Dugotrajno čekanje na isplatu dogovorenih i zrađenih honorara na domaćoj je izvedbenoj sceni postalo, nažalost, gotovo pa normalna stvar. No, dok u vaninstitucionalnim projektima za to još može biti opravdanja u ovisnosti produkcija o nepredvidivim dinamikama isplate sredstava iz javnih fondova, u slučajevima komunalnih kazališta, takvo što jednostavno ne bi smjelo biti moguće.
Gradska kazališta imaju, naime, stalni i stabilni priljev sredstava od vlasnika, odnosno gradskih proračuna, pokrivene troškove, programske i troškove tzv. hladnog pogona, a u najambicioznijim slučajevima vlastitim prihodima (prodajom ulaznica i sponzorstvima) moraju osigurati do 10% ukupnog godišnjeg proračuna.
Uz to, u svim tim kazalištima djeluju i Kazališna vijeća, čiji je jedan od ključnih zadataka nadzor poslovanja i briga da uprava kuće svoje programske, ali i financijske obveze izvrašava redovito i u skladu s planom.
Tome usprkos nemali broj gradskih kazališta, diljem Hrvatske, vanjskim suradnicima honorare ne isplaćuje mjesecima, a gdjekad i godinama! Oštećene je, pak, gotovo nemoguće nagovoriti na javni istup jer se boje da u tom slučaju ne samo neće dobiti davno zarađena sredstva već i da će ostati bez ikakvih angažmana u budućnosti. Sudski procesi su pak dugotrajni i skupi, te na utjerivanje honorara putem njih gotovo nitko i ne pomišlja.
Jedan od rijetkih koji se usudio progovoriti o toj temi jest bivši solist splitskog Baleta, a danas član onog zagrebačkog - Azamat Nabiullin, kojemu je nakon gotovo pune dvije godine dozlogrdilo čekanje honorara za naslovnu ulogu u baletu Grk Zorba, za koju je da priča bude poraznija - nagrađen i Nagradom hrvatskog glumišta 2011. godine!
Splitski je HNK, naime, tu predstavu premijerno izveo na Splitskom ljetu još 3.8.2011. godine, a da tumaču glavne uloge u njoj još uvijek nije isplatio ugovoreni honorar.
"Izgleda da sam zasad ja jedini javno progovorio. Samo se nešto pitam. Ako se honorar nije platio meni koji sam za tu ulogu dobio Nagradu glumišta i Splitu osigurao jedinu nagradu od osam nominacija, što onda doživljavaju članovi ansambla? A misle da moraju šutiti. Neki su mi mediji stavljali riječi u usta i rekli da ja za Mucalov dug prozivam sadašnjeg intendanta. To nije točno. Prozivam politiku Splita. Shvaćam da je za dugove najviše kriv bivši gradonačelnik. I da cijela situacija oko izbora intendanta nije bila normalna. Ali nitko svoj zarađen novac ne bi trebao čekati dvije godine! Koliko god je meni "Grk Zorba" draga predstava i volim suradnju sa Splitom. Jednostavno ne mislim da honorar čovjeka koji nosi prve uloge vrijedi manje od honorara električara. A ispada da je tako. Nažalost mi se čini da se kultura tretira kao parazit. Možda se ide prema potpunom ukidanju kazališta i opet prema životu u pećini. Ako se potpisuju peticije protiv drukčijih ljudi i ako se tolerira trovanje ljubimaca, valjda je to sljedeći korak za civilizaciju.", rekao nam je s pravom ogorčeni Nabiullin.
Objašnjenje smo potražili u samom HNK Split, a čiji službeni odgovor glasi:
3 odgovora
U privatnim kazalištima honorari se isplate u roku. U tome i jest paradoks. Nije mi jasan strah kolega da se javno izjasne o dugovima. Naime, javnim iznošenjem podataka o dugovanjima pojedinih javnih kazališta zaštitili bi svoje kolege da se ne dovedu u situaciju da moraju moliti svoj novac za obavljen posao. Nije li već došlo vrijeme da se umjetnici prestanu bojati svega i svakoga? O kakvoj slobodi stvaranja možemo govoriti u atmosferi straha?
Hahahahahaa…cekaju novce od grada! strasno!! pa covjek je trebao biti isplacen od novaca Splitskog ljeta!!! Bas se pitam da li je Bareza isplatio sebi honorar , da ne spominjem Prohica!!!! Strasno.
Tržište kazališne umjetnosti u stanju u kakvom je sada, ne samo što je umjetno stvoreno, monopolističko, ne samo da je bez ikakve potrebe za zdravom konkurencijom, nego je možda i u realnom i zdravorazumski opravdanom strahu od zdrave konkurencije, na aparatima je za održavanje privida života, ostavljeno na milost i nemilost osoba u ingerenciji odlučivanja. Hrvatsko komunalno kazalište je u strahu pred samim sobom, stječe se dojam da se više ne usudi gledati u oči samom sebi, pa se zato tako i ponaša.Tržište kazališne umjetnosti u RH dodatno podriva, usudila bih se reći čak i da potpaljuje ionako katastrofalnu gospodarsku situaciju, odnosno provocira kompletni gospodarski slom, bankrot države, te nepovratno ruši njen ugled ne samo u Europi, nego i u cijelom svijetu.