Hrvatsko narodno kazalište u Splitu već 60 godina organizira jednomjesečnu manifestaciju Splitsko ljeto, čiji proračun iznosi cca 6 milijuna kuna.
Zapravo, ako ćemo pošteno 10, jer Splitsko ljeto većinom realiziraju zaposlenici HNK Split u sklopu svoje redovne djelatnosti, odnosno 'za plaću'.
Kako je uvijek gladnoj birokratskoj zvijeri promakla ta u nas rijetko viđena racionalnost, ostat će vječna nepoznanica. No, srećom, aktualna ministrica kulture konačno je uočila neiskorišteni uhljebni potencijal Splitskog ljeta, pa će zahvaljujući njoj povijesna nepravda konačno biti ispravljena. Splitsko će ljeto konačno dobiti samo svoje kancelarije, Upravno vijeće, računovodstvo, pravnike, šofere, tajnice... i sve ostalo što se 'šika', a program će zahvaljujući 'razvodu' od HNK Split ubuduće plaćati i dvostruko skuplje.
Dodatna genijalnost ovog poteza krije se u činjenici da je odluka ministričina, ali će račun za novi uhljebni pogon platiti - građani Splita. Naime, premda upravo ministrica odlučuje tko će biti na čelu Splitskog ljeta, ona tj. njezino ministarstvo u financiranju tog istog ljeta sudjeluju s tek 1.950.000,00 kn!
Zato možda i nije čudno što ovaj povijesni projekt odvajanja 'diteta od matere', nisu uspjeli provesti brojni ministričini prethodnici, iako treba priznati da ih je par pokušalo.
Prvi je bio Božo Biškupić, koji je na čelo HNK Split postavio Mani Gotovac, a na čelo ljeta Radu Perkovića, no već iduće sezone funkcije su objedinjene. Potom je 2010. gradonačelnik Kerum na čelo HNK imenovao Duška Mucala, kojeg je tadašnji ministar kulture, Jasen Mesić, odbio potvrditi, ali mu i oteo i mogućnost upravljanja Splitskim ljetom.
Funkcije su opet objedinjene 2012. godine, kad aktualna ministrica kulture konačno pronalazi 'čovjeka po mjeri', Tonča Bilića, kojeg imenuje i ravnateljem kazališta i Splitskog ljeta.
Bilić, kao pravi politički kadar, više brine o vlastitim beneficijama nego o programu, a kad u javnost neplanirano dospije njegov 'faraonski ugovor', potom i dugovi, uvrijeđeno daje ostavku, umjesto da – dobije otkaz.
Ne bi li ga odobrovoljila, ministrica mu povjerava Splitsko ljeto, no tamošnji budžeti i povlastice su premali, honorar tek pišljivih 100.000 kuna, pa Bilić odlazi po drugi put.
Ministrica tu konačno shvaća u čemu je problem te definitivno odlučuje razdvojiti funkcije ravnatelja Splitskog ljeta i intendanta kazališta, ne bi li budućim generacijama u naslijeđe ostavila nova radna mjesta, ali i račune.
Nažalost, uz iznimku gradonačelnika im Baldasara, Splićani mahom ne uviđaju povijesno značenje i potencijal ovog projekta. Zato valjda i ne pišu nikakva protestna pisma i kolumne, kao što su to svojvremeno radili ne bi li hrvatsku kulturu zaštitili od Duška Mucala.
No, splitski je gradonačelnik vizionar i shvaća koliko se stranačkog kadra može namiriti osnivanjem posve nove javne ustanove. Stoga su i on i njegov tim odlučni pomoći ministrici u provođenju ovog povijesnog zaokreta koji ''znači internacionalizaciju Splitskog ljeta, novi razvojni put'', kao i ''otvaranje manifestacije brojnim vrijednim kulturnim događajima u gradu, te nezavisnoj sceni''.
A račun? Račun će ionako platiti građani.