Varaždinsko kazalište kojemu je osnivač Grad Varaždin uskoro će, zahvaljujući našoj ad hoc kulturnoj politici, dobiti nacionalni status jer za to navodno ima sve uvjete. To tvrde u Ministarstvu kulture, Gradu Varaždinu i u Upravi kazališta pa će nakon poduže proljetne stanke naši sabornici dobiti na čitanje kratak prijedlog za promjenu Zakona u kazalištu u kojem je varaždinsko pitanje jedno od najvažnijih. Sprema nam se dakle još jedan HNK, doduše regionalnoga, a ne državnoga tipa, koji bi zbog činjenice da gradskim ocima varaždinskima baš ne sviđa se gluma, a još manje visoki troškovi koje ona zahtijeva, trebala u mnogo većem iznosu financirati Država.
Sasvim je sigurno da će se Varaždinci u sabornici s pravom pohvaliti da imaju prelijepu Helmerovu zgradu sa zlatom obrubljenim ložama i da se kod njih predstavljalo, tancalo i popevalo još u 17. stoljeću baš kak i u Agramu, pa sad i kazalište ima biti organizirano i financirano skoro kak i zagrebačko, ne? A za to se, po njihovu mišljenju treba vratiti u prošla stoljeća pa, dakako, oponašati, a koga drugog nego HNK u Zagrebu. Uvesti glazbeno kazalište kao granu, čak i operetu kao popularni kaundkaovski žanr?! Možda i balet, tko zna? Pa pozvati Sisi i Franza Josefa na otvaranje sezone, to bi bio pravi highlight. A priča se i o «baroknome lutkarskom kazalištu», pa i o pokretanju festivala. Obećanja, želje i projekcije iskazane u njihovu prošlogodišnjem Strateškom planu jesu najšarolikiji mogući, no navedeni pretpotopni žanrovi jamče, nažalost, samo odlazak u daleku kazališnu prošlost.
To, da takva odluka puna raznovrsnih programskih najava nije došla kao rezultat opsežne strategije već želje nekolicine, jasno je svakome tko pobliže poznaje stanje u našem glumištu, pa ako prođe ova inicijativa Varaždinaca i Ministarstva kulture morat će se namaknuti barem još nekoliko milijuna godišnje iz pohabane državne kase, sve da bi se angažirao orkestar, dodatna tehnika i administracija, pojačali ansambli. Ad hoc kulturna politika uvijek je ubojite naravi: nosi sve pred sobom, ali čuva pojedinačne interese, takva joj je ćud. Dakako, neće proći ni sljedeća sezona, javit će se s punim pravom i dubrovačko kazalište i zatražiti novi status, zašto ne? Pa onda i šibensko, zadarsko, pulsko, virovitičko, karlovačko...i njima treba više novca, imaju i oni slične vizije o razvoju grana koje je pokopalo još prošlo stoljeće, a kad se već nudi bez plana i programa jednima, zašto ne bi i drugima? U svih se može u prošlosti pronaći magični povijesni trenutak, dobre sezone, ravnateljski pomaci i impresivni umjetnički dosezi. Varaždin je, znamo to, kroz mnoge mijene tijekom prošloga stoljeća često bio umjetnički hram od formata. Ranih sedamdesetih, s dolaskom mladih snaga, misija ovoga kazališta u regiji znatno se produbila, a s dolaskom karizmatičnoga Petra Večeka ono postiže i česte nacionalne i internacionalne uspjehe u kojima je nerijetka bila potraga za suvremenim scenskim izrazom te angažiranje istaknutih mladih hrvatskih i inozemnih redatelja i glumaca. No, ta vremena su prošla, pa iako se aktualnoj ravnateljici ne mogu poreći bogato kazališno iskustvo i znatni poslovodni rezultati, danas u tome kazalištu uopće ne postoji umjetničko vodstvo te će nažalost, kao takvo, biti jedino nacionalno kazalište na svijetu. Primat je to koji zapanjuje, ali u nas je ionako postalo kriterijem sve ono što drugdje to nije.
Osim toga, ovim će kulturno-političkim potezom pasti u vodu sve nade da će Hrvatska doživjeti svoju drugu decentralizaciju u kulturi, prva je bila (ajme!) 1945. i nije dugo izdržala jer nije imala dovoljnu potporu u kulturpolitičkoj eliti šezdesetih godina prošloga stoljeća. Za razliku od npr. Šibenika, Zadra, Požege ili Pule, varaždinsko se kazalište uspjelo oduprijeti tzv. «sječi» naših kazališta čiji su ansambli jedan za drugim padali kao kruške, što željom gradskih ili saveznih vlasti, što imperativom ondašnje državne riznice u Beogradu, ali i zahvaljujući specifičnoj misiji mnogih umjetnika da se presele iz marginalizirane «provincije» u središte – u HNK i u druga novootvorena zagrebačka gradska kazališta. Bivša država tada nije imala sreće da joj kulturu recimo uređuje jedan Andre Malraux koji je odmah po preuzimanju prvoga ministarstva kulture u povijesti Francuske (1959) odmah poduzeo akciju osnivanja mreže regionalnih kazališta koja su također u svom imenu imala predikat «nacionalna» pa se do danas nazivaju Centre dramatique national. No nije u bilo ni u peti Malrauxu (kao i ni jednom od njegovih nasljednika do danas), ali ni gradonačelnicima u više od 30 francuskih gradova da od svojih stupova kulture stvaraju kopije Comedié Française koja je i tada bila više muzej no kazalište...
I tako su šezdesete godine posijale sjeme ovoga što danas, uz pet nacionalnih kazališta, zasluženo spada u prvi stup kazališne kulture Francuske. Mlade uprave, male administracije i tehnike, bez fiksnih ansambala, ali svako od njih ugošćava i po nekoliko trupa. Od Angersa i Bordeauxa preko Dijona, Lillea i Lyona pa do Marseillea, Nice, Strasbourga i Reimsa pružila se niska suvremenih i angažiranih umjetničkih institucija koju sufinanciraju gradski, regionalni i državni fondovi. Za razliku od aktualne varaždinske liste želja pune žala za slavnom prošlošću, nije se u toj blistavoj i strateški osmišljenoj viziji upiralo oči u neobarokne lože i operetnu devetnaestostoljetnu estetiku, već u budućnost i tzv. «kreativnu transmisiju». Baš je tako npr. glasila i još uvijek glasi misija i danas utjecajnog Theatre du Nord iz grada Lillea, prijestolnice francuske Flandrije i jedne od prijestolnica europske kulture. Danas taj teatar ima u svome sastavu i jedinu dramsku akademiju u toj pokrajini, ali i živ festival koji se ne zove bez razloga Re-generacija. Theatre du Nord jedan je i od koproducenata Rambertova Zatvaranja ljubavi, predstave koja je u izvedbi Audrey Bonnet i Stanislasa Nordaya bila u programu FSK odmah nakon hrvatske verzije u ZKM-u.
Tako nešto moglo bi biti uzorom i za Varaždin, ali i za ostala naša pokrajinska kazališta čije uprave ne žele ni pomisliti o remodeliranju institucija kojima su na čelu, u stilu one malroovske: «Uvijek budi prvorazredna verzija samoga sebe, a ne drugorazredna verzija nekog drugog.» Zato je većina od 36 regionalnih francuskih kazališta danas međugeneracijska, difuzijska, istraživačka, koprodukcijska i festivalska. Pritom i socijalno i politički osviještena. Ne pada im na pamet tražiti nacionalni status, ne bi ga ni dobili, pa samo bi im zakomplicirao intenzivan umjetnički život prepun koprodukcija, gostovanja i svekolike dinamike. Većina ih je priznata i lokalno i globalno, a sva su i dalje vođena Malrauxovim Zakonom o dramskoj decentralizaciji od prije pola stoljeća koji strogo propisuje načine sprovođenja načela demokratizacije i regionalizacije u teatarskoj umjetnosti, a mogu se svesti na moto: «Raznolika kazališna kreacija najviše razine visoki je javni interes Republike.» U ugovoru koji ravnatelji potpisuju s Ministarstvom kulture jasno su određeni opsezi njihova posla: moraju biti umjetnici (ili umjetnički producenti), u interesu im je stvaranje novih umjetnika i nove publike, sve bez glomaznih ansambala, tehnike i administracije, ali uz obveznu suradnju sa svim obrazovnim institucijama u svome okruženju.
Kada bi Varaždin poželio ići ovim ili nekim sličnim putem i kada bi, sad kada je prigoda, pokušao trasirati novu viziju za izlazak iz krize, bila bi to revolucija u našoj kazališnoj učmalosti. No, dopusti li sebi da postane drugorazrednom kopijom zagrebačkoga HNK-a, šteta će biti nanesena mnogim budućim naraštajima, a decentralizacija hrvatske kulture ostat će nedosanjani san nekolicine, pa će se i dalje 98% naše kreativne industrije odvijati u Zagrebu – što je više nego porazan podatak. Malraux je znao govoriti da je umjetnost pobuna protiv sudbine, zato je i uspio izmijeniti tradicionalnu sliku francuskoga kazališta u narodnu, širokoprihvaćenu, estetski izazovnu i vibrirajuću mrežu punu raznolikosti.
«Vrijeme je tako, to drukčije ne ide, mi sasma nove slijedimo stope», bilo bi npr. sjajno geslo uprave HNK-a u Varaždinu za novu viziju, a na dnevni red Gradskoga vijeća grada Varaždina moglo bi, uz taj prijedlog, doći i novo/staro ime kazališta, ono koje je nosilo od 1945. do 1991. godine. Ime je to hrvatskoga književnika Augusta Cesarca, smaknutoga dvaput: 1941. u Dotrščini i onda opet 1991. u Varaždinu. Nepoznat netko temeljito je režirao oba smaknuća. Gornji je stih njegov, a njegov je i Sin domovine, drama o nama i ovima oko nas koja bi dobro sjela na repertoar u suvremenom čitanju nekog novog varaždinskog kazališta. Hrvatskog kazališta za 21. stoljeće.
