Naslovnica > VIJESTI > DRAMA > Strindberg, August

Strindberg, August

Otac modernog teatra, patnik i pesimist koji je čitav svoj život prenio u književnost.
Share on facebook
Share on twitter

Johan August Strindberg rođen je 22. siječnja 1849. u Stockholmu. Bio je četvrto dijete siromašnog trgovca Karla Oskara Strindberga i njegove služavke Eleonore Norling. Odrastajući u strogom patrijarhatu, Strindberg je rano formirao seksističke stavove zbog kojih je za cijelog života vodio sporove s feminističkim pokretom. O tretmanu žena u obitelji puno će reći podatak da je Strindbergova majka umrla 1862. godine od tuberkuloze, a samo godinu dana poslije njegov otac je oženio novu služavku. Svoje teško djetinjstvo Strindberg opisuje u autobiografskom romanu Služavkin sin.

U Stockholmu i Uppsali Strindberg je studirao estetiku, moderne jezike te kemiju i medicinu. Prije nego se 1870. potpuno posvetio pisanju, radio je u prodavaonici kemikalija te kao učitelj u školi. Putuje kako bi radio kao privatni učitelj za bogatu aristokratsku porodicu kada se zaljubljuje u ljepote Stockholmskog arhipelaga kojima će se cijeloga života vraćati, slikati i pisati o njima. Njegove prve drame U Rimu i Odmetnik brzo počinju igrati u kazalištima, a Odmetnik se dopao i kralju Karlu XV. koji Strindbergu dodjeljuje stalnu novčanu pomoć, veliku olakšicu i poticaj u daljnjoj spisateljskoj karijeri. U drami Majstor Olof (1872.) Strindberg već jasno izražava svoj buntovni duh i posredstvom protestantskog reformatora okomljuje se na prolazne vrijednosti svakodnevnog života.

Godine 1875. upoznaje barunicu Siri von Essen i zaljubljuje se. Tada radi kao pomoćnik bibliotekara u Kraljevskoj knjižnici u Stockholmu. Iz prijateljstva sa znatno bogatijim barunom i barunicom ubrzo nastaje ljubavni trokut. Za dvije godine događa se neminovno: barunica se rastaje od baruna i udaje za Strindberga, prihvaćajući radi te ljubavi znatno neizvjesniju budućnost. Njihov brak trajao je petnaest mučnih godina koje Strindberg bespoštedno opisuje u romanu Brak, ispovijest luđaka. Baruničina raskalašenost te Strindbergova hipersenzibilna i ljubomorna priroda doveli su pisca do ruba živčanog sloma. U tom nezdravom braku Strindberg potvrđuje i razvija svoju averziju prema ženskom rodu utemeljenu, kao što to obično kod ženomrzaca biva, u opsesivnom obožavanju žene i nemogućnošću da svoj odnos s njom dovede do zamišljenog ljubavnog ideala. Strindberg je javno komplimentirao filozofiju Otta Weiningera u kojoj je našao teorijsku potvrdu svojih stavova u vezi "ženskog pitanja". Weiningerova knjiga Spol i karakter još i danas uživa ogromnu popularnost prije svega kao niz skandaloznih zabluda jednog neupitno genijalnog uma. Strindberg će se tijekom života ženiti još dva puta, austrijskom novinarkom Friedom Uhl i  trideset godina mlađom glumicom Norvežankom Harriet Bose, opet ženama koje teže samostalnosti i karijeri kakve je Strindberg uvijek napadao u svojim knjigama. Autobiografski elementi iskaču iz svih dijelova Strindbergova opusa, ne samo onih vezanih uz ovu ranu fazu njegovog stvaralaštva. Cijeli njegov opus više je ili manje deklarativno seciranje vlastitog života i psihe te su mnogi mišljenja da nesavršenosti njegove literature proizlaze ponajprije iz nemogućnosti odmicanja od onog privatnog.

http://www.youtube.com/watch?v=Bc8DpjM4c-c
Ingmar Bergman o Strindbergu

Prvi veliki uspjeh Strindberg postiže romanom Crvena soba (1879.) koji se smatra prvim velikim socijalnim romanom švedske književnosti. Napisan u prijelomnom trenutku, u vrijeme kad je radikalna društvena kritika kroz literaturu tek postala moguća, roman Strindberga sa svega trideset godina postavlja u sam vrh švedske intelektualne elite. Kroz doživljaje glavnog lika, mladog intelektualca Arvida Falka, Strindberg opisuje svijet korupcije i lažnih društvenih vrijednosti gdje su likovi boemi i umjetnici, novi kapitalisti, novinarska piskarala, nihilistički intelektualci... Nekoliko godina kasnije interes javnosti izaziva i zbirkom priča Brakovi (1884.) u kojoj napada feministički pokret. Iste godine biva optužen za klevetu, sam se brani u sudskom procesu i dobiva ga.

Otac (1887.) i Gospođica Julija (1888.) dvije su drame koje Strindberga čine jednim od najznačajnijih predstavnika naturalizma u teatru. Otac je rezultat Strindbergovih sumnji u očinstvo nad vlastitom djecom. U drami se protagonist, Konjički kapetan, nalazi zarobljen u ženskom obruču kojeg čine supruga, dadilja, punica i kćer. Ženina želja za moći vodi u bešćutnu manipulaciju koja ne staje sve dok muža ne odvede u ludilo.
Najpoznatiji Strindbergov komad Gospođica Julija jednočinka je jedne ivanjske noći u kojoj se aristokratkinja Julija podaje svojemu sluzi Jeanu te, nesposobna nositi se s posljedicama toga čina, počini samoubojstvo. Strindbergov Predgovor toj drami iz današnje je perspektive svojevrstan manifest dramskog naturalizma. Tri osobe (treća je Kristina, Julijina kuharica i Jeanova zaručnica), jedna prostorija, stol i dva stolca sasvim su dovoljni kako bi se "prikazali oni najsnažniji sukobi koje nam nudi život." Strindbergova intencija bila je prikazati psihološka stanja, a ne izvanjska zbivanja. Nastojao je da dijalog bude istinolik, sličan onome u stvarnosti, "nesimetričan", a događanja u drami da budu uvjetovana različitim dubinskim motivima koji ne mogu biti objašnjeni samo jednim pravim uzrokom. Iako se Strindbergove naturalističke drame zbog nekih sličnosti često uspoređuju s realističkim dramama Henrika Ibsena, Strindberg nikada nije težio uspostavljanju ibsenovskog dramskog sustava uzroka i posljedica, dapače, Šveđanin je gajio određenu antipatiju prema svom norveškom suvremeniku i strukturi njegovih "dobro skrojenih komada."


Gospođica Julija, r. Mike Figgis (1990)

Istovremeno Strindberg se dopisuje s Friedrichom Nietzscheom. Njih dvojica dijele vrlo sličan književni stil: strastven, patetičan i proročanski. Pod Nietzscheovim utjecajem Strindberg svoju spisateljsku poziciju više ne vidi samo kao poziciju genija i reformatora, već o sebi sve više misli kao o nadčovjeku pa i proroku. Taj pomak jasno se ocrtava i kroz njegovo daljnje ekspresionističko i simbolističko stvaralaštvo. Sredinom 1890-ih upada u trogodišnju duhovnu krizu kada se posvećuje alkemiji, teologiji i fotografiranju zvijezda. Paranoičan je i halucinira. Jedno vrijeme vidi se kao reinkranaciju Edgara Allana Poea. Godine 1897. piše knjigu Inferno kao svjedočanstvo svoje "inferno – krize."

Godinu dana kasnije, nakon šest godina dramatičarske pauze, piše prvi i drugi dio čuvene drame Put u Damask. Ona je puna biblijskih referenci i simbola, a i strukturirana je kao postajno putovanje preobraćenja od nevjerovanja prema vjerovanju. Protagonist je kasnije često preuzimano dramsko lice Nepoznati, a svi ostali likovi mogu se protumačiti kao projekcije njegovog uma ili suprotstavljeni dijelovi njegove ličnosti.

Mrtvački ples dramska je duologija koju je Strindberg napisao 1901. godine. Smatra se posljednjim trzajem naturalizma u njegovom opusu. Po svojoj prostornoj i vremeskoj dramaturgiji ona je još u okvirima naturalističke drame, ali veliki alegorijski naboj čini je bližom dramskom simbolizmu. Radi se o žestokoj kritici građanskog braka. Edgara i Alice institucija veže već dvadeset i pet godina, a oni jedno prema drugome gaje bezrazložnu, ali ipak vrlo intenzivnu mržnju. Njih dvoje rastržu se i mrcvare sve do konačne propasti, premda ni jedno ni drugo takav rasplet ne priželjkuju. Ta je borba spolova takva da je niti smrt ne može prekinuti: ona se prenosi dalje međugeneracijski, s Edgara na njegovog sina, s Alice na njenu kćer, i još dalje u neku kozmičku vječnost dokle god postoji ijedan muški  i ijedan ženski element.

Poseban dio Strindbergovog stvaralaštva čine povijesne drame u kojima pribjegava realističnijem izrazu, ali zadržava religiozno-mistični pogled na sudbine kraljeva koji postaju ili božji izabranici ili žrtve. Povijesnih drama napisao je jedanaest, a neke od najpoznatijih su Gustaf Vasa, Karlo XII. i Kristina.

Pred kraj života piše tzv. komorne igre od kojih su najpoznatije Pelikan i Sablasna sonata, obje iz 1907. godine. Zbog tih se drama, uz Put u Damask i Igru snova, Strindberg smatra utemeljiteljem ekspresionističkog teatra. Sablasna sonata još je jedna negativna dijagnoza građanskog društva koje se, iza uređene fasade, razotkriva kao prijetvorna i groteskna iluzija, a likovi koji u njemu obitavaju samo su beživotne, prestrašene i beznačajne sablasti.


slike Augusta Strindberga

Strindberg je umro od raka 1912. godine. Osim neukrotivog talenta, posjedovao je i zadivljujuću spisateljsku upornost: napisao je ukupno sedamdesetak drama, desetak romana i stotinjak kratkih priča. Čitav život bavio se i fotografijom i slikarstvom. Po toj liniji prijateljevao je s Paulom Gauguinom i Edvardom Munchom. Nikad nije pisao "taktički", već uvijek iskreno i slijedeći svoje najintimnije doživljaje svijeta. Tim putem došao je od naturalizma do ekspresionizma i zaslužio naziv "oca modernog teatra." Smatra se najvećim genijem švedske književnosti.

ZAŠTIĆENI SADRŽAJ

Zanima vas cijeli tekst?

Teatar.hr financira se isključivo sredstvima svojih čitatelja. Stoga ostatak ovog teksta možete pročitati samo uz pretplatu ili SMS plaćanje. Pretplatiti se možete već za 1 kn dnevno.

Odgovori

Share on facebook
Share on twitter
POVEZANE VIJESTI