prenosimo najave premijera kako ih je oglasilo kazalište Žar ptica.
***
I.B.Mažuranić: Ribar Palunko i njegova žena,
premijera: 25 rujna 2013.
redateljica: Dora Ruždjak Podolski
dramaturg: Tomislav Zajec
Ribar Palunko priziva morsku vilu Zoru djevojku tražeći od nje da mu donese sreću. Zora djevojka se pojavi i pošalje ga kući s uputom kako se najveća životna sreća nalazi upravo tamo.I zaista, pred kućom Palunka je čekala sirota djevojka koju on uze za ženu, a nedugo zatim rodi im se sin Vlatko.Međutim, Palunko nije shvatio mudru poruku Zore djevojke. Nije prepoznao sreću koja mu je poklonjena, njegove ambicije su bile veće.Zavidio je Morskom kralju i njegovom silnom bogatstvu.Iako je Zora djevojka upozorila Palunka da se sa morskoga dna ne može vratiti na zemlju, jer su postavljene tri straže, on pohlepan za bogatstvom ne posluša Zoru djevojku već krene na put.Morske djevice otimaju njegovog sina Vlatka i odnose ga Morskom kralju na dar. Dječakova majka od tuge onijemi.Na morskom dnu, Palunka ne dočeka ga blago, već Morske djevice koje su se s njim izrugivale i strašni Morski kralj koji ga postavi za morsku ludu.Palunko je morao po cijeli dan plesati i pjevati i zabavljati morskog kralja i mladog kraljevića, koji je zapravo bio njegov sin.Ipak, najmlađa djevica oda Palunku tajnu kako će pobjeći iz Morskog kraljevstva, samo ako ga netko s morskog kraja izvadi udicom i podigne na obalu.Palunkova žena odluči poći u potragu za mužem i sinom. Na putu odoli najvećim iskušenjima, prođe kroz tri pećine i spašava svoje najmilije.Tako je njena vjernost i dobrota bila nagrađena - najvećom srećom.
autorski projekt Ivice Boban:Ja i moji osjećaji,
premijera: 25. listopada 2013.
režija Ivica Boban.
Osjećaji su izrazito važan dio našeg života i jedan od bitnih medija komunikacije s okolinom. Kad dijete doživi neke osjećaje, pozitivne ili negativne, najvažnije je da ih može osvijestiti i slobodno izraziti. A o tome se još uvijek vrlo malo uči i zna. Iako su djeca po prirodi vrlo otvorena prema svojim intrapsihičkim sadržajima, u današnjem stresnom vremenu ona su sve češće sklona potiskivanju misli i osjećaja..
se bavi osnovnim osjećajima – sa strahom, bolom, ljutnjom, bijesom, tugom, žalosti, radosti, kao i sa onim nešto složenijim kao što su ljubomora, zavist, hrabrost, ljubav, stidljivost, zbunjenost, ludost. Ona osvještava kako prepoznati i izraziti svoje osjećaje, i kako ih bez straha podijeliti s drugima, a posebno kako ih izraziti kroz igru i stvaralaštvo. Kroz ritam, pokret, ples i vješte glumačke transformacije u interaktivnom odnosu sa djecom u gledalištu putem pitalica i odgovora, zagonetki, poezije i malih jednostavnih priča ona ispituje na primjer: kako izgleda strah u nama i oko nas, koje je on boje i ritma, kako se ponašamo i mislimo kada se bojimo, zašto i čega se bojimo...zašto i na koga se ljutimo, tko ili što nas je ražalostilo... Koje su kvalitete i intenziteta naše emocije,
Joža Horvat: Waitapu
redateljica Saša Broz
dramaturginja Zinka Kiseljak
Roman Jože Horvata WAITAPU poetska je bajka o potrebi da se ruše granice, mitska priča protiv zabrana i tabua koje društvo nameće pojedincu. Priča je to o pobjedi indiviudalnosti, znatiželje i hrabrosti, o otkrivanju novih prostora, o važnoj ulozi pojedinca da postavlja pitanja čak i kada ne postoje pouzdani odgovori.
U malenom ribarskom selu na obali oceana živi dječak Iteo koji sanja o plovidbi s druge strane udaljenog otoka Waitapua, zapravo granice između naravnog i nadnaravnog postavljenu od bogova. Veliku prepreku na njegovom putu predstavlja vrač Tefoto i njegov pomoćnik Poluguz. Oni raznim lažima, prevarama i vradžbinama pokušavaju iz dječakove glave izbiti svaku misao o prelaženju crte. Na Iteovu sreću, uz njega je cijelo vrijeme dobri Parana, moćni bog oceana prerušen u starca. Iteova baka Orohiva također ne želi pustiti unuka na opasnu plovidbu, jer se boji da ga ne izgubi baš kao što je izgubila svu svoju djecu i unučad – zbog želje za doznaju što se krije s one strane Waitapua. Nakon bakine smrti, Iteo odluči pokušati ploviti s one strane Waitapua. Uz pomoć Parane i njegovih savjeta, Iteo prelazi opasnu granicu te otkriva novi svijet s onu stranu Waitapua, te se zaljubi u Paraninu predivnu kćer Hinu.
Ezopovština, Ezopove basne
autorski projekt Ksenije Zec i Saše Božić
Ezop bio je starogrčki basnopisac čije su jednostavne basne prožete humorom i protkane alegorijama o međuljudskim odnosima i karakterima. Pod njegovim imenom do nas je došlo oko 400 basni, od kojih su mnoge vjerojatno dodali kasniji priređivači. Vješto se koristeći starim temama i spajajući ih s oštrim promatranjem ljudi i prirode, Ezop je stvorio basnu kao književnu vrstu, davši joj oblik dramski komponirane pričice s ponajčešće tragičnim završetkom i s poučnom poantom, koja je često dodana na koncu i u obliku posebne poruke. Većina njegovih basni donosi slike iz životinjskog svijeta – u čemu je njegov najveći broj nasljedovatelja – ali mnogima su protagonisti i biljke, predmeti, pojmovi, ljudi pa čak i bogovi.
Mladen Kušec: Tonkica Palonkica Frrr
redatelj Robert Raponja
dramatizacija Marijana Nola
Dramski tekst nastao je po uzoru na radio emisiju “Tonkica Palonkica Frrr“ u kojoj je autor uklopio niz pjesama, songova, zagonetki i šaljivih dijaloških sekvenci u dinamičnu i sistematsku cjelinu, kojoj je cilj kroz smijeh, igru i zabavu, djeci bliskim i prepoznatljivim sadržajima iskazati neku vrstu mudrosti življenja.
Mladen Kušec zna se spontano igrati s pjesmom i u pjesmi. Zvonkim onomatopejskim rimama, brzim, hitrim pitalicama i brojalicama, duhovitim poetskim igricama te razumljivim i prilagođenim jezikom ostvaruje blizak kontakt s dječjim svijetom.
Na taj način edukativna poruka javlja se nenametljivo i spontano jer je dijete upija igrom.Ono o čemu predstava o Tonkici Palonkici govori jest proces dječjeg odrastanja, koji je ponekad zbunjujuć i naizgled strašan, ali ipak pun radosti, smijeha i zabave. Kroz niz djeci prepoznatljivih i bliskih situacija, od kojih su neke emotivne i tužne do onih punih radosti i veselja, kroz izravan kontakt i kominikaciju s publikom, likovi ove predstave prolaze proces koji svako dijete mora proći na svom putu odrastanja, da bi na kraju otkrili ono što je bit svjesne i zrele osobnosti-vlastiti identitet.