Naslovnica > VIJESTI > MJUZIKL I OPERA > Kako su rođene nacionalne opere

Kako su rođene nacionalne opere

1848. godina obilježena je tzv. „proljećem naroda“ – nizom ustanaka koji su se zalagali za stvaranje nacionalnih država, a operni skladatelji itekako su osjetili bilo naroda pa smo tako dobili - nacionalne opere.
Share on facebook
Share on twitter

1848. godina ostat će upamćena u europskoj povijesti po nizu revolucija koje su se zalagale za stvaranje nacionalnih država, a neke od njih su naposljetku i urodile plodom (npr. revolucija u Italiji koja je dovela do stvaranja jedinstvene talijanske države 1861.).

Ideja nacije kakvu danas poznajemo potiče iz razdoblja 19. stoljeća koje je općenito poznato po političkim previranjima koja su započela već 20-ih godina u Rusiji i Italiji, a kulminirali u velikim prosvjedima 40-ih godina u Njemačkoj, Francuskoj i Poljskoj. Nacionalne ideje itekako su podupirali i glazbenici, a neki od njih su se našli i u centru političkih zbivanja.

Prvi predstavnik nacionalnog stila u operi je njemački skladatelj Carl Maria von Weber sa svojom operom Strijelac vilenjak iz 1821.godine. U toj operi možemo prepoznati gotovo sve značajke koje će se pojavljivati u nacionalnim operama tijekom 19. stoljeća – libreto je napisan prema mitološkoj priči ili događaju iz nacionalne povijesti, u glazbi se koriste brojni folklorni elementi i instrumenti koji imaju folklorni prizvuk (u ovom slučaju rogovi). Glavni likovi su najčešće hrabri ratnici, vojskovođe ili važni likovi iz nacionalne povijesti, zbor je vrlo velik i predstavlja puk ili vojsku, a cijela priča nosi alegorijsko značenje koje poziva na ustanak naroda i slično.

! GEEK FACT ! – Osim opera, Carl Maria von Weber skladao je i scensku glazbu na Schillerov prijevod Gozzijeve drame Turandot, koja je kasnije postala predložak za slavnu (nedovršenu) Puccinijevu operu. Weberovo djelo prvi je primjer korištenja autohtone azijske melodije u zapadnoj glazbi.

Kad govorimo o njemačkoj nacionalnoj operi, Richard Wagner (o kojem smo vrlo opširno pisali ovdje) osoba je koju treba spomenuti. Iako je njegova monumentalna tetralogija Prsten Nibelunga  prešla okvire nacionalne opere, većina Wagnerovih opera duboko je utemeljena u germanskoj mitologiji i protkana brojnim značenjima, od kojih su neka vezana i uz nacionalne ideje, za koje se Wagner borio 1849. Wagner je u to vrijeme djelovao na saskom dvoru u Dresdenu, a sam je bio aktivan sudionik revolucije te je sa crkvenog tornja bacao ručne granate. Iste te 1849. godine bio je prisiljen na bijeg iz Dresdena nakon što je ustanak ugušen, a nastao je i jedan od njegovih najvažnijih eseja – Umjetnost i revolucija.

Osim glazbe, Wagner je kao dio koncepta sveobuhvatnog umjetničkog djela (Gesammtkunstwerk) sam istraživao nacionalne mitove i srednjovjekovne epove, pa je sam napisao i libreto za čitavu tetralogiju Prsten Nibelunga pokušavajući imitirati stih njemačkih srednjovjekovnih epova. Jedina Wagnerova opera koja ima uporište u pravim povijesnim događajima jesu Majstori pjevači (koja nosi stigmu omiljene opere Trećeg Reicha), dok su ostale utemeljene na srednjovjekovnim mitovima o gralu (Lohengrin, Parsifal), poznatoj ljubavnoj priči (Tristan i Izolda), ali i djelima suvremenih pisaca (djelo Heinricha Heinea poslužio je kao inspiracija za Ukletog Holandeza, a E.T.A. Hoffman za Tannhäusera).

Giuseppe Verdi bio je jedan od simbola talijanskog Risorgimenta, iako njegove opere rijetko kada ulaze u okvire nacionalne opere. Unatoč tome, njegove pjevne arije i ostali ulomci iz opera postali simboli nacionalnog ustanka, a apsolutni je „hit“ bio poznati zbor iz opere Nabucco - Va, pensiero. Verdi je u priču o ropstvu židovskog naroda i ludilu babilonskog kralja Nabukodonozdora uvrstio jedan od najljepših opernih zborova, a narod se identificirao sa njihovom molitvom za mir i slobodu.

! GEEK FACT ! – Talijanski revolucionari često su se koristili kraticom VIVA VERDI, koja je imala i drugo značenje – Viva Vittorio Emmanuello, Re D'Italia.

http://www.youtube.com/watch?v=DzdDf9hKfJw

Utemeljitelj ruske nacionalne opere je Mihail Glinka sa svojim operama Život za cara i Ruslan i Ljudmila.  Dok Život za cara veliča junaka Ivana Susanjina, koji je dao svoj život za dinastiju Romanovih koja se 1613. uspela na vlast, Ruslan i Ljudimila je lirska opera čiji se libreto temelji na istoimenoj Puškinovoj  poemi.   Obje opere karakterizira upotreba cjelotonske ljestvice, kromatike i ruskih narodnih napjeva, ali i raznih istočnjačkih napjeva iz raznih dijelova ogromnog Ruskog carstva.

Nacionalni stil bio je vrlo značajan za rusku glazbu , unutar koje se razvila i svojevrsna nacionalna škola poznatija kao „Moćna gomilica“. Nju je činilo petero skladatelja koji su bili vrlo različitih sposobnosti, ali i obrazovanja – Aleksandar Borodin, Modest Petrovič Musorgski, Nikolaj Rimski – Korsakov, Cezar Kjui i Milij Balakirev. Borodinova opera Knez Igor temelji se na srednjovjekovnom ruskom epu Slovo o Igorovoj bojnoj, a najpoznatiji i najuspješniji ulomci iz opere su oni orkestralni. Borodin je na operi radio do svoje smrti i ostavio je nedovršenom, a prema njegovim skicama ju je dovršio Nikolaj Rimski – Korsakov.

http://www.youtube.com/watch?v=FsTVF0Fu5_c

Najznačajniji doprinos razvoju ruske nacionalne opere dao je Modest Petrovič Musorgski. Iako je bio samouk skladatelj prilično neurednog načina života, njegova opera Boris Godunov je remek – djelo opernog realizma. Djelomično se temelji na istoimenoj Puškinovoj drami, a unatoč slavnim masovnim scenama krunidbe, u fokusu većeg dijela ove opere je psihološki razvoj lika Borisa Godunova, koji se prijestolja domogao kroz niz spletki i ubojstava. Musorgski je koristio razne folklorne i religiozne napjeve u operi, te vlastiti orkestralni stih i harmonije koje nisu bile karakteristične. Iako je sam Musorgski napisao dvije verzije ove opere (isto je učinio i Giuseppe Verdi s Don Carlosom), češće se izvode prerađene verzije na kojima su radili Nikolaj Rimski Korsakov i Dmitrij Šostakovič kako bi doradili manjkavosti do kojih je došlo zbog slabog teoretskog znanja Musorgskog.


Svoje nacionalne opere imaju i Česi – Bedřich Smetana i Antonín Dvořák stvorili su prilično velik opus iz kojeg se redovito izdvajaju dvije opere – Smetanina Prodana nevjesta i Dvořákova  Rusalka. Prodana nevjesta (1866.) prva je prava češka opera u kojoj je Smetana koristio motive raznih narodnih plesova (npr. polke), ali je redovito izbjegavao izravne citate narodnih pjesama i plesova. Opera je izrazito komičnog sadržaja, radnja je smještena na selo te je omiljena u Češkoj zbog zadržavanja izvornog narodnog duha. Opera je postala prilično popularna u zemljama Austro-ugarske monarhije, u kojima se često izvodi u njemačkom prijevodu pod naslovom Die verkaufte Braut. S druge strane,  Rusalka je utemeljena na slavenskoj mitologiji (rusalka je vodeni duh) i bajkama koje su napisali Karel Jaromír Erben i Božena Němcová, djelomično temeljenima na Andersenovoj Maloj sireni. Dvořák je imao veliko iskustvo sviranja u opernom orkestru, a Rusalka se smatra njegovom najzrelijom operom.

Španjolska zarzuela teško da bi mogla ući u red nacionalnih opera, jer je svojom heterogenom glazbenom i dramskom građom mnogo bliža bečkoj opereti. Ipak, zbog naglašenih folklornih elemenata spomenut ćemo je i u ovom tekstu. Zarzuela se prvi put javlja tijekom zlatnog doba španjolskog kazališta, u razdoblju koje je obilježilo stvaralaštvo Pedra Calderóna de la Barcae i Lope de Vega. Zahvaljujući španjolskom kolonijalnom imperiju, zarzuela se proširila kolonijama, u kojima su se razvile lokalne tradicije (najznačajnije su one na Kubi i Filipinima). Kasnije, u 19. stoljeću, razvio se niz raznih žanrova zarzuele, ali možemo reći da je karakteriziraju trivijalni ljubavni zapleti koji često nemaju čvrstu dramsku strukturu, a jak je i folklorni prizvuk u glazbi koji često – nije autentičan.  U posljednje vrijeme raste interes za zarzuelu i među pjevačima klasične glazbe, pa je tako Elīna Garanča snimila cijeli album posvećen španjolskoj glazbi i zarzueli, a za zarzuelu su mjesto pronašli i Rolando Villazón i Anna Netrebko na svom albumu dueta.

Naposljetku, ni Hrvati nisu (previše) zaostajali kada je u pitanju nastanak prvih nacionalnih opera. Iako ćemo hrvatskoj operi posvetiti poseban tekst, ovdje donosimo tek kratak pregled zbivanja u 19. stoljeću. Vatroslav Lisinski skladao je polovicom stoljeća prvu hrvatsku operu Ljubav i zloba  (1846.), koja je s obzirom na ograničeno znanje Lisinskog o orkestraciji dvojbenih umjetničkih dosega, ipak je postigla ogroman uspjeh na premijeri u staroj zgradi HNK-a na Markovom trgu. Njegova druga opera Porin (čije su najpoznatije melodije poznate svekolikoj javnosti jer se još uvijek koriste tijekom dodjele diskografske nagrade) mnogo je uspjelija – libreto je utemeljen na povijesnim događajima (ustanak protiv Franaka u 9. stoljeću), a Lisinski je u nekoliko godina naučio mnogo o orkestraciji što je pridonijelo uspjehu ove opere. Iako je skladana 1851., zbog promjene političkih okolnosti u Hrvatskoj opera je praizvedena tek 1897. godine. Libreto za obje opere napisao je Dimitrija Demeter. Jedna od najizvođenijih hrvatskih opera u domovini je zasigurno Nikola Šubić Zrinjski (1876.) Ivana pl.Zajca

! GEEK FACT ! Iako je teško govoriti o većem međunarodnom uspjehu Zajčeve opere u inozemstvu, anegdota kaže da je slavni zbor iz finala opere U boj, u boj postao izuzetno popularan u Japanu tijekom Prvog svjetskog rata.

ZAŠTIĆENI SADRŽAJ

Zanima vas cijeli tekst?

Teatar.hr financira se isključivo sredstvima svojih čitatelja. Stoga ostatak ovog teksta možete pročitati samo uz pretplatu ili SMS plaćanje. Pretplatiti se možete već za 1 kn dnevno.

Odgovori

Share on facebook
Share on twitter
POVEZANE VIJESTI