Angélica Liddell svestrana je španjolska kazališna autorica, redateljica, dramatičarka, glumica, dobitnica brojnih nagrada u domovini, a za čiju je međunarodnu karijeru ‘krivo’ njezino gostovanje u Avignonu 2010. godine.
1993. godine u Madridu je osnovala vlastitu kompaniju Atra Bilis, a čije je ime ujedno i najbolji opis opusa ove autorice. To je naime latinski naziv na tzv. crnu žuč, tvar koja se prvi put spominje u djelu Corpus hippocraticum, nastalom u posljednjoj trećini petog stoljeća prije Krista, a za koju se dugo smatralo da izaziva – melankoliju. Sama Liddel sebe definira kao sociopata pod kontrolom, paradoksalnu anarhisticu, koja razbija društveni pakt kako bi na sceni oslobodila mjesto za osamljenike poražene mržnjom i nepovjerenjem, a svoj opus pornografijom duše. Na mjestu moga srca nalazi se mljeveno meso, kaže Liddell.
Njezine su trajne okupacije intima i bol, pa se nerijetko i samoranjavanjem okreće vlastitom tijelu kao sredstvu koje generira istinu, a što je možda ponajbolje vidljivo u njezinim performansima Yo no soy bonita i Te haré invencible con mi derrota.
Na ovogodišnjem Eurokazu gostovala je s projektom Ping Pang Qiu, dok će na idućem, 47. BITEF-u premijerno biti izvedena predstava Beograd prema njezinu tekstu inspiriranom vijestima o pogrebu Slobodana Miloševića, a koji je napisala premda u tom gradu nikad nije bila.
Napisan 2008. taj tekst ima poetičnu formu kojoj je početna točka Miloševićev pogreb u ožujku 2008. u Beogradu. Radeći za svog oca, koji je specijalist za balkanske konflikte i dobitnik Nobelove nagrade, mladi Baltazar, sakuplja svjedočanstva stanovnika grada. Između ostalog upoznaje čuvara muzeja u kojem je izloženo tijelo jednog diktatora, i upoznaje jednog ratnog reportera koji se vraća s Kosova. Ti brojni susreti vode ga do drugačijeg shvaćanja političke situacije u zemlji, kao i stava međunarodne zajednice u tzv. jugoslavenskim ratovima. No, tek nakon susreta sa bivšim vojnikom po imenu Željko, kojeg na kraju pristaje susresti u Španjolskoj, Baltazar će početi propitivati vlastitu majku i regionalni konflikti postat će obiteljski, a on će se kao sin početi buniti protiv destruktivnog autoriteta vlastitog oca, iako je isti iznimno cijenjen u međunarodnim krugovima.
Beograd etimološki znači 'bijeli grad', grad u kojem se sve može napisati. Kad se Baltazar vrati kući, izmislit će si novu budućnost, daleko od očeve autoritarne vlasti. To preuzimanje vlastite sudbine u svoje ruke, za njega će biti oslobađajuće, pa će se i cijela predstava pretvoriti u priču o emancipaciji.
Evo što nam je o svojoj specifičnoj poetici, zahvaljujući Eurokazu, a na putu za Beograd, rekla sama autorica Angelica Lieddell...
***
Teatar.hr: Glavna je tema Vašeg kazališta bol - zašto? Otkud potječe potreba da govorite o patnji?
Angelica Liddell: Naravno da je tema bol, ne mogu to izbjeći. Možda govorim o onome što najbolje poznajem, ne mogu govoriti ni o čemu drugome. Ne znam, vjerojatno imam neku grešku ili nešto slično, no u svakom slučaju ne vjerujem da postoji mnogo stvari o kojima treba govoriti osim o ljudskoj patnji. Sreća je potraga osuđena na neuspjeh.
Teatar.hr: Definirate se kao "sociopatkinja pod kontrolom", "paradoksalna anarhistkinja" - što to znači i kako se odražava na Vaš rad?
Angelica Liddell: Ja sam sociopatkinja pod kontrolom jer ne provodim moje želje za destrukcijom. Osoba sam sa željama, željom za osvetom, željom za ljubavi, željom za destrukcijom, no umjetnost je način koji sam odabrala da se osvećujem, volim, uništavam i da se samouništavam. Kazalište je i moj zatvor i moja ludnica, zatvor jer ubijam posve slobodno, ludnica jer izražavam svoje najluđe želje. Umjetnost vrši kontrolu nad mojom sociopatijom i senilnošću. Moja su djela anti-socijalna, potpuno anti-socijalna. Ako se spustiš do najdubljeg dijela ljudske svijesti zasigurno ces se odvojiti od morala, od onog socijalnog, od ideje zajedništva, ideje kompromisa i možeš raditi samo s blatom od kojeg smo stvoreni. Naravno da sam paradoksalna anarhistkinja jer vjerujem da bi pojedinac samome sebi trebao biti dovoljan kako bi dokučio sto je dobro, kad bismo svi znali što je dobro, ne bismo činili zlo, kad bismo svi znali sto je dobro, ne bi bila potrebna ni religija ni ideologija, dva instrumenta koja uništavaju individualnu svijest i volju u korist prljavijih interesa. Uvjerena sam individualistkinja. Sav moj rad posvećen je smještanju individue iznad bilo kakve vrste zajednice.
Teatar.hr: Otkud potječe ideja za performance Ping Pang Qiu i o čemu je u njemu riječ?
Angelica Liddell: To je drugi dio kineske trilogije koja je započela s Proklet bio čovjek koji se uzda u čovjeka. Iz korijena ovog djela na kojem sam radila s kineskim akrobatima započela je ljubavna priča s Kinom, naravno, priča o neuzvraćenoj ljubavi. U toj ljubavi postoje ogromne interferencije, interferencije koje vuku podrijetlo iz kulture razorene maoističkom kulturnom revolucijom, totalitarnim komunizmom, represijom, uništenjem slobode izražavanja i svijeta ekspresije. Sve to navelo me da govorim o stvarima koje prezirem u Kini baš zato što volim Kinu, jer volim ono neobjašnjivo. Teška je to ljubav.
Teatar.hr: Kako vidite svoj radu u kontekstu ovogodišnjeg Eurokazova programa?
Angelica Liddell: Kad govoriš o ljudskom biću, nije važno u kojoj zemlji to činis. U tom smislu imam univerzalni sentiment. Radim s jednakom odgovornošću u bilo kojem dijelu svijeta. Ne običavam čitati program festivala. Koncentriram se na svoj rad.
Teatar.hr: Što je za Vas kazalište, u kojem bi ga smjeru htjeli promijeniti? Što je osnova Vašeg kazališnog istraživanja? Koliko Vam je važan odnos s publikom i njezina reakcija?
Angelica Liddell: Kazalište je moj način razumijevanja života. Nemam teoriju niti tehniku, nemam pretenzije da nešto promjenim ni istražujem, a ne želim biti ni dosadnjakovićka koja konstruira novi kazališni svijet. Imam osjećaj da radim vrlo stare stvari, stare poput neke Leonardove slike. Ne postavljam si taj tip pitanja. Zanima me samo unositi svjetlost ili tamu u ljudsko čudjenje. Ne pitam se kako da napravim kazališnu radionicu za početnike i diletante.
Teatar.hr: Kako biste opisali tendencije u suvremenom kazalištu? Kako vidite svoj rad u tom kontekstu?
Angelica Liddell: Postoje ljudi koji naporno rade i stvaraju vrlo lijepa djela. Oni mi pomažu da nadjem smisao u ovom poslu i puno traže od mene. Radim naporno i pokušavam stvoriti lijepe trenutke. Često imam osjećaj da mi ne uspijeva. Ali trudim se.
Teatar.hr: Na BITEF-u će biti premijerno izvedena predstava prema vašem tekst Beograd?
Angelica Liddell: Čudno je to. Da se taj grad i dalje moze zvati Beograd, da još možemo putovati u Beograd, reći: 'idem u Beograd', ili: 'idem na avion za Beograd', i čak da Beograd postoji, čudno je, reći Beograd, riječ Beograd, i da je Beograd grad, i da ima ljudi koji u tom gradu žive, ljudi iz Beograda...