Nina Obuljen Koržinek i ‘Povjerenstvo za mljevenje demokracije’

Kad je na tematskoj sjednici saborskog Odbora za obrazovanje, znanost i kulturu, održanoj 26. siječnja, zastupnik Damir Bakić (Možemo!) iznio bezrazložan prijedlog za rješenje krize u HNK-u, ministrica kulture objeručke je dočekala njegovu „spasonosnu“ lopticu te brzopleto, ne razmislivši ni trena o drugim opcijama, odmah obećala osnovati predloženo povjerenstvo koje bi imalo zadaću istražiti te potom izvijestiti nju i javnost što se to zapravo događa u središnjem hrvatskom kazalištu. To „odmah“, tj. postupak formiranja povjerenstva potrajao je mjesec i pol (iako ni do danas iz Ministarstva nije o tome objavljena nikakva službena odluka), a tijelo sastavljeno od troje umjetnika bliskih vlasti (od kojih jedan navodno to nije, ali je pod pritiskom zbog optužbe za zloporabu položaja dok je bio doministar istoga ministarstva) dobilo je zadaću da uime obaju osnivača vodi razgovore s predstavnicima triju ansambala i s upravom (djelatnici Tehnike i Administracije isključeni su iz ovoga čemernog monitoringa, njih preko 170!) te na kraju (kad je taj kraj, ne zna se) dade mišljenje o stanju u HNK.

I kako bí na početku, tako ostade do danas – brzopleto:

• Ja ću oformiti jedno posebno tijelo koje će detaljno analizirati sve ovo što je zadnjih tjedana izneseno u javnosti i to posebno u odnosu na dramu, balet i operu da točno vidimo o kakvim se problemima radi.

Da, riječi su to ministrice kulture, koja ni nakon četiri mjeseca povijesno teške krize koja trese HNK-om, a u kojoj ona bezrezervno štiti intendanticu od konkretnih optužaba velike većine umjetnika i zaposlenika, navodno ne zna što joj se događa u epicentru resora. Pa u skladu s odavno klasičnom Ghelderodovom krilaticom o formiranju komisije u cilju ne-rješavanja problema, pokreće novo tijelo, zanemarujući sva ostala koje ima na raspolaganju i koja su – za razliku od ovoga novog, bezimenog, nedefiniranih ovlasti, kriterija i ciljeva – zakonski propisana.

Naime, takvo tijelo, inicirano na jalovoj sjednici saborskoga odbora, nije uopće bilo ni potrebno oformiti iz najjednostavnijega mogućeg razloga: takvo tijelo već postoji. U stvari postoje čak – tri.

Prvo, za detaljnu analizu u kolektivu, prema Zakonu o kazalištima, a u skladu s njim i sa Statutom HNK-a, jest Kazališno vijeće u koje je vlast imenovala čak četvero svojih članova. Oni, zajedno s predstavnicima ansambala i kolektiva daju osnivaču mišljenja i o pojedinim pitanjima. U koje valjda spada i teška upravljačka kriza nedorasle uprave na čelu s Dubravkom Vrgoč. Drugo i treće, a to je još bizarnije, nalaze se već dugo pri Ministarstvu kulture, da, u Runjaninovoj, e da bi savjetovali ministre/ice u različitim pitanjima, od financiranja do (su)odlučivanja. Iako postoji čak sedam kulturnih vijeća (za glazbu i glazbeno-scenske umjetnosti, dramske umjetnosti, film i kinematografiju, knjigu i nakladništvo, likovne umjetnosti, nove medijske kulture i međunarodnu kulturnu suradnju i europske integracije) za pitanja HNK-a nadležna su prva dva. A članove aktualnih vijeća imenovala je upravo ministrica Nina Obuljen Koržinek, nitko joj ih nije nametnuo.

Naime, u ta se tijela, u skladu sa Zakonom o kulturnim vijećima (2004.) imenuju istaknuti pojedinci iz područja umjetnosti i kulture koji svojim dosadašnjim dostignućima i poznavanjem problema vezanih za utvrđivanje i provedbu kulturne politike mogu pridonijeti ostvarenju ciljeva zbog kojih je Vijeće osnovano. U ovome slučaju cilj je rješavanje dosad neviđene krize u središnjemu hrvatskom kazalištu.

I laik bi znao izvući iz malobrojnih članaka toga zakona da sve, pa tako i pitanja oko aktualne krize neviđene u burnoj 160-godišnjoj povijesti HNK-a, ministrica može „slati“ na adresu uvaženih članova čak dvaju vijeća – oni su redom umjetnici, znanstvenici, sveučilišni profesori, ravnatelji – ako takvi eksperti ne znaju analizirati trenutnu situaciju bilo gdje u hrvatskom kazalištu, plesu i glazbi, onda smo mi kao društvo u nepopravljivoj situaciji.

To su dakle, Kulturno vijeće za dramsku i plesnu umjetnost te izvedbene umjetnosti (članovi/ice kojeg su Miran Hajoš, predsjednik, Saša Božić, Perica Martinović, Jasminka Mesarić) te Kulturno vijeće za glazbu i glazbeno-scenske umjetnosti (članovi/ce kojega su prof. dr. sc. Hana Breko Kustura, predsjednica, prof. Marija Grazio, dr. sc. mr. art. Tamara Jurkić Sviben, red. prof. art. Dalibor Cikojević, red. prof. art. Neven Frangeš). Zakon koji propisuje njihov rad ne može biti jasniji:

• Kulturna vijeća osnivaju se za pojedina područja umjetničkog i kulturnog stvaralaštva radi predlaganja ciljeva kulturne politike i mjera za njezino provođenjekao i radi ostvarivanja utjecaja kulturnih djelatnika i umjetnika na donošenje odluka važnih za kulturu i umjetnost.

Nadalje, Vijeća, osim što pružaju stručnu pomoć ministru kulture, usto i suodlučuju o utvrđivanju kulturne politike i u tu svrhu daju stručne podloge i mišljenja Ministarstvu kulture i ministru. Može li preciznije?

Može: Vijeća na zahtjev ministra kulture raspravljaju o pojedinim pitanjima s područja kulture i umjetnosti i o njima daju ministru pisana mišljenja i prijedloge.

Usto, predsjednik Vijeća i ministar kulture mogu pozivati i ostale umjetnike i kulturne djelatnike da po potrebi sudjeluju u radu sjednica Vijeća bez prava odlučivanja (tu su se 'ladno mogli, kad već moraju, ukrcati i M. Sekelez i A. Jeličić, dok za B. Šipuša u ovakvim tijelima ne bi trebalo uopće biti mjesta, barem dok ne dokaže da je nevin po svim točkama optužnice).

Vratimo se na iskustvo iz prošlosti: sada već davne 2001., ministar kulture Antun Vujić imao je žestoku upravljačku krizu u Dubrovačkim ljetnim igrama, no njegova je odluka bila djelotvorna, čak i ljekovita: na čelo najvećega nacionalnog Festivala imenovao je tek koji mjesec prije otvaranja Igara, a nakon otkazivanja povjerenja umjetničkom ravnatelju S. P. Novaku, upravo svoja (tada zvana) Stručna povjerenstva, ono za kazalište (J. Juvančić, V. Zuppa, S. Banović, G. Pahor, S. Pristaš) i ono za glazbu (M. Tarbuk, D. Ruždjak, N. Kuzmić, I. Josipović, H. Nonveiller, M. Šparemblek), koja su toga ljeta uspješno, programski i organizacijski, preko izabranih povjerenica i uz direktora P. Mihočevića vodili tu manifestaciju. Za razliku od tog primjera prelazna, ali učinkovita odlučivanja, novo, isforsirano ministričino Vijeće za koje članovi Radničkoga vijeća HNK-a s pravom tvrde kako je stvoreno da kupuje vrijeme u prilog intendantice Vrgoč – zakon ne prepoznaje.

Postavlja se pitanje, zašto ministrica izbjegava mišljenja svojih, zakonom izabranih savjetodavnih tijela i izmišlja novu proceduru tople vode? Zašto, kad već zaobilazi vlastite izabranike po pitanju savjetovanja, nema imena novoga povjerenstva, nema službene odluke, pravilnika, kriterija, jasnih ovlasti, a iznad svega zašto je izostao demokratski izbor predstavnika ansambala, usto bez pripadajućih pritisaka na pojedince u Operi, ukratko: zašto ad-hoc, usto nezakonitim metodama uspostavlja potpuni izostanak dijaloga?

Samo zato da ne učini – ništa.

Zbog ministrici tako važnog statusa quo nastalo je, a tako će očigledno i nestati ministričino Vijeće za mljevenje demokracije, zamišljeno i stvoreno pod pohabanim kišobranom straha ministrice kulture i medija od odlučivanja i još većeg straha od promjene kakvo je davnih dana najkraće opisao mladi Karl Marx govoreći o tajni kao općem duhu birokracije.

Tajna je to koja se prema van čuva kao zatvorena korporacija. Suprotno tomu, otvoreni duh kakav bi nam bio nužan u ovome sitno samljevenu stanju HNK-a i općenito hrvatske kulture čini se birokraciji iz Runjaninove kao izdaja njezine tajne.

Ergo, kakav je birokratski autoritet Nine Obuljen, takvo je i načelo njezine administracije. Pardon, birokracije.