Naslovnica > VIJESTI > MJUZIKL I OPERA > Najgora operna pjevačica svih vremena?

Najgora operna pjevačica svih vremena?

Diva s glasom 'koji je razbijao beton', u Carnegie Hallu je nastupila samo jednom, no dokumentacija tog koncerta danas je među najtraženijim stavkama tamošnjeg arhiva. [FOTO+AUDIO]
Share on facebook
Share on twitter

Stručnjaci se slažu kako je za uspješnu opernu karijeru uz malo sreće potrebna i kombinacija talenta, karizme i interpretativnih kvaliteta. Sposobnost samog pjevanja valjda ne treba ni spominjati.

Florence Foster Jenkins, nije imala ništa od navedenog, no nije dozvolila da se takve 'sitnice' ispriječe između nje i slave. Dapače, njezin jedini koncert u Carnegie Hallu danas je tamo najtraženija arhivska roba, a po broju zahtjeva korisnika daleko nadmašuje antologijske koncerte izvođača kao što su Enrico Caruso, Maria Callas ili Geraldine Farrar.

Razlog je jednostavan - Flo Fo bila je toliko loša da je postala senzacija i danas se smatra - najgorom opernom pjevačicom svih vremena.

Rođena 1868., Florence je bila kći uglednog pensilvanijskog bankara Charlesa Dorrancea Fostera. Od malena je primala poduku iz klavira, da bi u 17. godini izrazila želju za glazbenim studijem u Europi. Otac je, međutim, odbio udovoljiti takvoj 'ludosti', zbog čega je Florence uskoro pobjegla od kuće s liječnikom Frankom Thorntonom Jenkinsom za kojeg se 1885. i udala. Brak se raspao 1902. nakon čega se Florence uzdržavala radeći kao učiteljica i pijanistica.

1908. započela je živjeti s glumcem po imenu St. Clair Bayfield, s kojim je u vezi ostala do kraja života i koji je preuzeo ulogu njezina menadžera. Godinu dana kasnije umire joj otac, a Florence dobiveno nasljedstvo koristi da bi konačno ispunila snove, te uzima satove pjevanja, počinje se kretati u glazbenim krugovima i uskoro seli u New York.

Tamo osniva Verdi Club posvećen promicanju, karijera američkih glazbenika, te se bavi organizacijom brojnih dobrotvornih koncerata, u čemu je iznimno uspješna pa brzo postaje ugledna članica njujorške elite. Konačno, u travnju 1912. godine, odlučuje organizirati i vlastiti debi, nakon kojeg stječe vojsku obožavatelja. Idućih 30 godina publika će plaćati goleme iznose ne bi li je slušala, pri tome se jedva susprežući od smijeha, a na njezinim će koncertima zbog navale zainteresiranih redovito uredovati - policija.

Prema izvještajima iz tog vremena, a koje potvrđuje i nekolicina zvučnih zapisa, Jenkins je sebe nazivala koloraturnim sopranom, premda uoće nije imala sluha. Glas joj je pri pjevanju varirao između vrištanja i šapta, a kritičari tvrde da je note pogađala 'samo pukom slučajnošću'. Iako svjesna kritika, pripisivala ih je ljubomori, te se nerijetko uspoređivala s najvećim primadonama tog vremena, Friedom Hempel i  Luisom Tetrazzini.

Na repertoaru njezinih recitala bili su Mozart, Verdi i Johann Strauss, a zaštitni znak bila joj je Valverdeova Clavelitos, tijekom koje bi redovito u publiku bacala ruže, gdjekad i košaru u kojoj ih je držala. Na koncu koncerta bi pak poslala svog pijanista Cosméa McMoona da iste te ruže - pokupi, ne bi li ih mogla iskoristiti na idućem nastupu.

florenceJednom godišnje, u elaboriranim kostimima koje je sama dizajnirala, održavala je  posebne koncerte u hotelu Ritz-Carlton, kojima je moglo prisustvovati 800-tinjak slušatelja, a veći dio njih do ulaznica je mogao doći samo nakon osobnog intervjua sa samom Jenkins! Kako je objašnjavala, morala se uvjeriti da će u publici sjediti isključivo iskreni ljubitelji glazbe, a onima koji bi taj kriterij zadovoljili 'dozvoljavala' je da ulaznice plate, za ono vrijeme velikih 2.50 dolara.

1943. godine Jenkins je doživjela prometnu nesreću vozeći se u taksiju, nakon čega je 'otkrila' da može 'otpjevati viši F nego ikad prije', pa je taksistu koji je nesreću skrivio na dar poslala kutiju skupih cigara!

Vrhunac njezine karijere zbio se malo zatim, kad je u dobi od 76. godina konačno odlučila udovoljiti zahtjevima obožavatelja i organizirati koncert u Carnegie Hallu.  Ulaznice su, navodi uprava kuće, planule u samo dva sata, a tisuće ljudi pokušavale su silom ući na taj legendarni nastup 25. listopada 1944.

Nekoliko mjeseci kasnije Jenkins je preminula od srčanog udara, no, njezina slava nije minula, pa na Amazonu i dan danas možete kupiti CD-ove s njezinim snimkama, a postoji i njoj osvećena MySpace stranica!

Njezini lik i djelo inspirirali su i nekolicinu dramskih tekstova: južnoafrički dramatičar Charles J. Fourie napisao je 1999. monodramu Goddess of Song, 2001. na edinburškom Fringeu praizvedena je Viva La Diva autora Chrisa Ballancea, a 2005. na Broadwayu je praizvedena drama Souvenir Stephena Temperleya, s Judy Kaye u glavnoj ulozi.

Kaye je o iskustvu igranja Jenkins izjavila: "Teško je dobro pjevati - loše. Neko vrijeme možete loše pjevati, ali činite li to predugo - ozlijedit ćete se ."

No, najuspješnija drama o Jenkins je ona naslovljena Glorious! iz pera britanskog autora Petera Quiltera, koja je od praizvedbe 2005. do danas postavljena u više od 20 zemalja svijeta.

ZAŠTIĆENI SADRŽAJ

Zanima vas cijeli tekst?

Teatar.hr financira se isključivo sredstvima svojih čitatelja. Stoga ostatak ovog teksta možete pročitati samo uz pretplatu ili SMS plaćanje. Pretplatiti se možete već za 1 kn dnevno.

Odgovori

Share on facebook
Share on twitter
POVEZANE VIJESTI
PRATITE NAS I NA
INBOX

Ne propustite naš dnevni Newsletter

Sažetak svih vijesti objavljenih prethodnog dana dostavljamo svakog jutra u vaš inbox

NAJČITANIJE
NAJNOVIJE