2 i 3. svibnja 1995. godine Milan Martić naredio je raketiranje Zagreba kao odmazdu za Operaciju Bljesak. Projektili raketnog sustava Orkan prvog su dana napada pali na križanje Vlaške i Draškovićeve ulice, a dan kasnije na Dječju bolnicu u Klaićevoj, na baletnu dvoranu Hrvatskog narodnog kazališta i ADU, na Zrinjevac te pokraj Doma umirovljenika Centar, te zračnu luku Pleso.
U trenutku napada u baletnoj dvorani zagrebačkog HNK odvijao se pokus međunarodne produkcije Donauballett, a svoje svjedočenje o trenutku eksplozije za Večernji list svojevremeno je iznijela tada ozdlijeđena primabalerina, Mira Sporiš:
"Nakon eksplozije, u dvorani je nastala totalna panika. Stakleni krov razasuo se po nama. Svi smo u isti čas nahrupili na vrata kako bismo pobjegli."
U napadu je ozlijeđena i tadašnja ravnateljica zagrebačkog Baleta, Almira Osmanović koja je posvjedočila:
"18 mojih plesača, uključujući mene, ležalo je ozlijeđeno na baletnom podu. Sva ona krvava lica i tijela kolega, ona panika i strah na njihovim licima... to je slika koju zasigurno dok sam živa neću zaboraviti".
Srećom, nitko od plesača nije tad smrtno stradao, iako neki posljedice tada nanesenih ozljeda trpe i danas. Mark Boldin izgubio je bubreg, a uz njega ranjeni su još i Božica Lisak, Mateja Pučko Petković, Mirna Sporiš, Edina Pličanić, Barbara Novković Novak, Lovorka Puk Tomić, Deana Gobac, Valentina Kržić, Viorel Dascalu, Andrej Barbanov, Darko Brkljačić, Dubravko Kolšek, Nicolae Vasc, Danut Dascalu i gostjući koreograf Krzysztof Pastor.
Izmjene ZOK-a iz 1997. i 2006.
Jezive fotografije baletne dvorane prekrivene staklenim krhotinama, gelerima, 'zvončićima' i krvlju, obišle su svijet, a niti dvije godine nakon što su snimljene izglasan je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o kazalištima, kojim je baletnim umjetnicima omogućeno da odu u mirovinu s 40 godina staža. Tako su i oni s najgorim ozljedama iz raketiranja Zagreba konačno mogli odahnuti, jer su slijedom odredbi o tzv. beneficiranom radnom stažu mahom ispunjavali uvjete za mirovinu.
No, kad je 2006. godine i opet mijenjan Zakon o kazalištima (ZOK), tadašnjem je ministru Biškupiću golema svita njegovih pomoćnika i suradnika, a među kojima je bila i današnja ministrica, zaboravila napomenuti da bi u tekstu zakona svakako trebalo zadržati članke o umirovljenju baletnih umjetnika. Odredba je stoga izbrisana, pa baletni umjetnici odonda do danas ostaju u angažamanu i dugo nakon što više ne mogu plesati na razini koja se od njih očekuje. Zašto? Dva su razloga. Kazališta im nisu u mogućnosti ponuditi otpremnine, a sami baletni umjetnici u mirovinu ne žure jer će ista biti - mizerna. Naime, za razliku od ostalih profesija koje imaju tzv. beneficirani radni staž, baletni umjetnici nemaju pravo na mirovinu u vrijednosti od 85% plaće.
Ako ne možete u mirovinu iz profesije, je li to profesija?
Doduše, prema još uvijek važećem 'Biškupićevom' zakonu, manjkavu i mizernu mirovinu baletni umjetnici barem mogu zaslužiti iz profesije. Po novom nacrtu prijedloga ZOK-a, to više neće moći. Resorna je ministrica, naime, odlučila problem propusta prošle vladajuće garniture u kojoj je i sama participirala riješiti dosta inovativno: zabranjujući zakonom da baletni umjetnici više ikad budu zaposleni na neodređeno vrijeme.
Aktualni nacrt zakona, a protiv kojeg su se jasno i glasno pobunili i struka i sindikati, određuje da će baletni umjetnici u javnim kazalištima moći raditi najdulje 20 godina, s tim da će im ugovori moći trajati i samo 24 sata. Nakon rečenih 20 godina bit će prisiljeni ili prihvatiti ugovor na određeno za neko drugo rado mjesto u kazalištu ili prekvalfikaciju u trajanju od 4 godine. U suprotnom završit će na ulici.
U bilo kojoj od spomenutih kombinacija neće si osigurati starost.
Zaboravni HDZ
Nije stoga zgorega napomenuti kako je i trenutno važeća odredba iz Zakona o kazalištima po kojoj se baletnim umjetnicima nakon 16 godina staža mora ponuditi ugovor na neodređeno posljedica pritiska javnosti. Kako je to u svom znanstvenom radu dokumentirala dr. sc. Vitomira Lončar, Biškupić, Obuljen & co nisu ni 2006. predviđali takvu odredbu, ali su javnost i struka bili uporni pa je odredba uvrštena u konačni tekst zakona kao amandman HDZ-ove saborske zastupnice Jagode Martinčević.
Tko će, ako itko 'igrati' Martinčević u ovom sazivu Sabora ne znamo. No znamo da je Skupština Hrvatskog društva profesionalnih baletnih umjetnika još je u studenom prošle godine odbila predloženi nacrt ZOK-a kao polazište za ikakve pregovore zaključkom u kojem stoji:
" Jedinstveni stav članstva je da se stečeni staž s povećanim trajanjem, odnosno beneficirani staž mora poštivati na način da se baletnim plesačima omogući umirovljenje iz struke, a prekvalifikacija, ponuda radnog mjesta pod izmijenjenim uvjetima, odnosno otpremnine su dobrodošle alternative koje ne mogu isključiti pravo baletnih umjetnika na umirovljene iz struke."
Neka jedu špice
Ministrica, koja je nazočila rečenoj skupštini obećala je da se zakon neće donositi 'preko koljena' i bez najšireg konsenzusa, te apelirala na najmlađe članove Skupštine da stanu u obranu zakona koji bi im navodno trebao osigurati svjetlu budućnost i brže napredovanje, ali ju je dočekao hladan tuš.
Nitko, ali baš nitko je nije podržao.
Tome usprkos ministrica ovih dana najavljuje kako će gotovo neizmjenjen tekst nacrt zakona u najkraćem mogućem roku uputiti u proceduru savjetovanja sa zainteresiranom javnošću. Što, praksa nas uči, znači usvajanje u Saboru bez značajanijih izmjena.
A sve ne bi li HDZ ispravio zakonodavne greške koje je baš HDZ počinio u prošlosti.
Na štetu Baleta i hrvatskog kazališta općenito.
Usvoji li se zakon kako ga predlaže resorno ministarstvo, pitanje je hoće li se itko pri zdravoj pameti uopće htjeti profesionalno baviti baletom, koji je - pogledate li sastave ansambala nacionanih teatara - ionako deficitarna profesija u nas.
Ili, kako je to još lani objasnila strukovna udruga baletih umjetnika: ‘Novi nacrt Zakona o kazalištima je kraj baleta u Hrvatskoj!’.