Ove godine nagrade su dodijeljene u dramskom programu za proteklu sezonu, u opernom programu u sezonama 2008./2009. i 2009./2010. te u baletnom programu u sezonama 2007./2008., 2008/2009. i 2009./2010.
O nagradama i priznanjima odlučila je prosudbena komisija u sastavu: Bruno Bontempo, urednik dvotjednika „Panorama“; Adriana Car Mihec, profesorica na Odsjeku za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Rijeci; Svjetlana Hribar, novinarka i kritičarka „Novog lista“; Iva Rosanda Žigo, asistentica na Odsjeku za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Rijeci te Davor Schopf, urednik na Hrvatskom radiju i kritičar dvotjednika „Vijenac“.
Predstava "Opća bolnica" Hriste Bojčeva u režiji Matjaža Latina najbolja je dramska predstava u cjelini HNK Ivana pl. Zajca u sezoni 2009./2010. te joj je pripala Nagrada "Dr. Đuro Rošić" dok je najboljom opernom predstavom u protekle dvije operne sezone proglašena "Adriana Lecouvreur" Francesca Cilèe pod dirigentskim vodstvom Nade Matošević i u režiji Ozrena Prohića te joj je pripala Nagrada "Boris Papandopulo".
Najbolje baletno ostvarenje u cjelini u protekle tri sezone riječkog Kazališta jest predstava "Romeo i Julija" Sergeja Sergejeviča Prokofjeva u koreografiji i režiji Staže Zurovca i pod dirigentskim vodstvom Nade Matošević koja se okitila Nagradom "Boris Papandopulo".
Najbolju žensku ulogu u dramskom programu ostvarila je Elvia Nacinovich za uloge u predstavi "Tutto sulle donne"/"Sve o ženama" te joj je pripala Nagrada "Zlata Nikolić". S druge strane, najbolju mušku ulogu u dramskom programu ostvario je Zdenko Botić za ulogu Dede u "Općoj bolnici" za što je dobio Nagradu "Raniero Brumini".
Vedrana Šimić za ulogu Adriane Lecouvreur dobila je Nagradu "Štefanija Lenković" za najbolje ostvarenu žensku ulogu u opernom programu, a Robert Kolar za ulogu Michonneta u predstavi "Adriana Lecouvreur" dobio je Nagradu "Milan Pihler" za najbolje ostvarenu opernu mušku ulogu.
Nagrada "Olga Orlova" za najbolje ostvarenu žensku baletnu ulogu pripala je Cristini Lukanec za uloge: Djevojke u "Čudesnom mandarinu", Gđice Burstner u "Procesu", Nimfe Syrinx u "Daphnis i Chloé" te uloge u alternaciji: Julije u "Romeu i Juliji" i Ane Arkadjevne Karenjine u "Ani Karenjinoj". Andrei Köteles dobitnik je Nagrade "Olga Orlova" za najbolje ostvarenu baletnu mušku ulogu i to za uloge: Romea u "Romeu i Juliji", Alekseja Kiriloviča Vronskog u "Ani Karenjinoj" i Josefa K. u "Procesu".
Ove godine dodijeljeno je i pet posebnih priznanja i to: u dramskom programu Posebno priznanje "Dr. Đuro Rošić" Goranu Lelasu za ideju i kostimografiju predstave "Somewhere city" ansambla Talijanske drame te promicanje kazališta za djecu; u opernom programu dva posebna priznanja "Boris Papandopulo": predstavi "Madama Butterfly" za glazbeni izvedbeni domet na premijernoj izvedbi pod dirigentskim vodstvom Ivana Repušića i s Hui He u ulozi Cio-Cio-San i Davoru Lešiću za ukupan doprinos repertoaru riječke Opere i sudjelovanje u svim premijernim produkcijama u dvije protekle kazališne sezone.
Dodijeljena su i dva posebna priznanja "Boris Papandopulo" u okviru baletnog programa i to: gostujućem plesnom paru Bojani Nenadović Otrin i Ronaldu Savkoviću za izvedbu i domet na premijernoj izvedbi predstave "Ana Karenjina" u koreografiji Dinka Bogdanića te Staši Zurovcu za autorski doprinos riječkom Baletu u protekle tri kazališne sezone odnosno predstave „Romeo i Julija“, „Proces“ i „Daphnis i Chloé“.
U ime pokrovitelja nagrada HNK-a Allianza Zagreb sve nagrade je kazališnim umjetnicima uručio Kristijan Buk, član Uprave Allianz Zagreb dok je predsjednik prosudbene komisije za dodjelu nagrada Bruno Bontempo uručio posebna priznanja.
***
NAGRADA „DR. ĐURO ROŠIĆ“ za najbolju dramsku predstavu u cjelini:
Predstava „OPĆA BOLNICA“ Hriste Bojčeva u režiji Matjaža Latina i izvedbi ansambla Hrvatske drame
Žanrovska heterogenost, osobiti intelektualni humor te sasvim suptilno iznijeta aktualnost suvremenoga trenutka – dramaturška je okosnica na temelju koje bugarski dramatičar Hristo Bojčev, gradi jedan groteskni, intimni i nadasve emotivni svijet. Političko-sociološko, odnosno ideološko određenje opće bolnice što kao metafora prostorne neodređenosti sugerira apsolutni rasap tradicionalnih sustava vrijednosti, u Bojčevu dramskom svijetu, svojega distingviranoga, ali svakako ravnopravnoga partnera, iznalazi prvenstveno u iluziji. Postupak je to kojim se eksplicite otvara prostor za izgradnju likova čija se dramska pozicija podržava, ali i podražava fantazmatskom projekcijom njihove istinske žudnje, nesvjesnih poriva kao i bijega od represivne i depresivne današnjice.
Transpozicija pak dramskoga teksta pa i njegova scenska aktualizacija u režiji Matjaža Latina, neće odviše odudarati od onih zadatosti što ih postavlja Bojčev predložak. Režija gradi scensku igru u skladnom nizanju prizora bez naglih zahvata, promjena u ritmu ili pak naznaka suvremenih eksperimentalnih rješenja. Pridodamo li k tome i vizualno efektnu scenografiju što s pomoću visećih najlonskih zastora i nekoliko razbacanih bolničkih kreveta simbolički priziva kaotičnost scenske događajnosti – složit ćemo se kako Latin stvara situaciju što zahtjeva apsolutnu angažiranost glumačke igre.
Deformiranjem se psihološkoga stanja likova (amnezija, skleroza, hipermnezija) omogućuje poigravanje vremenskim kategorijama pa se na taj način percepcija prošlosti, sadašnjosti odnosno budućnosti rastapa i sjedinjuje u dimenziji svevremenosti koju prožima svijet fantazma i bajke.
Redateljski postupak tek skicira aktualnost političkoga trenutka kojemu je, u nemoći suprotstavljanja iz pozicije realnoga, eksplicite dana mogućnost poricanja u dodiru s onostranim. Na taj se način otvoreno odbija interiorizacija pa ludički karakter scenske igre promišljeno zaustavlja imaginarno i tako otvara mogućnost suprotstavljanja represivnom karakteru stvarnosti.
Zaključujemo, stoga, kako spretno dramaturško i režijsko čitanje Bojčeva predloška, pa u tom kontekstu i iznijansirana, ujednačena i u potpunosti razrađena psihološka glumačka igra, ovu riječku opću bolnicu smješta u jedan nadasve intiman i prisan milje. Vještim se međuprožimanjem humora i groteske oživljuje propitivanje apsurdnosti egzistencije u specifičnom optimističnom ozračju, oblikujući pritom iznimno kompaktnu, emotivno dojmljivu kazališnu cjelinu.
PREMIO „ZLATA NIKOLIĆ“ miglior interprete femminile / NAGRADA „ZLATA NIKOLIĆ“ za najbolje ostvarenu žensku ulogu:
ELVIA NACINOVICH per i personaggi nello spettacolo „Tutto sulle donne“/“Sve o ženama“ di Miro Gavran /
ELVIA NACINOVICH za uloge u predstavi „Tutto sulle donne“/“Sve o ženama“ Mire Gavrana u režiji Neve Rošić i izvedbi ansambla Talijanske drame
In un insieme compatto e ben omogeneo, composto dalle ottime Elvia Nacinovich, Elena Brumini e Rosanna Bubola, bravissime interpreti della commedia “Tutto sulle donne”, Elvia Nacinovich ha offerto un ennesimo saggio delle sue capacità interpretative. A partire dalla sfida di dover affrontare, in cinque storie di vita alternate e intrecciate, altrettanti ruoli diversi e personaggi di tutte le fasce d'età, che vanno dalla bambina che frequenta l'asilo, all'anziana di una casa di riposo per pensionati. Tutto ciò ha richiesto continui passaggi e trasformazioni in rapida sequenza ed a ritmo incalzante. Effervescente, sempre pronta a cogliere le possibili, disparate sfumature di ogni personaggio, Elvia Nacinovich è apparsa circostanziata e convincente nei ruoli tragici, misurata ed efficace in quelli comici, tutti ruoli che in questa commedia di Gavran mostrano l'intimo della donna, le sue ambizioni, non sempre realizzate, e poi passione, debolezza e coraggio, sarcasmo ed egoismo... Elvia Nacinovich ha dato un’ulteriore prova delle sue qualità attoriali, che si manifestano anche nella possibilità di stabilire uno stretto, spontaneo contatto con il pubblico, tanto più importante in un lavoro come "Tutto sulle donne", nel quale attori e spettatori vengono a trovarsi “dalla stessa parte", condividendo lo spazio del palcoscenico.
Iz odlične, kompaktne glumačke trojke koju su činile Elvia Nacinovich, Elena Brumini i Rosanna Bubola, uz sjajnu kolektivnu igru u predstavi “Tutto sulle donne/Sve o ženama”, Elvia Nacinovich je još jednom podarila nekoliko veoma uspjelih interpretativnih kreacija. Bio je pravi izazov utjeloviti pet lica, u furioznom ritmu stalnih transformacija i prelaska u pet izmjeničnih i isprepletenih životnih priča, u slijedu različitih životnih razdoblja u rasponu od djevojčica iz vrtića do žena u poodmakloj dobi. Opuštena i razigrana, uvjerljiva u tragičnim, upečatljiva i odmjerena u komičnim likovima Gavranove komedije, koji razotkrivaju čas žensku intimu i (neostvarene) ambicije, čas snažne emocionalne strasti, slabosti i odlučnosti, kao i zajedljivosti i sebičnosti. Elvia Nacinovich je potvrdila još jedanput svoje iznimne glumačke kvalitete, koje joj omogućavaju i prisniji, spontaniji kontakt s publikom, kao u slučaju “Tutto sulle donne/Sve o ženama”, izvedena na pozornici koju glumci dijele s gledateljima.
NAGRADA „RANIERO BRUMINI“ za najbolje ostvarenu mušku ulogu:
ZDENKO BOTIĆ za ulogu Dede u predstavi „Opća bolnica“ Hriste Bojčeva u režiji Matjaža Latina i izvedbi ansambla Hrvatske drame
Nesnošljiva sadašnjost što je u Općoj bolnici rezultat u prvome redu političke datosti (promišljanje odnosa zemalja Istočnoga bloka i Europe) jedan je od osnovnih poticaja što eksplicite omogućuje bijeg u imaginarno. To je, dakle, polje sazdano od neprekinute niti želja, prostor metaforičkih dijaloga i kretanja, konačnica kojoj se žudnja usmjeruje u nadi za ostvarenjem. Fantazam se prema tome širi u nedostižno, k točki što konstantno izmiče i pritom se strogo opire mogućnosti vlastite realizacije. Međutim, kako bi se imaginarno pokrenulo potreban je trenutni dojam ili barem prilika što omogućuje aktivaciju sadašnjega događaja. Stoga, prizori samotničkoga i intimnoga očaja riječkoga Dede (Zdenko Botić) ekspresivno, ali u potpunosti smireno naznačuju mogućnost pokretanja fantazmatske slike.
Jer, u jednoj tako nonšalantno i zapravo tek usputno upućenoj replici Kontuzovu, Dedov glumački izričaj ima dovoljno snage za pokretanje čitavoga niza događaja na sceni što katkad graničeći s karikaturom vrhunac dostižu u vedrim i razigranim dijalozima.
Međutim, konstantno prisutan smireni ton govorenoga izraza kao i dominantna mirnoća pokreta – pokazuju izvanrednu ujednačenost fizičkoga čina i psihološkoga momenta. Na taj način Botiću u potpunosti uspijeva uspostaviti ravnotežu između svjesnoga i nesvjesnoga, duhovnoga i fizičkoga, objektivnoga i subjektivnoga – a što u konačnici i omogućuje strukturiranje događaja na sceni. Ovaj riječki Deda tako svojom sugestivnošću pokreće maštu, potonja pak emotivno pamćenje (već proživljene događaje), a što je zapravo izvan dosega svjesnoga. On otvara prostor unutrašnjoj žudnji, snu na javi te ga svjesno i s mnogo iskustva vodi natrag u iskonsko – u retoriku same pozornice. Egzistencija u fantazmu moguća je prema tome isključivo u teatru, a Deda pak evocira problematiku podrijetla i otvoreno postavlja pitanje njegove svrhe. Međutim, logično i duhovito predavanje tekstu što ima sposobnost izazvati ljepotu izgovorene riječi svoj vrhunac doživljava u posljednjem prizoru predstave. To je pobjeda onostranoga što je imamo zahvaliti upravo Botićevoj glumačkoj emociji, i koja ima sposobnost okupiti raznovrsnost scenskih elemenata objedinjujući ih pritom u istinitoj fikciji.
RICONOSCIMENTO SPECIALE DOTT. ĐURO ROŠIĆ: / POSEBNO PRIZNANJE „DR. ĐURO ROŠIĆ“:
GORAN LELAS per l'idea e i costumi dello spettacolo „SOMEWHERE CITY“ del Dramma Italiano e la promozione del teatro ragazzi /
GORAN LELAS za ideju i kostimografiju predstave „SOMEWHERE CITY“ ansambla Talijanske drame te promicanje kazališta za djecu
U OPERNOM PROGRAMU U SEZONAMA 2008./2009. I 2009./2010
NAGRADA „BORIS PAPANDOPULO“ za najbolje operno ostvarenje u cjelini:
Predstava „ADRIANA LECOUVREUR“ Francesca Cilèe pod dirigentskim vodstvom Nade Matošević i u režiji Ozrena Prohića
Opera HNK-a Ivana pl. Zajca nastavlja operom "Adriana Lecouvreur" Francesca Cilèe blistav put vrhunaca hrvatske operne reprodukcije.
Rijetko je koja operna premijera gledatelja odmah izravno oduševila koloritom pozornice sljubljenim s koloritom glazbe kao premijera "Adriane Lecouvreur", tako da je predstava doista užitak za uho i za oko.
Dirigentica Nada Matošević nadahnuto je ostvarila vrhunsku uravnoteženost svih glazbenih elemenata sa solističkim dionicama zanosne talijanske raspjevanosti. Pjevačka protagonistička ekipa s dvije podjele prvorazredna je.
Orkestar je postigao pregnantan, sjajan zvuk i velik dinamički raspon, a Zbor se istakao u punoj mjeri, naročito ženski dio u baletnom prizoru trećeg čina.
Redatelj Ozren Prohić, uz pomoć scenografa Dalibora Laginje i kostimografkinje Irene Sušac, ostvario je predstavu čistih, jasnih linija i razrađenih odnosa među likovima koji su doneseni živo i uvjerljivo. Prikazana je iskrena ljubav naslovne junakinje prema kazalištu i voljenom čovjeku. Završni prizor Adrianine smrti lajtmotivički je povezan i zaokružen s početnim prizorom kazališnog pokusa, poentirajući tako mjesto besmrtnosti naslovne junakinje u Talijinu hramu, Comédie-Française.
"Adriana Lecouvreur" odlična je, nadahnuta predstava bez slabe točke, najbolja operna izvedba u sezoni 2009./2010. i ponos hrvatske operne reprodukcije.
NAGRADA „ŠTEFANIJA LENKOVIĆ“ za najbolje ostvarenu žensku ulogu:
VEDRANA ŠIMIĆ za ulogu Adriane Lecouvreur u istoimenoj predstavi Francesca Cilèe pod dirigentskim vodstvom Nade Matošević i u režiji Ozrena Prohića
Na čelu dviju ravnopravnih pjevačkih podjela Cilèine "Adriane Lecouvreur" zablistala je mlada sopranistica Vedrana Šimić kao Adriana.
Predano je iskoristila priliku za studioznu pripremu naslovne uloge u suradnji s dirigenticom Nadom Matošević i redateljem Ozrenom Prohićem i kreirala je bogatim podatnim glasom i lijepom scenskom pojavom. Njome se, nakon otpjevanih desetak glavnih uloga unatrag nekoliko godina, uglavnom u Zagrebačkoj operi, potvrdila i nametnula kao jedna od najdarovitijih i najperspektivnijih umjetnica mladoga naraštaja hrvatskih opernih pjevača. Do punoga su izražaja došle njezine vokalne i pjevačke odlike lirico-spinto soprana poput lijepe boje glasa, njegove ujednačenosti, spoja plemenitoga metala i mekog baršuna, prirodnih bogatih dubina, čvrstoće srednjih položaja, mekoće i sjaja visokog registra te prelijepih piana.
Donijela je paletu glumačke i vokalne izražajnosti, nalazeći dobru mjeru svih sastavnica lika.
NAGRADA „MILAN PIHLER“ za najbolje ostvarenu mušku ulogu:
ROBERT KOLAR za ulogu Michonneta u predstavi „Adriana Lecouvreur“ Francesca Cilèe pod dirigentskim vodstvom Nade Matošević i u režiji Ozrena Prohića
Iako se uloga inspicijenta (redatelja) Michonneta u Cilèinoj operi "Adriana Lecouvreur" uobičajno ne ubraja među glavne, interpretacija baritona Roberta Kolara uzdigla je njegovo tumačenje među protagonistička ostvarenja dviju pjevačkih podjela.
Robert Kolar kao Michonnet bio je pravo otkriće. Predvodio je niz manjih uloga u operi kao niz malih bisera. Postupno napredujući u ansamblu Riječke opere, Robert Kolar stalno se razvija i napreduje, tako da je sada spreman preuzeti i najsloženije umjetničke zadatke.
Kao Michonnet postigao je punu umjetničku zrelost i dao cjelovito zaokruženu kreaciju. Iz njega je isijavala dobrota u scenskome nastupu i plemenitost u pjevačkoj frazi i tonu. Dirljivo je ostvario topao lik koji vjerno prati ljubljenu Adrianu i sklanja se u sjenu kako joj ne bi pomutio sreću s Mauruzijom.
POSEBNO PRIZNANJE „BORIS PAPANDOPULO“
DAVOR LEŠIĆ za ukupan doprinos repertoaru riječke Opere u dvje protekle kazališne sezone
POSEBNO PRIZNANJE „BORIS PAPANDOPULO“
Predstava „MADAMA BUTTERFLY“ za glazbeni izvedbeni domet na premijernoj izvedbi pod dirigentskim vodstvom Ivana Repušića i s Hui He u ulozi Cio-Cio-San.
U BALETNOM PROGRAMU U SEZONAMA 2007./2008., 2008./2009. i 2009./2010.
NAGRADA „BORIS PAPANDOPULO“ za najbolje baletno ostvarenje u cjelini:
Predstava „ROMEO I JULIJA“ Sergeja Sergejeviča Prokofjeva u koreografiji i režiji Staše Zurovca i pod dirigentskim vodstvom Nade Matošević
Ovim baletom, Staša Zurovac (kao koreograf i redatelj) te autorska ekipa – dirigentica Nada Matošević, scenograf Žorž Draušnik, kostimografkinja Katarina Radošević Galić i dizajner svjetla Deni Šesnić – stvorili su cjelovečernje plesno djelo koje svojom snagom ne ostavlja nikoga ravnodušnim. Iako je koristio suvremeni plesni pokret, Zurovac ga je znao postaviti na klasične osnove što djeluje na plesače ali i gledatelja poput snažnog magnetnog polja.
Mada pred sobom nije imao mnogoljudni ansambl, kakav je uobičajen za izvedbu baleta "Romeo i Julija", Staša Zurovac uspio je angažiranjem cjelokupnog riječkog ansambla postići upečatljivu predstavu, koja slijedi Shakespearov predložak ali i sa suvremenog aspekta govori o bezrazložnom nasilju i žrtvovanim bićima...
Također treba napomenuti da je ovom izvedbom na riječkoj sceni započeo niz baleta uz izvedbu orkestra uživo, što je daljnji napredak u cjelokupnom izvrsnom dojmu riječkih baletnih predstava.
NAGRADA „OLGA ORLOVA“ za najbolje ostvarenu žensku ulogu:
CRISTINA LUKANEC za uloge: Djevojke u „Čudesnom mandarinu“, Gđice Bürstner u „Procesu“, Nimfe Syrinx u „Daphnis i Chloé“ te uloge u alternaciji: Julije u „Romeu i Juliji“ i Ane Arkadjevne Karenjine u „Ani Karenjinoj“
Kao prvakinja ansambla riječkog Baleta, Cristina Lukanec tijekom posljednje tri sezone u različitim je ulogama – glavnim i vodećim – pokazala svu raskoš svog talenta i dobre plesačke škole iz koje potiče. Impresivan je njezin doprinos ulozi Djevojke u Šparemblekovom "Čudesnom mandarinu". Iako se radi o koreografiji originalno nastaloj desetljećima unatrag, Djevojka u izvedbi Cristine Lukanec nameće tragičnu i jednako aktualnu priču. U ansambl baletu "Proces", ona se izdvojila kreacijom Gospođice Bürstner, pridonoseći svojom pojavom i tjelesnim pokretom dramatici predstave. Jednako upečatljivo pamtimo ju i kao Nimfu Syrinx, u predstavi "Daphnis i Chloé", u ulozi koja plijeni unošenjem čitavog bića u imaginarnu scensku situaciju.
Cristina Lukanec bila je i Julija (u alternaciji s Laurom Popa), a nosila je izvedbe jednog od najpopularnijih baleta posljednjih sezona, igrajući naslovnu rolu Ane u predstavi "Ana Karenjina". Njen partnerski i privržen umjetnički život došao je posebno do izražaja u ovoj predstavi, koja je još jedna perla u niski uloga za pamćenje ove baletne umjetnice.
NAGRADA „OLGA ORLOVA“ za najbolje ostvarenu mušku ulogu:
ANDREI KÖTELES za uloge: Romea u „Romeu i Juliji“, Alekseja Kiriloviča Vronskog u „Ani Karenjinoj“ i Josefa K. u „Procesu“
Svojim sjajnim kreacijama u predstavama Baleta HNK Ivana pl Zajca, Andrei Kőteles posljednjih se godina nametnuo kao vodeći plesač riječkog ansambla. Izvrstan u podršci a impresivan u solo nastupima, on je podjednako snažno tumačio romantičnog i pravdoljubivog Romea u baletu "Romeo i Julija", koliko i nesretnog, izgubljenog Josefa K. u "Procesu". On je plesač koji tehnikom i stavom plijeni pažnju, a plesačkim umijećem oduševljava publiku.
Kao Vronski, u naslovu "Ana Karenjina", imao je možda i najteži zadatak, kojem je tijekom izvedbi odgovorio punom snagom. Njegova odanost partneri(ca)ma na sceni stvara onaj emotivni luk neophodan za puni dojam svakog prizora, onaj scenski fluid koji publika prepoznaje kao razlog zbog kojeg voli baletnu umjetnost.
POSEBNO PRIZNANJE „BORIS PAPANDOPULO“
STAŠA ZUROVAC za autorski doprinos riječkom Baletu u tri protekle kazališne sezone odnosno predstave „Romeo i Julija“, „Proces“ i „Daphnis i Chloé“.
POSEBNO PRIZNANJE „BORIS PAPANDOPULO“
Gostujući plesni par BOJANA NENADOVIĆ OTRIN I RONALD SAVKOVIĆ za izvedbe i domet na premijernoj izvedbi predstave „Ana Karenjina“ Rodiona Ščedrina u koreografiji i režiji Dinka Bogdanića, pod dirigentskim vodstvom Nade Matošević i produkciji riječkog Baleta.
