Intervju: Snježana Banović

“U našem kazalištu ne možeš tražiti da te i na trenutak prime u tvrđavu na koju nasrćeš argumentiranim strelicama”, kaže među inim u intervjuu povodom svoje nove operne premijere, naša blogerica, Snježana Banović.

  

U atriju zagrebačkih Klovićevih dvora večeras će premijerno biti izvedena opera Bračna mjenica u koprodukciji pulskog INK i Opere bb. Tim povodom porazgovarali smo s njezinom redateljicom, Snježanom Banović.

Teatar. hr: Nakon 50-tak režija, evo vas u operi, i to debitantskoj Bračnoj mjenici Gioachina Rossinija. Otkud i zašto baš sad (ta) – opera?

Snježana Banović: Debitirala sam u operi  s velikom radošću prije točno dvije godine, s gotovo istom ekipom na čelu s maestrom Kranjčevićem, u istoj (ko)produkcijskoj kombinaciji i to s Donizettijevim Il Campanellom koji je već obišao Hrvatsku uzduž i poprijeko. Nadam se da će tako biti i s «Mjenicom». Naime, dotad sam bila dugogodišnji i strastveni opera-goer po mnogim kazalištima Europe, a opernu režiju u Hrvatskoj mogla sam samo sanjati. Onda se pojavio neumorni operni entuzijast Ronald Braus s partiturom Il Campanella, pristala sam odmah, na prvoj kavi u Hemingwayu, s pogledom na HNK. No, najveći mi je motiv za taj debut možda bio onaj kulturno-politički: raditi operu koja će biti prikazivana izvan uobičajenih pozornica nacionalnih kazališta i naravno, imati mogućnost sudjelovanja u tako važnom procesu stvaranja novih opernih publika. U slučaju Rossinija, nekako se nakon Donizettija podrazumijevalo da nastavimo zajedno «u sličnom tonu», ktome, raskošna partitura ove jednočinske mladenačke i zaigrane opere me potpuno opčarala, svaki dan neka mi je druga arija labuda iz Pesara - najdraža.

Teatar.hr: Operne režije, kao najlukrativniji redateljski poslovi u repertoarnim teatrima, u proteklom su desetljeću bile rezervirane ili za uski krug uvijek istih domaćih imena ili pak za iznimno skupe goste iz inozemstva. Kako to komentirate?

Snježana Banović: Općenito u raspodjeli režija, a naročito opernih, u našim javnim kazalištima gotovo da nema mjesta za one koji nisu u krugu povlaštenih.  Ili je sve podijeljeno bez mogućnosti iznenađenja ili zahvaljujući izrazitim interesnim razlozima dolazi do iznenađenja – ali neugodnih. Daleka nam je Europa gdje dramski i filmski redatelji redovito u veteranskoj dobi dobivaju velike operne zadatke, često i debitantske. Nezaboravan je Minghellin čarobni operni debut s Madame Butterfly u Londonu i New Yorku, pa Bondyeva Tosca, također u Metu. Što se naših gostiju tiče, osim nekolicine iznimaka, angažiraju se asistentovi asistenti, priučene zboristice i oni koji, da parafraziram samoga Rossinija (ovo je izrekao o nekim napuhanim pjevačima svoga doba) iako se priča da režiraju po velikim teatrima Europe i svijeta, mogu režirati jedino na skalama milanskoga teatra. Rossini je skladao čak pet opera do 20. godine, ja ću ih, u najoptimističnoj varijanti režirati isto toliko – do 55.

Teatar.hr: Bračna mjenica pak nastaje u posebnim produkcijskim uvjetima, kao suradnja pulskog INK i Opere bb, kojom se za kazalište opet osvaja prostor atrija Klovićevih dvora?

Snježana Banović: Naša je predstava jedina opera ovoga ljeta u Zagrebu, možda i prilika mjerodavnima u zagrebačkoj kulturi da se malo zamisle nad tom poraznom činjenicom. U općoj festivalizaciji naše svakodnevnice, zaboravlja se da je to u baš svakoj metropoli EU redovita praksa. Operni festivali jesu skupi, ali je obaveza njihova održavanja baš ljeti pravi kulturno-politički prioritet. Dobro, u skladu s recesijskim uvjetima i općim stanjem u našem gradu, ne moramo ići dalje od npr. festivala komornih opera, za početak bi i to bio velik pomak unaprijed. Klovićevi dvori su odličan prostor, Gornji grad ima ih još, sjećamo se izvedbi na Markovu trgu npr. Evo, naš koproducent INK izvest će svoju premijeru za nekoliko dana na pulskom Kaštelu, mislim da je to odličan izbor. A produkcijski uvjeti su doista posebni – uspijevamo s malo novca i puno entuzijazma izvesti kvalitetu, uz nemalu radost onih koji nas slušaju i gledaju. Fundus scene, kostima i naših umjetničkih ideja i nadahnuća su osnovni «proračunski» segment predstave.

Teatar.hr: To vam je već druga suradnja s INK u posljednje dvije godine. Zbog prethodne, 'Kako je Dunda spasila domovinu', odnosno sufinanciranja iste, Jutarnji list vas je optužio da ste samoj sebi dodijelili sredstava, te na koncu zbog tog teksta dobio ukor HND-a?

Snježana BanovićJutarnji list dao je velikoga prostora «velikim dečkima» da mi se osvete zbog nastojanja da u Vijeću Ministarstva za kulturu kojim predsjedavam uspostavim jasne kriterije za sve, bez iznimaka i umreženih afilijacija po strankama, babama, stričevima i šogoricama. Bila mi je posvećena cijela šarena duplerica prepuna uskličnika i terminologije iz remetinačkih anala, da dobijem npr. režiju u Covent Gardenu, ne bi me opjevali na toliko prostora. To što mi do danas nisu isplatili glavninu mojih honorara iz vremena kada sam s njima surađivala, nije ušlo u taj dosje. Kako sam na Vijeću postavljala pitanja o opravdanosti trošenja prevelikih sredstava poreznih obveznika na neke (njihove) zastarjele manifestacije, i to po defaultu, oni su se poslužili prokušanim medijsko-reketarskim metodama pa jedan previd činovnika MK preusmjerili na mene u, za taj dnevnik, viđenoj tehnici «okleveći i osramoti pa se smij kako smo je ušutkali, bar za neko vrijeme.» Usto, trebalo je malo dohvatiti i Šnajdera, jer riječ je o njegovoj drami nagrađenoj baš s tih «inkriminiranih» 50 000 kuna koje, u skladu s pravilnikom idu kazalištu koje postavlja djelo nagrađeno Držićevom nagradom. Znam tko su naručitelji, navodno smo kolege i kolegice, ali da se radi o namještaljci dokazuje i izvođač tih radova: radi se o novinaru koji je dotada pisao samo za crnu kroniku i  njihove glasovite rubrike «ulovi lopova i odmah osudi». Svi, urednici i sam novinar dobili su ukor HND-a sbog iznošenja neistinitih činjenica i senzacionalizma u kojem dodatno, naslovi od pola stranice i nemaju veze s onim o čemu se drlja u tekstu. Demantij nisu objavili do danas, objavio ga je Teatar.hr i u roku od par dana postigao rekordnu čitanost.

Teatar.hr: Kad smo već kod Jutarnjeg lista, upravo u izboru toga dnevnika vaša je doktorska dizertacija, knjiga 'Država i njezino kazalište' dospjela na listu najboljih publicističkih izdanja godine. Spremate li nastavak tog istraživanja i kakve su generalno reakcije na knjigu?

Snježana Banović: I dalje se vraćam toj temi, imam već veliku količinu raznih materijala za drugo izdanje knjige, a momentalno sam s istraživanjima  u pedesetim godinama - bavim se razlozima, motivima i posljedicama osnutka Dramskoga kazališta po HNK u Zagrebu. Također, sakupljam materijale iz razdoblja samoupravljanja kada je produkcija bila ogromna, a veze s kulturnim središtima Europe i svijeta  redovite, čini se nestvarno iz današnje tužne perspektive proučavati brojna gostovanja zagrebačke Opere i Baleta oko globusa, nasreću, sve je ostalo dokumentirano: i programi i izvješća i financije, sve. Od mnogih očekivano istraživanje o razdoblju HNK unutar Titove kulturne politike ostavljam za neka druga, mirnija vremena kada bude moguće posvetiti barem pet godina života samo jednom znanstvenom cilju. Sada je to nemoguće, svakodnevna praksa u hrvatskim kazalištu preča mi je tema pisanja. Uz operu, naravno, jer od drame se udaljujem sve više, voljom drugih kojima ne odgovaraju redatelji koji se usude i kritizirati njihove upravljačke «stilove». Priklanjaju se onoj staroj Gavellinoj: u našem kazalištu ne možeš tražiti da te i na trenutak prime u tvrđavu na koju nasrćeš argumentiranim strelicama koje njima, ionako, ništa ne mogu, ali ipak, zagarantirana ti je uloga autsajdera, zauvijek. Dokaz tome je i to da  se ni moja knjiga ne može kupiti na mjestu koje je njezina tema, izlišno je napomenuti da se radi o jedinoj koja prezentira neko razdoblje u djelovanju toga kazališta od njegova osnutka do danas.

Sviđa vam se ovaj tekst?
Pomognite nam da ih objavimo još i ostanemo neovisni o oglašivačima i politici:
pretplatite se na Teatar.hr ili platite članak SMS porukom.