Izvedba predstave Hrvatsko glumište u riječkom HNK 17. siječnja, bila je i više nego uzbudljiva.
Pred sam njezin početak, udruga Opus dei organizirala je ispred HNK Ivana pl. Zajca molitvu i prosvjed na kojem se okupilo pedestak vjernika katolika koji su molili za redatelja, autora i glumce predstave jer, kako su kazali, autori predstave 'vrijeđaju Boga i osjećaje vjernika'. Među njima je bio i rektor Bogoslovije Sanjin Francetić, koji je Novom listu izjavio da provokacija koja se čini u predstavi vrijeđa osjećaje vjernika i samoga Boga, a "takve provokacije slične su onima u Parizu".
Nakon takve 'uvertire' publici se u gledalištu pridružio i dio osoba čije je fotografje redatelj Oliver Frljić u predstavi smjestio na rublje glumaca - Slobodan Šnajder, Snježana Banović i Vitomira Lončar, a u društvu riječke aktivistice i pokretačice inicijative za otkaz Frljiću i Blaževiću u HNK Rijeka, Vedrane Spadoni Štefanić.
Incident koji je uslijedio potonja je opisala ovako:
"1. Prije predstave nije bilo upozorenja da se ne smije snimati, a samim time niti zabrane.
2. Snimala sam 5 stražnjica/gaća s fotografijama gospodina Šnajdera, gđa. Lončar i Banović, u čijem sam društvu bila, te prizor u kojem djevojčica sa strojnicom stoji ispred golih tijela za potrebe dokaznog postupka.
3. Nepoznati počinitelj, za kojeg se ubrzo ustvrdilo da je likom i djelom Oliver Frljić, prišao mi je s leđa i grubo istrgnuo fotoaparat s kojim sam snimala posljednje gaće, bez bljeskalice da ne ometam predstavu. Po izlasku iz dvorane, nakon predstave, dočekala me/nas je policija koju je zvao g. Frljić, koji se nije htio slikati sa mnom. Dapače, tražio je da s to unese u zapisnik kao provokacija."
Rečeno su svjedočenje potvrdili i drugi akteri, dodavši kako je Frljić iz otetog aparata obrisao sve do tad snimljene fotografije te pozvao policiju, čiji su predstavnici (dva policajca i jedan inspektor) Spadoni Šetafnić, Šnajdera, Banović i Lončar priveli u policijsku postaju. Je li se sve moglo završiti samo upozorenjem geldateljici da ne snima, ili će na koncu zbog cijelog slučaja biti pokrenut postupak pred Državnim odvjetništvom tek ćemo saznati, no svaka od strana u ovom incidentu za takav postupak ima svoje argumente.
Oliver Frljić navodi kako je običaj da se predstave ne fotografiraju i ne snimaju, te kako se audio snimka upozorenja o zabrani istog obično pušta u gledalištu, ali je u subotu navečer zakazala iz tehničkih razloga.
Četverac iz publike pak navodi kako predstavu ni na koji način nisu ometali, kako izvedbi nije prethodilo nikakvo pisano ili audio upozorenje o zabrani snimanja, kako je intendant Frljić prekoračio ovlasti i opis radnog mjesta interveniravši silom u gledalištu bez ikakva prethodna upozorenja, kako je otuđio i oštetio tuđu stvar u smislu Kaznenog zakona, kao i da se ogriješio o Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira, "drskim i nepristojnim ponašanjem".
Tko je doista u pravu odredit će za to nadležna tijela, no cijeli slučaj valjalo bi promotriti i iz još jednog ugla.
2008. godine, tijekom kratkotrajnog mandata Marina Blaževića na čelu Teatra ITD, u toj je kući osnovana tzv. Publika za posebne namjene (PPN), izvedbeno-teorijski kolektiv kojemu je cilj bio "ne samo teoretski nego i praktično istražiti pojam gledatelja, njegovu aktivnost ili pasivnost, kao i sam koncept takozvane kazališne rampe, koju je ponekad poželjno a ponekad i zabranjeno prijeći.".
Vilim Matula, Nataša Stanić, Damir Bartol Indoš, Borut Šeparović, Tanja Vrvilo, Oliver Frljić, Agata Juniku, Nataša Govedić, Selma Banich, Ana Karić, Suzana Brezovec, Mislav Čavajda, Dean Krivačić, Ivana Krizmanić, Tvrtko Jurić, Nataša Dangubić i Irena Čurik, među inim, su svoju misiju pojasnili riječima:
"...ako smo doista suodgovorni za čin kojemu recepcijski svjedočimo, onda nema „zabranjene interakcije“, nema Pandorina mita, nema „reprezentacijske kutije“ koja navodno „umire“ kad je otvorimo („prozremo“). Dapače, sam proces opetovanog „raspakiravanja“ javne izvedbe mijenja parametre i onoga što gledamo i onih koji gledaju i onih koji se inače ne usude preintenzivno gledati."
PPN planirala je organizirano pohoditi izvedbe i postati predstava u predstavi, a sve one koje su željeli pratiti njihov rad pozivali su da ulaznice kupe na blagajni Teatra &TD, te da zatim zajedno s njima odu na izvedbe u neko od gradskih kazališta, ali i ne samo tamo.
PPN svoju je prvu javnu akciju imala 30. ožujka 2008. na premijeri ZeKaeMove predstave Najbolja juha! Najbolja juha! u režiji Renea Medvešeka, kad je tijekom završne meditativne scene jedna žena prohodala prostor između pozornice i prvog reda, te legla u kadu koja je dio scenografije. Rečena žena bila je Nataša Stanić, koja je na sličan način u istom kazalištu nekoliko godina ranije intervenirala i u predstavu Magic & Loss.
Rečena je intervencja poprilično uzburkala domaću kulturnu javnost, no nikome nije palo na pamet pozivati policiju.
Redatelj predstave, Rene Medvešek, o svemu je tada izjavio:
"Nisam vidio točno što se dogodilo jer sam bio iza scene, primijetio sam po reakciji publike da se nešto događa. Ta scena je napravljena tako da govori o vremenu, da preispituje naviku gledanja, granicu očekivanja. I kad se u nju nasumce uđe, svejedno s čime, onda ona dobiva sasvim druga značenja. Dakle, ruši je. Kakvog to ima smisla? Ne znam."
Olive Frljić je pak istom prigodom Radiju 101 izjavio slijedeće:
Što se to točno dogodilo s Frljićem i s kazalištem u proteklih 7 godina, da je gledateljska intervencija u izvedbu postala indikator za pozivanje policije, a ne dobrodošla akcija? Ili je ipak 'kvaka' u dvostrukim mjerilima, po onoj latinskoj Quod licet Iovi, non licet bovi?
U potonjem slučaju, valjalo bi, međutim, odgovoriti i tko je te zašto ovdje Bog, a tko vol?
