecaj

nadrealističkih filmaša, osobito Buńuela i Dalija, na Beckettovu kine- matografsku maštu koji značajno svoj film smješta u 1929. godinu kada je snimljen "Andaluzijski pas" (i naravno, godinu prvog zvučnog filma).

Osim toga, film počinje i završava krupnim planom slijepog oka koje, čini se, asocira na slavnu uvodnu sekvencu "Andaluzijskog psa" u kojoj je ljudsko oko rasječeno britvom. "Eye" (Oko) je zapravo bio izvorni naslov Beckettova "Filma".

Važno je shvatiti da se Beckettov pokušaj istraživanja opaćajne referencijalnosti filma kao umjetničke forme značajno razlikuje od pokušaja drugih filmskih umjetnika da se bave problemima opaćanja koje susrećemo u ovom mediju. Dok su 50-ih i 60-ih godina redatelji poput Hitchcocka s "Prozorom u dvorište", Michaela Powella s "Peeping Tom" i Antonionija s "Blow-Up" u samu strukturu svojih filmova uvodili istraživanje problema gledanja/voajerizma, a američka avangarda (preko Brakhagea, Belsona,

Snowa itd.) privlačila pozornost na samu materijalnost filmskog procesa, Beckett je odabrao radikalno drugačiju perspektivu. Njegov povratak Berkeleyu u "Filmu" označava obraćanje filmu kao izvoru rješenja nekih problema opažanja koje mu možda nijedan drugi medij ne bi uspio pružiti.

Zanimljivo je primijetiti da su otprilike u isto vrijeme romanopisci kao što su Robbe-Grillet i Duras krenuli istim putem.

Ironija je da ovaj niz možda nikada ne bio ni započet da nije propao jedan od Beckettovih osobnih projekata. Godine 1936. Beckett je pisao Ejzenštejnu, no danas postoje oprečne verzije sadržaja i želja izraženih u pismu. Dok njegova biografkinja Deirdre Bair tvrdi da se Beckett ponudio da radi kao Ejzenštejnov neplaćeni pripravnik za što god je trebalo,

danas je općeprihvaćeno mišljenje (što je potvrdio vodeći stručnjak za Ejzenštejna Jay Leyda) da je Beckett zapravo pisao Ejzenštejnu želeći studirati na Moskovskoj državnoj školi za film. Nažalost za film, ali nasreću za književnost, Ejzenštejn nikada nije vidio to pismo.

[Izvaci iz teksta Katherine Waugh i Fergusa Dalyja; www.iol.ie/~galfilm/filmwest/20beckett.htm]

Producent Barney Rosset naručio je scenarije od Alaina Robbe-Grilleta, Marguerite Duras, Eugenea Ionesca, Jeana Geneta i Samuela Becketta. Beckettov je jedini koji je tada snimljen. Rosset je također izjavio da je Chaplin bio Beckettov prvi izbor za tu ulogu, no kada je Rosset, naručitelj scenarija, Chaplinu poslao primjerak u Kaliforniju, tajnica ga je hladno izvijestila: "Gospodin Chaplin ne čita scenarije." Rosset je potom u Kaliforniju poslao Alana Schneidera, Beckettova omiljenog američkog redatelja,

da dopre do Bustera Keatona. Schneider ga je zatekao starog, slomljenog, bolesnog i samog, s dva milijuna dolara dobiti u partiji pokera sa zamišljenim Louisom B. Meyerom iz MGM-a i druga dva nevidljiva holivudska mogula. Keaton je preminuo 18 mjeseci nakon snimanja "Filma".

Eto. Pa vi sad to sve za 45 kuna 0 kuna probajte propustiti

Nećete - sigurni smo.

ZAŠTIĆENI SADRŽAJ

Zanima vas cijeli tekst?

Teatar.hr financira se isključivo sredstvima svojih čitatelja. Stoga ostatak ovog teksta možete pročitati samo uz pretplatu ili SMS plaćanje. Pretplatiti se možete već za 1 kn dnevno.

One Response

  1. Mislim odlično, drago mi je da će veći broj ljudi moći pogledati ovaj zaista izvanredan Genetov film, ali po čemu je on eksperimentalan, to je već sasvim druga tema.

Odgovori

Share on facebook
Share on twitter
POVEZANE VIJESTI