Naslovnica > VIJESTI > DRAMA > Interview: Nataša Rajković

Interview: Nataša Rajković

O novoj predstavi i partnerstvu s Bobom Jelčićem, o tome zašto njih dvoje više ne rade Teatru &TD, o odlasku iz Studentskog centra, seksizmu, medijima, financiranju i o još puuuuuuuno drugih stvari...
Share on facebook
Share on twitter

Nataša Rajković rođena je 1966. u Zagrebu. Diplomirala filozofiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1991.

Surađivala je kao prevoditelj, esejist i autor radio-drama na Trećem programu hrvatskog radija. Kao dramaturg radila je na predstavama ‘Turisticki vodič’, B. Straussa, ‘Garaže’, J. Arjounija u DK Gavella, ‘Woyzeck’ u HNK Varaždin, a potom u tandemu s Bobom Jelčićem potpisuje autorstvo predstava ‘Promatranja’, ‘Usporavanja’, ‘Nesigurna priča’, ‘Grad u Gradu', 'Radionica za šetanje pričanje i izmišljanje', 'Heimspiel', 'S druge strane'... i druge.

Uz autorski rad, prije četiri godine preuzela je i mjesto pomoćnice ravnatelja za kulturu Studentskog centra u Zagrebu, te uprkos brojnim strukovnim i medijskim napadima tamo ostala do - danas.

Popričali smo s Natašom o specifičnoj poziciji autorice u autorskom tandemu, kao i o ravnateljskom poslu te 'suživotu' tih dvaju poslova, ali i puuuuuno drugih stvari...

Teatar: Ti i Bobo spremate novi projekt?

Nataša Rajković: Već par mjeseci radimo predstavu radnog naslova IZLOG. Od Grada smo dobili na korištenje prostor, prazan lokal u Tratinskoj i tamo ćemo igrati... na ulici, izlog je za publiku. Održali smo dvije prezentacije do sada i to ponajviše zato što pokušavamo ispitati način na koji se pažnja publike može voditi i usmjeravati. Istražujemo na koji način možemo strukturirati stvarnost i fiktivnu, zapravo organiziranu priču, a da pri tom ništa, ništa ne diramo... dakle ni promet ni ništa... Tratinska je prilično prometna ulica, pogotovo u tom dijelu, tramvaji u dva smjera, promet, dosta ljudi hoda... Provodili smo dosta vremena tamo pa i kontaktiramo i ljude koji tamo žive i takozvane redovne prolaznike, i obratno, oni se obraćaju nama, jer smo u izlogu satima i naravno izloženi.

To sve ima veze s Dubrovnikom (tj. predstavom Radionica za šetanje, pričanje i izmišljanje @ DLJI 2003, op.a.) i naravno ima veze sa svim onim što mi i inače radimo...a to je ukratko rečeno napraviti kazališnu predstavu, dakle iskoristiti do maksimuma sve elemente kazališnog medija. U ovom slučaju smo izabrali stvaran prostor bez namjere da u njega interveniramo, na bilo koji način kontroliramo prolaze... to nećemo dirati, s tim moramo naprosto računati...na to možemo regirati ili ne moramo.

Dosta ljudi ima tu paralelu s Dubrovnikom... ali bitno je drukčije... u Dubrovniku ljudi znaju jako puno o Dubrovačkim ljetnim igrama i mnogi od njih su na neki način sudjelovali u njima, njima je taj koncept zapravo poznat...Ovdje se događa da je dosta teško ljudima objasniti što to zapravo radimo i pa onda jedan velik dio energije ulažemo u stjecanje povjerenja...

T: Tko igra?

NR: Od profesionalnih glumaca trenutno samo Jerko (Marčić, op.a) samo on... I to nije glumačka uloga, on je voditelj fokusa, usmjerava fokus, pogled, pažnju...jer kad se sve to počne odvijati pred očima onih koji gledaju potrebno je voditi priču nekako je kontrolirati.

T: Vi dajete neki okvir za gledanje...?

NR: Točno da... taj izlog je već po sebi okvir, doslovno kadrira priču, i negdje je tehnologija vrlo slična filmskoj. Jer kad ideš snimati - ne kontroliraš svaku granu koja se ljulja...Tehnologija je više filmska nego kazališna u smislu da si spreman prihvatiti sve ono što ti ulazi u kadar, a da možeš ipak manipulirat s tim... I dalje se bavimo pitanjima fikcije i realnog, to nas zanima, kao što nas zanima ipitanje izvedbe – pa je jedno od pitanja kojim se vezano za ovaj projekt bavimo koliko je moguće scenski funkcionirati na ulici...

Radionica za šetanje, pričanje i izmišljanje

T: Spomenula si Dubrovnik, ja sam stekla dojam da je vama to u jednom dijelu bilo vrlo traumatično iskustvo... Ne u smislu rada na predstavi, nego pozicioniranja u odnosu na sustav...?

Pa dobro, ne znam, tu se dogodio onaj presedan, dobili smo Orlanda, ali nas nisu kandidirali za NHG... Kad gledam situaciju sad naknadno meni ti je sve to normalno... nismo bili u tom planu... (smijeh) Ne bi ja to nazvala traumom... teško mi je tu frazu upotrijebiti... Sad kad razmišljam - to je točna pozicija, u biti je uopće začuđujuće da smo dobili nagradu, ali je valjda bilo toliko dojmljivo da se moralo nešto... Cijelo vrijeme je bilo dosta nerazumijevanja u jednom smislu, ali ne u smislu da nas nisu podržali, ja to ne mogu reći, mi smo na kraju obavili sve, i produkcijski je izrealizirano sve kako smo mi htjeli...

A što se tiče ekipe koja je radila i koja radi, tu nemam zbilja što loše reći, to je vrhunski... kad bi svaka institucija tako funkcionirala, mi bi svi savršeno radili, naprosto se vidi ta razlika festivalskih ljudi i organizacija i onih statičnih institucija... Ti vidiš točno koliko je to bitno za lokalnu zajednicu i što su sve u stanju napraviti - od čišćenja trnja, pa do ne znam čega... Vidiš točno taj neki angažman koji ih povuče i to je onda kultiviranje s obje strane...

U Dubrovniku su s nama, po mom mišljenju, užasno puno riskirali, zbilja nisu mogli znati, ni u ludilu, čak ni kad su došli na probe, u što će se to pretvorit... to im priznajem... ja općenito priznajem ljudima koji nama daju raditi neku vrstu hrabrosti i rizika jer ne znamo ništa reći prvi dan, a da ne velim pred premijeru - još se ne zna, mi ne znamo pa kako bi onda drugi znali (smijeh)

T: Ako drugi ravnatelji riskiraju kad angažiraju tebe i Bobu, kakva je tvoja pozicija kao ravnateljice Kulture promjene u odnosu na autore koje angažiraš?

NR: Meni je rizik privlačan, meni bi bilo dosadno da sve znam... Ustvari, moram reći da mi nakon 4 godina već i postaje na jedan način dosadno... Ja nemam problem s rizikom, upravo iz vlastitog iskustva... Kad mi netko dođe i kaže ne znam ili ja bih to, ali možda ću se predomisliti, meni je to savršeno normalan proces...

Kad ljude na takav način pustiš, a ja to namjerno radim jer samo tako mogu biti odgovorni za ono što su napravili, poslije ne može biti izvlačenja tipa ja sam to radio po narudžbi, bla, bla, bla, to nije moj senzibilitet... Kad ih pustiš da rade što i kako hoće, naravno u gabaritima produkcije, tu se onda najbolje vidi okvir, na čemu smo, ima li ta osoba nešto što hoće, može...Uostalom rizik je i s onima koji kao sve znaju – naprosto je rizik.

Ali kod mladih ljudi, s manje iskustva, to počinje biti i teret, zato sam ove godine to promijenila i počela intervenirati, malo, vrlo malo... Kad mi se čini da je procjena donešena iz neiskustva... tipa izbora suradnika ili scenografskih riješenja. Njima se desi da se izgube, to je činjenica, to se događalo i nama, jer ti naprosto još ne znaš kuda te sve proces može odvesti ... Kao što ni Bobo ni ja sad ne ne znamo, ali imamo to neko iskustvo da znamo da nam se situacija može 'otvoriti'...

S druge strane, ja razumijem ljude koji se boje rizika, to je načešće vezano za budžete... Kod nas u &TD-u nema takvih budžeta da ti možeš reći 'uf ovo je tako propalo da nam nema pomoći'... Mislim da je u Teatru &TD rizik - prirodno stanje - i da je uvijek, nekad više, nekad manje, bio otvoren za takve mogućnosti... Ali moram reći i da je u &TD-u od početka rada Kulture promjene odluka bila da nema zamjeranja i da nema šanse da se bilo kome pruži samo jedna prilika, bez obzira koliko prvi put bili (ne)zadovoljni... To je jednostavno princip, mislim da ljudima moraš više puta dati priliku...

T: Koji je onda princip za odabir projekata u Teatru &TD?

itd

Kad sam počela, to je bilo potpuno drugačije... uvijek ima 'ono nešto' što želiš gurati...meni je tad bio cilj da se institucionaliziraju neki ljudi i projekti ili bolje reći da im se pruži institucionalna podrška. To je npr. definitivno bio Indoš koji je predugo godina bio na margini i u biti van teatra... bez luksuza koji institucija nudi. To se onda dogodilo hoćeš-nećeš, ove godine i s Kuglom, koju je Indoš na neki način povukao, što mislim da se trebalo dogoditi i puno prije...

Imala sam sreće i da se u ključnom periodu dogodila "neka generacija na ADU" doduše ona vjerojatno ne bi ni bila formulirana i formirana kao generacija da joj se nije dala ta &TD-ovska šansa...

U prvom redu u odabiru projekata idemo za afirmiranjem ljudi i ideja koji još nisu našli prostor u „mainstream“ institucijama. To, prirodno, najviše koristi mlađim generacijama i zato smo taj princip ocijenili kao najtočniji za kazalište koje je formalno povezano sa sveučilištem a tradicijom uz alternativnu scenu.

T: &TD je jedan od rijetkih teatara u koji možeš doći s projektom, a da to ne bude dvije godine unaprijed...

NR: Ljudi na to gledaju, puno ljudi, i to pogotovo ljudi iz struke, što je žalosno, kao na neki kaos... ali nije tako, tu se definitivno radi o nekim principima... Prvo, već je stvorena jedna generacija za koju se može reći da je i prošla i otišla dalje. Sad je na redu druga... ili su to možda dijelovi iste...?

Važno je ostaviti prostor i za ljude koji neće nužno svi završiti u onom što zovemo novo kazalište, neki će završiti u onome što zovemo staro kazalište i to je isto okej... i to nisu greške, to su namjere. I tim ljudima treba dati prostor u kojem će ih netko vidjeti. E sad, tko to dolazi gledati, to ne mogu kontrolirati... Drugo, predstave u &TDu nisu odrađivanja, nisu gaže tipa 'mi ćemo sad hit ili lektiru', nego su njihov rad i njihovo razvijanje... Neka strast stoji iza toga... A mi i povezujemo ljude, spajaju se autorski timovi, kombiniraju se ljudi iz raznih projekata... dobar je primjer Vodoinstalater, u kojem nismo samo spojili ekipu već i dva autora... na tome inzistiramo, jer nekako ta ideja da možeš sve sam... meni se to ne čini baš perspektivno... ovo je ipak nadogradnja... naravno, bavimo se isto tako i plesom, ostalim oblicima... scensko-izvedbenim (smijeh)

[youtube:http://www.youtube.com/watch?v=ofdqtODnscc]

Vodoinstaler

T: Nakon četiri godine, jel ti padne na pamet: što je meni ovo trebalo?

NR: Pa sad više ne. Ja sam sve krize prošla – ostavljanja, prestajanja, sad više ne... Mislim, ja sam zadovoljna rezultatima. Poznajem neke slične sustave vani, poznati su mi njihovi principi, kako se dolazi do novih imena npr., ili novih trendova. To se radi upravo ovako i moraš u to naprosto uložiti da bi dobio nešto out... Kao drugo, nemam ja ni iluzije da ti možeš u jednoj sezoni isproducirati deset fenomenalnih predstava, to je suludo očekivati. To nije moguće u Hrvatskoj, ne samo da nije moguće u &TD-u... a pogotovo ne deset novih imena... no way... Ti možeš samo odabrati koga ćeš podržavati, da vidiš da li ta podrška rezultira i njemu boljim radom i tebi boljim rezultatima. A mislim da je neka vrsta uloženog truda – vraćena.

T: A validacija toga izvana?

NR: Pa i to isto - napokon... To je možda moje neiskustvo bilo, u samom startu možda nisam znala da uopće postoji mogućnost da ti netko na nultoj točci tako negativno pristupi, ja tako ne razmišljam, u nekim puno ozbiljnijim stvarima dam ljudima šansu na neko vrijeme da vidim hoće li se razviti, a ne ovo, kako je to bilo dočekano na noževe – cijeli taj koncept – ujedninjenje prostora kao jednog, korištenje svih resursa, programsko vijeće...

Na to nisam računala... a onda se to još jedno dugo vrijeme vuklo kao ignoriranje događanja, neprepoznavanje... ja se sjećam da smo u početku dobivali možda jednu kritiku, ili dvije, i to u gradskoj rubrici... to uopće nije bilo prihvaćeno kao činjenica...

Onda to malo izanaliziraš pa shvatiš - to je problem naše kritike, naše teorije, naših medija - to da su oni uvijek korak iza, nisu oni koji šire vidike, već su oni koji slijede i onda se još dosta sporo vuku kroz sva ta zbivanja... To se vidi po mnogočemu, po predstavama, kako ih krivo vrednuju, kako ih krivo smještaju... nisu to možda maliciozne stvari nego nesposobnost da se prihvati...

Tako da smo mi zapravo to prošli... tu sporost razumijevanja. Ne naravno od svih, bilo je odmah ljudi kojima je bilo jasno kamo to ide i što će to biti... ili na koncu onih koji ono što vide, uzmu takvo kakvo to je...

T: Recimo odluka da se zbog Glazbenog salona iz gledališta Teatra &TD uklonite stolce nije baš dočekana s oduševljenjem...

NR: Ma gledaj, povod za micanje stolaca bio je svakako Salon, ali uzroci su sasvim drugi... Otkad znam za &TD postoji ideja da to gledalište bude modularno, da te sjedalice mogu van... E sad smo zahvaljujući Zagrebačkoj banci konačno u situaciji da to možemo napraviti, od iduće sezone imat ćemo sjedalice koje će se moći pomicati...To nam je jako bitno... Jer je sa fiksiranim stolcima jako puno stvari u toj dvorani teško raditi...

A glazba je vrlo namjerno ušla u &TD, jer smo zahvaljujući Muzičkom salonu u &TD doveli jako puno ljudi koji tamo nikad ne bi došli... I mi smo napravili mjesto na koje ljudi dolaze...A ne samo da su došli, nego su i ostali... To je baš bio trenutak u kojem se kod studentske populacije promijenio 'doživljaj' &TD-a...

T: Koliko je zapravo nesporazum između dijela javnosti i Kulture promjene posljedica vašeg načina komuniciranja prema vani ili nekomuniciranja, a koliko zlih namjera i ne znam čega?

NR: Pa ja to ne mogu točno procijeniti... Mi smo pokušali komunicirati pa smo redovito bili krivo čitani – da rušimo umjesto da gradimo... i slično... Programsko vijeće je odlučilo da neće dokazivati stvari pričanjem nego realizacijom... Nama se najviše nesporazuma zbiva na sceni, u struci, ne s publikom... Zašto, točno ne znam...

Prije par godina uveden je taj kriterij 'vidljivosti', medijske vidljivosti, to je čista estradizacija, to su mehanizmi koji se tiču drugih područja... To je netko stavio kao neki kriterij - vi morate biti prepoznati, prihvaćeni, o vama treba biti pisano... Apsolutno netočno...

Ako ti ne radiš mainstream ili ne ideš za tim da se prodaješ sa, što kaže Mani Gotovac 'poznata glumica u garderobi počupala s drugom poznatom glumicom'... to nisu tvoje ciljane komunikacije niti ciljani mediji... Kultura ne treba imati takav plasman...

To što nas nema u medijima više govori o medijima nego o nama... Mjeri se što o tebi piše u novinama iako naša ciljana populacija ne čita te novine... kad njih nešto zanima, oni to googlaju... Taj kriterij je zapravo oduvijek out – čak i kad sam ja bila mlada taj kriterij nije bio bitan jer za sve što je valjalo nisi doznao iz novina nego ti je netko rekao pred Kavezom... Nama se dogodilo da su nam dva dnevna lista na dan kad smo imali program s 1000 ljudi napisali da se u &TD-u ne događa – ništa...

Mi smo se pod takvim pritiskom u nekom trenutku poveli za tim da nam ta vidljivost ne funkcionira, ali to nema smisla... mi imamo koncerte za koje nemamo niti jedan jumbo-plakat, a na njih dođe 3000 ljudi... to se komunicira drugim kanalima, od usmene predaje na dalje... Naš program živi i u generaciji i u komunikaciji... i mi smo apsolutno zadovoljni posjećenosću..

T: A pozicija kulture unutar SC-a? Sjećam se, iz prijašnjih godina, da su se ljudi koji su radili u &TD-u uvijek žalili na poziciju 'neželjenog rođaka'... U kojoj je sad poziciji kultura u odnosu na ostatak tamošnje 'mašinerije', i budžetski i tretmanski...

NR: Kultura je jedna od tri osnovne djelatnosti SC-a. Jedan od razloga osnivanja SC-a i jedan od razloga zašto je SC prije 50 godina dobio prostor u Savskoj. Ovih smo godina puno radili da i u samom SC-u usadimo svijest da kultura tamo nije nešto sporedno i slučajno. Svima možda još nije sasvim jasno da je to jedan od osnovnih poslova SC-a no čini mi se da su mnogi u SC-u sada usvojili činjenicu da kultura u SC-u nije nekakav hir ili fakultativna aktivnost...

itd

Jedan od mojih uvjeta kada sam dolazila je bio da postoji jamčeni budžet, što kultura dotad nije imala... imala je otvoren budžet, što znači bolja volja – više novca, lošija volja – manje... mislim, to je bilo suludo, i ne može se tako fukcionirati...

Dakle, to je bio uvjet, jer bez njega se ne može ništa planirati, ništa graditi – dajte nam recite cifru – unutar te cifre, kakva god da je, ćemo se kretati... tako da to je dogovoreno i fukcionira na taj način... Ne možemo govoriti o problemima s budžetom, osim što ćemo sad svi govoriti o budžetima jer je krizna godina i to se već počinje lagano osjećati...

Kad krene kriza, krene prvo panika za radna mjesta i stečena prava. Uvijek se počne prvo gledati kako da se štedi na programu, što je – u to sam apsolutno sigurna – pogrešno. Ali to je prvo što će sve institucije napraviti, prvo će trpiti program...

I svi vanjski suradnici, svi ti ljudi koji zapravo nemaju tu sigurnost redovne plaće i davanja, nego rade kao honorarci, prvo njih zakineš kad se u kulturi počne štediti... A bit nijedne kulturne institucije nije hladni pogon. Mislim, kad se počneš tako štititi, što ti ostaje - institucija sa svim tim službama, ali ne i program... Onda nemaš praktički ničega...

To naravno nema samo isljučivo veze sa SC-om, to ima veze sa sistemom... mislim da je realna opasnost da će se svugdje prvo štrihat program, a to je po mom mišljenu zadnje što bi trebalo dirati... jer kad njega zaustaviš ili usporiš, treba ti duplo više vremena da ga vratiš, za razliku od nekih drugih stvari... koje su zapravo luksuzi institucije...

T: A Sveučilište? Grad?

NR: Sveučilište ima neku viziju, tako bih ja to nazvala, da bi to trebao biti sveučilišni kulturni centar, hoće li se to zvati tako ili nekako drukčije, nije ni bitno... planira se se i obnova i ulaganje, i zadržavanje te primarne funkcije... Kada nam je bilo potrebno rektorat nas je podržao. Apsolutno, Sveučilište prepoznaje i podržava taj kapital.

SC je puno više u problemu spram institucija koje se bave kulturom, jer zbog svoje vlasničke strukture, zato što je sveučilišni, pa tako i kulturni pogon u njemu, ne pripada ni Gradu, pa da Grad kaže – sad ćemo se mi o tome brinuti... Iako je i tu počelo ozbiljnije ulaganje... Ono što možemo je naravno, aplicirati kao svi ostali s rizikom da ništa ne dobijemo ili dobijemo sve što smo tražili... često nam znaju reći – to nije gradsko... Što naravno nije točno, jer na neki način pripadamo i Ministarstvu kulture, i Gradskom uredu, jer to jest gradsko, bez obzira na to što nije u vlasništvu Grada, naprosto je u gradu i bitno je građanima.

T: Ako uopće postoje i kad postoje slične institucije vani, u njima radi profesionalni tim koji je jako mali, a sve ostale poslove rade studenti, kojima je to neka vrsta prakse, ulaska u profesionalni pogon... Na koji način to funkcionira ovdje?

NR: Pa evo, zasad smo uspjeli studente uključiti u skoro sve segmente rada, jer to je poanta, oni tako mogu najviše naučiti, a i s njihovom energijom možeš najviše napraviti... E sad, kako imaš profesionaliziran veliki dio pogona, ne možeš studente uključiti baš u sve...

Nažalost naše suradnje sa studentima nisu formalizirane i s njihovim fakultetima i ja se nadam da se to njima priznaje kao neka praksa, jer znam da u Hrvatskoj nema puno mjesta gdje to mogu... Mi njima realiziramo diplomske ispite, ali ne samo glume i režije, nego i montaže i fotografije... Ali formalizaciju te suradnje je i teško je dogovoriti, jer mi ne želimo biti prostorna ispostava fakulteta, pa da profesori određuju koji studenti mogu što kod nas raditi... Ne mogu se kriteriji iz nastave izravno provoditi kod nas...

T: Da, jer bi recimo onda studentima koji padnu ispit mogli zabraniti prehranu u menzi...

svi: (smijeh)

T: ...ili bi odlikaši imali pravo na više hrane od onih koji prolaze s dovoljnim...

svi: (smijeh)

NR: Da... Recimo ADU sad pokušava odrediti visinu honorara za producenta na nekoj predstavi i to rade na način koji je toliko kriv da kad bismo mi isplaćivali takve honorare mi ne bismo mogli ništa raditi...

Trenutno se priprema nova sistematizacija radnih mjesta u Studentskom centru i pokušavamo napraviti model u kojem će se sva upravljačka, voditeljska mjesta u sektoru kulture tretirati kao mandati, mislim da bi to ostavilo, da ne kažem nasljeđe, pametan trag... dolaziš zbog programa, pa ako je dobar, ajde neka bude osam godina, nikako više – dakle najviše dva mandata...

Ali to u takvim instutucijama nije baš jednostavno izvedivo, jer ako si predugo angažiran na određeno vrijeme onda se netko počne boriti za tvoja prava - da odeš na neodređeno - jer im ne možeš objasniti da su u našim strukama drugi principi, iako mislim da postoji jako puno poslova praktički otvorenih za takav model...

Mislim, treba realno sagledati što se događa kad je čovjek presiguran u svoja primanja.. To, naravno, ne znači da ljudi ne trebaju biti plaćeni i stimulirani za ono što rade, dapače, trebaju biti jako dobro plaćeni, ali – oni koji rade...

Sigurnost je zarazna, kao virus...

T: Jesi li ti to upravo najavila svoj odlazak s čelnog mjesta Kulture promjene nakon još 4 godine?

NR: Ma ja mislim - i manje. Što se mene tiče... Ne da mislim - nego znam. Jer sam sigurna da nije moguće da ti doživotno budeš voditelj bilo čega, uključivo i ovu moju poziciju. Osim što sam prva žena na tom mjestu, zbog toga čime se i kako ja bavim, ono više nije povezano s politikom, iako mislim da je i prije u SC-a bilo vrlo ok ljudi, jer da nije - ne bi ni Zuppa ni brojni drugi tamo ništa mogli napraviti.

Mi sad pokušavamo pronaći model koji bi pomirio i Zakon o radu i taj novi princip uvažavajući činjenicu da je kultura jedna 'djelatnost', jedan 'sektor' u Studentskom centru... Naći način da se napravi promjena, ali i da se uvede kultura te smjene - jer od toga je došlo i ime Kultura promjene – kako napraviti promjenu, smjenu, a ne puštati da se mijenja sve oko tebe, osim tebe... No, to nije problem samo SC-a, to je problem kod nas općenito... Koji se u kriznim godinama najbolje vidi...

T: Što onda u kriznoj godini publika može očekivati od programa &TD-a?

NR: Nama će ova sezona biti 'frkovita', ali pokušavamo to riješiti tako da smo se orijentirali na koprodukcije... Dakle važno je da smo dio dva velika projekta:

- Connections, u kojem smo partneri i u koji su uključeni jaki i dobri europski teatri, poput bečkog bruta ili Theatre CAMP X iz Copenhagena, a u kojem sudjelujemo s predstavom Mirana Kurspahića i Rone Žulj – 'Žrtve zemljopisa', i

- APAP, čiji je nositelj austrijska Szene Salzburg

Želja nam je ubuduće, naravno, postati i nositeljem takvih projekata, ne samo partnerom, ali to ne ide baš preko noći...

Od ovoga 'doma' – nema puno iznenađenja... to su sve imena koja znate... Borut Šeparović, Saša Božić, Ivan Plazibat, Marina Petković Liker, Dario Harjaček, Indoš s projektom Anti-Edip, nastavljamo i suradnju s KUFER-om, koja se pokazala jako uspješnom , Renata Carola Gatica, plesni projekt Marije Ščekić, "kuglaš" Željko Zorica - Šiš i još...

Nitko zapravo ne zna što će se događati na jesen, pa smo se orijentirali na manje projekte, edukaciju i programe kao što je Noćni lab, dakle na ono što ne troši toliko financijske resurse...

T: Dakle ni ove kao ni prethodnih godina tvog mandata u programu Kulture promjene nema predstave tandema Rajković& Jelčić? Zašto, od kad si ti na čelu kulture SC-a, vi tamo niste radili predstavu?

bobo&natasa

NR: Pa nismo da. Ja mislim da bi me razapeli.

T: Zašto?

NR: Naša je procjena bila da će se to vrlo maliciozno tumačiti i na kraju štetiti i nama i &td-u, iako bi smo u nekim drugim okolnostima svakako još koji put radili u &TD-u – radi ugode rada. Jer, to mogu slobodno reći, &TD ima najbolje ljude, i tamo mi je uvijek bio najugodniji i rad i druženja i ljudi... volim ja i ZKM, ali u &TD-u mi je bilo najugodnije, najopuštenije, a opet profesionalno...

T: Čekaj, ali nisi ti došla na čelno mjesto Kulture promjene zbog svog talenta za prodavanje krompira, nego zbog svog umjetničkog životopisa, ne bi li bilo logično da svoje predstave radiš tamo? Makar i zato da ne konkuriraš vlastitom programu u drugom kazalištu?

NR: Gle, to je bila naša odluka. Još i onaj prvi program koji sam ja ponudila za Kulturu promjene, bio je jednog drugog koncepta.

Ali da, istina je, dođeš, na primjer, u situaciju da ti, s pravom, ravnatelj kaže: 'a zašto ta predstava nije kod nas?' I to je isto logično očekivati.

Predobro poznajem &TD, radila sam tamo dva projekta i film, i jednostavno je bila procjena da te dvije stvari neću pomiješati... i sad mi se s ove distance čini da je to bila točna procjena. Na onoj osnovnoj razini, mi se nismo dodatno opteretili, nisu nas opteretile neke druge stvari. Jer teško da bi nitko rekao: vidiš njima to ne treba, ali svejedno tamo rade, nego bi nam se obilo o glavu... Mi nemamo tu kulturu, kod nas su uvijek neka druga objašnjenja i ja to jednostavno nisam htjela pomiješati.

Pogotovo kad vidim danas koliko ljudi i to ne samo mladih, nego i iz svih generacija teško prelazi te institucionalne pragove, a ne znam po kojem kriteriju, i uvijek se ponavljaju neka druga – ista - imena...

Mislim, Bobo i ja možemo danas fakat raditi manje-više gdje god hoćemo, odnosno mi smo kroz ove godine odradili, to je bolji izraz nego zaslužili (jer ne vjerujem da drugi ljudi nisu), tu poziciju u kojoj danas čak možemo odbiti neke projekte koji nam se nude.

I meni je izgledalo puno pametnije za bilo koga i za sve, da kad sam već tu - da mogu u instituciju pozvati ili 'pustiti' neke ljude kojima institucije, iz meni nepoznatog razloga, ne otvaraju vrata...

T: A koliko je takva odluka zakomplicirala i otežala prirodni razvojni put projekata vas dvoje kao autora?

Pa dosta. Dosta nam je napravila problema na svim razinama.

Ali moram reći jednu stvar: u vrijeme kad je nama bilo bitno negdje raditi, HNK Varaždin je imao dovoljno hrabrosti pristati na to da im ne kažemo ništa i počnemo raditi predstavu, pa što od nje bude... Odmah nakon toga je došao Teatar &TD.

E pa ja sam htjela tu priliku dati i drugima. To je na neki način bilo fer, to smo mi dobili i to sam ja htjela dati drugima... to nisu česte situacije i nisu bile ni u naše vrijeme i ja sam mislila da to trebam ponuditi drugima...

T: Kud onda smjerate ti i Bobo kao kolektiv? Vama je puno vrata otvoreno vani, ali nemamo dojam da vam je cilj odseliti?

NR: Da. Nije. Mislim, angažmani vani su zanimljivi, ali i na jedan drugi načini - naporni... Radimo, vidjet ćemo... Mi ne radimo puno, to ste vidjeli, i valjda se kuži da imamo i preduge pauze, u usporedbi s drugim ljudima... Ali s druge strane, ja ne kužim kako ljudi mogu raditi češće ovom metodom, kad moraš nešto izvući iz sebe, iz svog iskustva, svoje priče, a ne iz recimo tuđeg teksta...

Mogli bismo valjda i boljim ritmom, ali mi to naprosto ne radimo... Ne mislim čak ni da smo lijeni, nego jednostavno - treba ti više vremena da sakupiš materijal koji te onda pokrene...

Tako da ćemo to vjerojatno nastaviti... Iako, stalno mi prekidamo... bude gotovo, pa onda nije... uvijek se nađe još nešto za reći...

Recimo konkretno ovaj 'Izlog', sad se radno zove tako, to kuhamo već dvije godine, još iz Švicarske ... pa ćemo ga valjda i završiti...

Malo nam više treba, možda smo malo spori, ne znam... Ali nikad to nije bilo lako...

T: Primjetili smo da ste se u nekom trenutku prestali potpisivati kao redateljsko-dramaturški kolektiv, iako ni prije niste nudili jasnu distinkciju između ta dva posla, i počeli se potpisivati kao redatelji. Kad smo slično pitanje nedavno postavili Goranu Sergeju Pristašu rekao nam je da je dio razloga leži i u liniji manjeg otpora prema obrascima financiranja... Kod vas vjerojatno nije ta priča...?

NR: Dakle, mi jako dugo radimo skupa i radimo na jedan specifičan način...Oboje i režiramo i radimo dramaturgiju, pišemo tekstove. Samo kad smo mi počeli raditi, apsolutno nitko nije uspjevao uopće registrirati taj spoj. Tu sam više, naravno, trpila ja...

T: Zato što si žena?

NR: Prvo, zato što sam žena i drugo, zato jer nisam s Akademije. To su dva vrlo jaka razloga po kojima ti na svakoj relaciji gubiš. I dan danas mi se to događa, da govore o mojoj predstavi i kažu samo 'Bobo Jelčić', što je zapravo oduzimanje autorstva... Da postoje instrumenti u ovoj državi i da to nije toliko komplicirano ja bih svakako to rješavala, jer autorstvo mi se ne može oteti, ono je ugrađeno u sve... Moj ugovor i moja cijela priča to svjedoče... Ali to je bilo jako teško probiti, pogotovo u struci...

Kako je danas taj neki zamah tandema, čini mi se da je to sad malo lakše i prihvatlljivije, iako moram reći da kada su u pitanju dvije žene ili dva muškarca, da je daleko lakše nego kad su žena i muškarac...

T: Hm...

NR: Gle, to je moje iskustvo... ja već desetke godina proživljavam tu jednu te istu situaciju u jako puno momenata. A nije mi jasno - zašto?, kad sve piše u materijalu predstave, još od 'Promatranja'...

Malo mi je teško zamisliti slučaj u ovoj zemlji da bi se u ravnopravnom muškom-ženskom timu isticalo ženu a ignoriralo muškarca.

Naša ravnopravnost je dogovorena, ona je odlučena i izmjerena, i ako ništa drugo mjeri se onim što bi većini bilo najvažnije - jednakim honorarom. U tom smislu smo Bobo i ja vrlo odlučno i jasno dali do znanja koji je to odnos, i on je tako tretiran pravno, ali ti ne možeš ljudima ovdje objasniti da se može raditi u dvoje, u troje, u petero, u grupi... I da neki ljudi niti ne žele raditi drugačije, da to nije pitanje slučajnosti nego izbora...

Mi smo potpuno svjesni da nema šanse da stvari koje bismo radili sami i približno izgledaju kao ono što radimo zajedno...

T: Imate li taj problem prepoznavanja - vani?

NR: Ne. Osim kad se ti angažmani događaju putem lokalnih kanala. Nevjerojatno, ali onda se to opet dogodi. Jer ovdje je figura redatelja vrh svemira, što mogu poštivati, ali ako to radi dvoje ljudi – radi dvoje ljudi.

Moram reći, Bobo je završio režiju na Akademiji, i to kako je on naučen i kako je on odgajan tamo, to je bila pozicija apsolutne moći i sveznanja... Njegov je osobni odabir da kad ne zna – kaže ne znam... zato je i postojala mogućnost da radimo zajedno...

Ja se dan danas u &TD-u susrećem s tim starim redateljskim konceptima... situacijama u kojima se sve raspada, ali se svejedno glumi pozicija apsolutne kontrole...

T: Spomenula si trend autorskih tandema. Vi ste, htjeli ili ne, ipak tim vlastitim inzistiranjem na neki način otvorili mogućnost tog trenda...

NR: Moguće. Ali nije bilo lako. To su bili ogromni pritisci... Mi smo u jednom trenutku bili i prekinuli suradnju. Jer kad radiš, ipak očekuješ da netko to evaluira, želiš komunicirati...

A na tumačenje toga da smo tandem potrošili smo toliko energije... zapravo bezveze...

Kad se danas sjetim tih procesa, borbe čak i na probi, pronalaženja modaliteta rada s glumcima... Pa čak borbe oko toga da se nešto uopće – proba...Vjerojatno i zato jer se kod nas ne cijeni rad...

Mi radimo toliko intenzivno napeto da je nemoguće da je netko popustio... To ide do te točke da više nema ni zajedničke odluke, nego se stvara neka potpuno nova vrijednost... Shvatiš, recimo, da nikad ne biste stvorili nešto da ti onaj drugi nije rekao nešto što si u tom trenutku mrzio... ili kad podržiš nešto, pa se onaj drugi za to zakači, a ti si od toga već odustao...

Kad bismo sad krenuli rezuckati što je čije, vjerojatno bismo se posvađali i ne bi ništa napravili...

Jedino što možemo, i što bi trebalo mjeriti, jest struktura, a to je zajednički posao...

T: Koliko su svi ti problemi s prepoznavanjem posljedica - seksizama?

NR: Pa, sad kad sam na nekom upravljačkom mjestu, seksizam puno plastičnije osjećam nego što sam ga osjećala tijekom 'normalnog' života i povremenih angažmana... Ne govorim ja o 'upucavanjima' ili takvim nekim spikama... ...nego o jednoj vrsti razgovora s visoka, dociranju...

(...u tom trenutku za stol za kojim sjedimo nas tri, dolazi mladić od cca 25 godina i pita nas tražimo li možda nekakvo društvo? Sve tri, naravno, umiremo od smijeha na točnost šlagvorta, pa on odlazi...)

Od tebe se kao od žene ne očekuje jednaka razina kompetencije... tvoja riječ u startu vrijedi odmah 20% manje, pogotovo kad ti je sugovornik stariji gospodin...

Meni je čak palo na pamet da se to muškarcima ne događa jer podsvjesno postoji makar i teoretska mogućnost fizičkog obračuna... iako to u nekoj mojoj vrsti analize to jest i generacijski problem, jer se u već u mojoj generaciji ta stvar donekle izravnala, ali ne i u o ovoj generaciji koja trenutno većinom drži upravljačke pozicije...

Svi oni misle da se očinski postavljaju, a ustvari se postavljaju vrlo seksistički i to 'iz najbolje namjere'... na kraju krajeva i obračuni sa ženama su bitno drugačiji, ali i drugačije završavaju... na njih se udara s drugih strana, ne s (faktografskih) pozicija čvrstog argumenta... ali to je i zato što se od žena na upravljačkim pozicijama uvijek očekuje da bude agresivnija, da bude nešto pre ... Što je najgore i žene to tako gledaju...

T: Znači ništa od ženske solidarnosti?

NR: Ma kakvi. Kad ste me pitale ovo o tandemima, palo mi je na pamet da je jako puno žena ignoriralo tu moju autorsku poziciju... Uvijek se ženama traže izvori podrške, pretpostavlja se da je iza njih – neki muškarac, ali za to su fenomenološki uvelike krive i žene jer prihvaćaju obrazac koji im je netko nametnuo. Ali to isto tako ne znači da ću ja nekome zato što je žena odmah reći da je sve što radi fenomenalno...

T: Baš smo te to htjele pitati, u Kulturi promjene ima jako puno žena...

NR: (smijeh) To se tako jednostavno dogodilo... Rade.

ZAŠTIĆENI SADRŽAJ

Zanima vas cijeli tekst?

Teatar.hr financira se isključivo sredstvima svojih čitatelja. Stoga ostatak ovog teksta možete pročitati samo uz pretplatu ili SMS plaćanje. Pretplatiti se možete već za 1 kn dnevno.

Odgovori

Share on facebook
Share on twitter
POVEZANE VIJESTI