Klasik ruske i svjetske literature, veliki ruski pisac i dramatičar Anton Pavlovič Čehov napisao je antologijsko kazališno djelo Tri sestre 1900. godine. Praizvedeno je 1901. godine u MHAT-u u Moskvi.
U ruskom provincijskom gradu živi obitelj Prozorovih: sestre Olga, Maša i Irina te brat Andrej. U njihovu kuću dolaze vojni časnici koji postaju stalnim gostima Prozorovih. Svaka od sestara ne može prežaliti odlazak iz Moskve te svaka sanja povratak u ruski velegrad. Redaju se scene ljubavi, nesporazuma, ispraznih obećanja, velikih nada, očajanja i rezignacije, patnje i intriga, scene u kojima Čehov daje nezaboravne likove koji već više od stotinu godina opčinjavaju sve one koji vole kazalište kao i one koji ga stvaraju.
U novome autorskom projektu Bobe Jelčića Čehovljev slavni komad je polazišna točka iz koje kreće redateljsko i glumačko istraživanje ne samo sudbina Čehovljevih junakinja i junaka, već i svih nas. Projekt traži odgovore na brojna pitanja postavljena u inicijalnom tekstu, a preispitat će i granice kazališne umjetnosti, stvarajući otvorenu formu u kojoj je život jednako vrijedan kao i književnost, formu koja briše granice između dramskoga glumca/glumice i gledatelja.
Kako kaže službena najava:
'Prvi korak prema brisanju tih granica bio je izlazak iz zadanih okvira kazališne kuće, u prostorije Ansambla Lado. Drugi korak bili su otvoreni pokusi, odnosno prezentacije napravljenoga u svibnju i lipnju, na kojima je dio publike imao prigodu sudjelovati te na taj način ušao u inače ekskluzivan zatvoreni kazališni proces. Poslije susreta s publikom, proces rada na predstavi nastavio se uzimajući u obzir pitanja i odgovore koji su se nametnuli na otvorenim probama. Ovakvim laboratorijskim pristupom i problemskim bavljenjem temom, želi se potaknuti na razmišljanja o vremenu/prostoru te načinu funkcioniranja teksta unutar toga istog vremena/prostora. Rezultat cijelog projekta trebala bi biti diseminacija značenja i razlamanje klasičnoga teksta u kontekstu našega vremena te povezivanje s prošlošću i budućnošću, koja od te iste prošlosti ne može pobjeći. Svojim specifičnim shvaćanjem kazališta kao mjesta komunikacije između pisca, redatelja, glumaca i gledatelja, Bobo Jelčić stvara nove i uzbudljive kazališne forme koje pretpostavljaju spremnost na neočekivane izazove svih mogućih provenijencija.
Čehov i njegov slavni tekst uzet je kao zrcalo sviju nas, koje se djelovanjem glumaca i gledatelja umnogostručuje, stvarajući slojevitu formu međusobnih odnosa koji uvijek korespondiraju sa sadašnjim trenutkom.'