Naslovnica > VIJESTI > PLES > Biti gay plesač – jesmo li još uvijek robovi predrasuda?

Biti gay plesač – jesmo li još uvijek robovi predrasuda?

Koliko god se nadali da će predrasude i stereotipi o seksualnosti jednog dana postati stvar prošlosti, taj dan još nije došao, a to najbolje znaju plesači i baletni prvaci koji su o svojoj seksualnosti progovorili javno.
Share on facebook
Share on twitter

Kad je talijanski plesač, miljenik baletne publike, Roberto Bolle prije četiri godine otvoreno rekao da je homoseksualac, gledatelji, čitatelji i svi oni koji prate balet mjesecima su se naslađivali tračevima.

Premda se tradicionalno umjetnički svijet smatra okruženjem u kojem se osobe homoseksualne orijentacije, navodno, osjećaju slobodnije i prihvaćenije, to ne znači da je bilo kojem od izvođača lakše i jednostavnije publici i javnosti govoriti o svojem seksualnom životu ili da bi njihov privatni život trebao postati javna stvar.

Talijanski koreograf X Factora Luca Tomassini razumije koliko je teško ‘izaći iz ormara’: ‘Bolle ima međunarodnu publiku. Ne znam kako bi u centralnoj Americi reagirali na vijest da je gay. U plesnom svijetu vlada otvorenost, no morate razmišljati o prodaji karata i fanovima. Bolle je svojevrsna pop zvijezda - zgodan, privlačan, žene smatraju da je seksi. Razumijem da je to za njega težak trenutak.’

Problem proizlazi iz višestoljetne homofobnosti zapadnoga društva, a predrasude o feminiziranosti muških plesača vode ka pretpostavkama o njihovoj homoseksualnosti. Kako piše Ivana Katarinčić u svom znanstvenom radu na temu rodne stereotipizacije u klasičnom baletu, ‘popularne predrasude o muškarcima u plesu konstruirane su izvan plesne zajednice. Njihov imidž unutar plesne zajednice baletnih umjetnika u potpunosti nosi drugačije implikacije i često je upravo obrnuto proporcionalan.’

Puno rigorozniji stav o privatnom životu ima Massimo Murru, također plesač i Bolleov kolega: ‘To je njegova stvar. Ne razumijem taj morbidan interes kad su u pitanju baletni plesači - svi žele znati tko je gay, tko nije. Kad mene pitaju jesam li gay, ne odgovaram. To je moj život i moja je stvar s kim idem u krevet. Činjenica da ljudi pretpostavljaju da su muškarci u baletu homoseksualci je predrasuda koja nas unazađuje. U svakom zanimanju ima gay osoba, a kod nas je to možda očitije jer se bavimo kazalištem. Međutim, nikad nisam vidio nijednog plesača na kamionu tijekom gay parade dok sam vidio gomilu odvjetnika, studenata i vozača.’

No, mnogi se slažu u mišljenju da ta znatiželja javnosti proizlazi naprosto iz činjenice da se radi o javnim osobama koje privlače pažnju i o kojima žene, odnosno muškarci diljem svijeta maštaju. S druge strane to ne znači da će gay plesač nužno izgubiti žensku publiku. Pogledajmo samo Eltona Johna - nema ni blizu trbušnjake i bicepse poput Bollea, a broj njegovih obožavateljica se s godinama nije smanjio.

https://www.youtube.com/watch?v=drFEjgg0ei8

No, javnost zaboravlja da je ples kao formativna disciplina, društvena praksa i teatarska umjetnost u razdoblju od 15. do kasnog 18. stoljeća dominantno u muškoj domeni djelovanja. Muškarci su osmislili i prenijeli plesnu tehniku, izradili sustav plesnog notiranja, stvorili i producirali balete. Kulturni promotori, učitelji, teoretičari i koreografi u 18. su stoljeću bili muškarci, a plesači su plesali ženske uloge.

Svaki umjetnik želi doprijeti sa svojim radom do što više ljudi, a strah od otuđivanja od dijela publike zbog seksualne orijentacije svakako je prisutan.

Muški plesači plesom izražavaju osjećaje što se tradicionalno na zapadu smatra(lo) neprimjerenim. I premda zahtijeva iznimnu fizički snagu i kondiciju baš kao i neki sportski oblici te premda i balet i sport koriste isti medij posredovanja - tijelo, muškarci koji se bave sportom i dalje su ‘mačo muškarci’.

Najvažniju stvar u cijeloj toj raspravi istaknuo je jedan od najpoznatijih, najzgodnijih i vjerojatno najveći mačo među plesačima koji već godinama ne skriva svoju seksualnost i otvoreno je gay. Marcelo Gomes ipak mora ljudima objašnjavati da nije gay zato što pleše balet: ‘Ne mislim da treba javno objaviti svoje seksualne sklonosti. Ako netko želi priznati da je gay, njegova stvar. Mislim da ljudi ne bi trebali držati do toga. Trebali bi uživati u baletu, a ne brinuti o privatnom životu plesača. Najvažnije je u životu biti sretan i živjeti onako kako želimo. Da, ja sam gay, ali ne zato što plešem. To je ono što pokušavam objasniti ljudima - ne čini te balet homoseksualcem. Balet pleše mnogo muškaraca koji nisu gay.’

Premda su se baletne kuće dugo borile s predrasudama, a bore se još uvijek, ipak je s godinama postalo jasno da seksualna orijentacija doista nema puno veze s urođenim talentom i da privatan život treba to i ostati. Talent i sposobnost je ono o čemu treba raspravljati.

Ne treba ipak zaboraviti pozadinu priče. Baletne legende poput Mihaila Barišnjikova ili Carlosa Acoste sigurno kao djeca nisu imali dvojbe što će njihovi prijatelji misliti… Naime, u Rusiji se ples ne percipira kao ‘žensko’ zanimanje i predsjednik države je redovito u publici nacionalnih baletnih izvedbi, a slična je situacija i na Kubi - ples je odmalena sastavni dio njihove svakodnevice kao i pop kulture. S druge strane, baletni plesači u Manchesteru ili Texasu smatraju se ‘hrabrima’.

Kako ističe Katarinčić, ‘balet je profinjena, dostojanstvena umjetnička forma, a ne sport ‘u kojem se atleticizam puni steroidima’. Balet nikada neće izgledati kao sport niti će rezultirati višeznamenkastim plaćama i zavidnim poslovnim ugovorima, a ‘plesač baleta uvijek će biti ono što Terminator nije – lagan, precizan i delikatnije pažljiv prema glazbi i muzama'.

Osim toga, ne treba zaboraviti da žene u plesu ne pate od stigme dodijeljene muškarcima koji plešu. Nisu ni blizu podvrgnute sumnjama i propitivanjima njihovog privatnog i osobnog seksualnog opredjeljenja i u tom smislu područje baleta jedno je od rijetkih u kojem se diskriminira imidž muškarca, a ne žene.

Da zaključimo, stereotipi i predrasude još uvijek postoje. A dok god postoje i komentari kakve je doživio Ethan Stiefel, baletni prvak iz Pennsylvanije kojem su znali dobacivati da ‘pleše s homićima’ što je samo korak do fizičkog obračuna, zapravo i nismo napredovali u razmišljanju koliko smo mislili da jesmo.

ZAŠTIĆENI SADRŽAJ

Zanima vas cijeli tekst?

Teatar.hr financira se isključivo sredstvima svojih čitatelja. Stoga ostatak ovog teksta možete pročitati samo uz pretplatu ili SMS plaćanje. Pretplatiti se možete već za 1 kn dnevno.

Odgovori

Share on facebook
Share on twitter
POVEZANE VIJESTI