Drama Augusta Strindberga iz 1888. jedan je od najizvođenijih dramskih tekstova na svijetu, kako zbog svoje kvalitete i intrigantne tematike (sukoba između klasa, spolova te ljubavi i strasti) tako i zbog činjenice da je napisana za tek tri lica i smještena u jedan jedini prostor.
S druge pak strane, upravo je činjenica da se zbiva u neprekinutih 90 minuta ‘realnog vremena’ u jednom prostoru, te da autor osim formom, naturalizam u potpunosti zagovara i sadržajem, te sugeriranim načinom izvedbe, ‘Gospođicu Juliju’ uvrstile u društvo stilističkih prijelomnih djela svjetske dramske književnosti.
Radnja se ‘Gospođice Julije’ zbiva u Ivanjskoj noći 1894. u malom švedskom gradiću, točnije na imanju oca naslovne junaknje. U odsutnosti gospodara imanja, posluga priređuje svoju tradicionalnu godišnju zabavu, kojoj ovog puta prisustvuje i gospođica Julija, koja je nedavno raskinula zaruke… Slavljenička atmosfera, dodatno podgrijana alkoholom i borbama za moć i kontrolu, popustit će socijalne kočnice, pa će dotada tek flert između Julije i sluge Jeana biti konzumiran…
U kazališno istraživanje ‘Gospođice Julije’ odlučili su se upustiti Oliver Frljić i Anica Tomić, koji uz svoje provjerene suradnike – izvođače Natašu Dangubić, Mislava Čavajdu, Ivanu Roščić te dramaturški tim Marina Blaževića i Jelenu Kovačić, pokušavaju proizvesti odgovor na pitanje, kao što kaže službena najava: ‘što iskustvu i mišljenju glumačke i gledateljske izvedbe čini (višekratno) uzastopno izvođenje dviju (ili više) predstava nastalih prema istom tekstu, a koje u istoj večeri, nakon stanke od nekoliko minuta, izvode isti glumci u istim ulogama, u istim kostimima i u istim scenografsko-svjetlosnim uvjetima, te s istim zadacima: da najprije pokušaju rekreirati tzv. karakternu glumu svojstvenu psihološkom realizmu, a potom i da istražuju liminalna stanja glumačke izvedbe u kojima se izravnost afektivnog potenciranja i fizičkog reagiranja, a svakako i unutarnji realitet onog Gavellina „organskog doživljavanja“, odupiru metodi i konvencijama predstavljačkog stila prozvanog realizmom, ali i uopće strategijama discipliniranja izvedbe unutar teatarskog okvira.'
Projekt se odvija u tri faze, od kojih se prva sastoji od toga da se 'Gospođica Julija' više puta ponavlja tijekom jedne izvedbe, a dužinu trajanja višekratnog ponavljanja predstave, dakle kraj izvedbe, odredit će izvođač u trenutku kad shvati da više ne može izvoditi.
Druga faza istražuje mogućnost stvaranja nove izvedbe iz afektivnog pamćenja na prvu fazu, dok će treća pokušati objediniti, makar i uz 'prisilno koegzistiranje' prve dvije faze.