Naslovnica > VIJESTI > MJUZIKL I OPERA > Trolist talijanskih belkantista

Trolist talijanskih belkantista

Bel canto nije samo „lijepo pjevanje“, niti album hrvatskog crossover dueta Bagarić-Tomčić, već poseban stil u talijanskoj operi koji je uvelike utjecao na razvoj opere i opernog pjevanja, a tri najznačajnija predstavnika apsolutni su klasici opere.
Share on facebook
Share on twitter

U doslovnom prijevodu, bel canto znači „lijepo pjevanje“, odnosno „lijep pjev“, ali naziv predstavlja  i čitav stil u talijanskoj operi s kraja 18. stoljeća i iz prve polovice 19. stoljeća, koji je utjecao na razvoj glazbe Verdija i Puccinija. Taj „lijepi pjev“ podrazumijeva besprijekorni legato, upotrebu „laganog“ tona u visokim registrima, sposobnost lijepog fraziranja, te sposobnost izvođenja brojnih ukrasa i koloratura.  Iako je tijekom 19. stoljeća u Italiji opere stvarao vrlo velik broj umjetnika, koji su iza sebe ostavili preko 50 serijski napisanih djela, nijedan od njih nije uspio dostići razinu talijanskog trolista – Gioacchina Rossinija, Vincenza Bellinija i Gaetana Donizettija.

rossiniPrvi od njih, Gioacchino Rossini, zapamćen je kao izvanredno talentiran skladatelj, ali i veliki hedonist. Rođen je u siromašnoj glazbenoj obitelji na jadranskoj obali, te je vrlo rano počeo sam proučavati bečke klasičare. Svoj prvi operni uspjeh doživio je u Mlecima operom Tancredi, a njegovo remek-djelo, Seviljski brijač, nastalo je 1816. u samo – tri tjedna! Građu ove opere, Beaumarchaisovu komediju, već je prije obradio tada poznati Paisiello, pa je prva izvedba ove opere postala skandal. Niz scenskih incidenata izazvao je veselu atmosferu u publici koja nije niti slušala Rossinijevu glazbu, ali su već prilikom druge izvedbe obratili pozornost na sadržaj predstave, te je Seviljski brijač bio predodređen za uspjeh koji je kasnije postigao.

Jedno od osnovnih načela Rossinijeva stvaralaštva bilo je „jasan ritam, jednostavna melodija“ , što su nastavili i svi talijanski skladatelji čije opere pamtimo prvenstveno po virtuoznim arijama.

Tradicionalna komedija zabune sama po sebi nije donijela ništa novo na scenu – takav siže postoji u kazališnoj povijesti još od antike, a javlja se ponovno u renesansi, te kasnije u klasicizmu i prosvjetiteljstvu, iz kojeg i datira ovaj Beaumarchaisov tekst. U ovoj operi buffi Rossini je stvorio put za scenski realizam, koji će svoj vrhunac doživjeti u stvaralaštvu Verdija. Za razliku od Paisellove adaptacije, u središtu Rossinijeve opere je Figaro, čovjek iz naroda, lukavi i snalažljiv brijač, dok se u liku Rosine očituju ideje o ženskoj smjelosti, dovitljivosti i lukavosti.

Nakon Seviljskog brijača, Rossini je stvorio još niz opera koje su i danas na repertoaru opernih kuća – Pepeljugu (1817.), koja donosi poznatu bajku sa brojnim romantičkim elementima, a za napuljsko kazalište piše i niz adaptacija književnih klasika, među kojima i svog Otella. Budući da je bio oduševljen djelom Waltera Scotta, za pariško je kazalište 1829. skladao Wilhelma Tella, u kojem ističe važnost revolucionarnih pokreta. Uvertira te opere i danas se često izvodi kao samostalno koncertno djelo, a nakon skladanja Tella , Rossini se odlučio povući iz opernog života. Vraća se u Italiju gdje je i dalje izuzetno cijenjen, te tamo umire 1869.

http://www.youtube.com/watch?v=WUAAZaIFzhA

!  GEEK FACT !
Zbog svojeg proučavanja Mozarta i ostalih bečkih klasičara Rossini je još na konzervatoriju dobio nadimak „il Tedeschino“ – Njemčić, a sam Rossini kasnije je objasnio svoj odnos prema Mozartu sljedećim riječima: „U mladosti sam mu se divio, u  zrelim godinama sam zbog njega očajavao; sada, u starosti, nalazim u njemu utjehu“.

Vincenzo_belliniVincenzo Bellini, za razliku od  Rossinija, imao je kratak i prilično nesretan život, obilježen melankolijom i teškim radom. Njegova djela odišu lirskim i nježnim ugođajima, kakvi se često pripisuju i njegovom karakteru, a u ranim operama njegova je orkestracija često vrlo blijeda i ne može parirati moćnim orkestracijama konkurenata. Rođen je na Siciliji, te je od najranije dobi bio glazbeno obrazovan. Tijekom života blisko je surađivao sa Feliceom Romanijem, koji je autor libreta za većinu njegovih opera, te sa Giovannijem Battistom Rubinijem, omiljenim tenorom. S obojicom je suranju započeo na operi Il pirata, a nastavio ju je na svojim najvećim uspjesima.

Najznačajnije opere Vincenza Bellinija su Norma, Mjesečarka (La sonnambula) i Puritanci (I puritani). Dok je u Mjesečarki glavna junakinja Amina, ranjiva švicarska djevojka sa sela, Norma je tragična junakinja za koju se često smatra da je jedna od najtežih uloga opernog repertoara. Iako je Norma na samoj praizvedbi bila potpuno odbačena od publike, što je i autora bacilo u tešku depresiju, malo po malo se publika ju je počela prihvaćati, a Bellinijevoj glazbi divio se i sam Richard Wagner, kojije u to vrijeme bio na čelu opere u Rigi.

http://www.youtube.com/watch?v=cw81CM-wWH8

Opere Vincenza Bellinija bile su gotovo zaboravljene nakon njegove smrti, a svoju „renesansu“ proživljavaju sredinom prošlog stoljeća, a za njihov je ponovni uspon najzaslužnija Maria Callas. Glazbu Bellinija obožavao je i Chopin, koji je iz njegovih djela preuzeo razne ukrase.

! GEEK FACT !
Omiljena i omražena britanska kraljica i carica Indije, Viktorija, obožavala je operu, a njen favorit bili su upravo Bellinijevi Puritanci.

donizzetiNajbolji omjer talenta i rada očitovao se u radu Gaetana Donizettija, koji je rođen 1797. u Bergamu. Bio je učenik Simona Mayra, a nakon smrti je njegovo tijelo preneseno u Bergamo i položeno uz tijelo njegovog učitelja. Tijekom dugog i plodnog stvaralaštva, skladao je 73 opere, 28 kantata, misa i drugih kompozicija sakralnog karaktera te  brojna instrumentalna djela. Među 73 opere ipak valja istaknuti one najznačajnije, koje se i danas mogu čuti na repertoarima opernih kuća.

! GEEK FACT !
Njegov stariji brat Giuseppe Donizetti , za razliku od Gaetana, nije uspio izbjeći službu u austrijskoj vojsci, a igrom sudbine našao se na protivničkoj strani – naime, služio je kao dirigent orkestra Osmanskog carstva, poučavao je tamošnju kraljevsku obitelj europskoj glazbi koju je uveo na Levant, te se pretpostavlja da je čak skladao prvu himnu Osmanskog carstva.

Lucia di Lamermoor skladana je prema romanu Waltera Scotta „Lamermoorska zaručnica“. Iako su isti siže preuzeli brojni autori, malo koji od njih doživio je popularnost Donizettijeve verzije. Kao i većina belkantističkog repertoara, ova je opera do 50-ih/60-ih godina bila potpuno zanemarena, te se smatrala isključivo demonstracijom virtuoznih koloraturnih soprana. Najslavniji dio ove opere je ipak prizor ludila, kakvih je Donizetti napisao mnogo (a Natalie Dessay im je posvetila čitav album), koji je skladan u F-duru, ali ga zbog izvođačkih zahtjeva često transponiraju u pola tona niži Es-dur. Ne postoji konsenzus o načinu izvođenja ove scene – neke pjevačice strogo se drže izvorne verzije, dok druge dodaju svoje ukrase kako bi demonstrirale tehničku vještinu, a to je na neki način i „autentična izvedba“, budući da je to bio običaj u 19. stoljeću. Postoji i francuska verzija ove opere, u kojoj je djelomično promijenjen „odnos snaga“; odnosno pozicije pojedinih likova u radnji, dok je Alisa, Lucijina prijateljica, u potpunosti nestala.

http://www.youtube.com/watch?v=3I9rcXKcbQU

! GEEK FACT !
Ako ne poznajete operu, a ova vam arija ipak zvoni u ušima, moguće je da je to zbog crossover varijante koju ste mogli čuti u SF spektaklu Luca Bessona „Peti element“.

A ako se odlučite poslušati i cijelu operu koju možete pronaći u našoj videoteci, moguće je da će vam još jedan ulomak zazvučati poznato. Naime, Josip Runjanin, skladatelj hrvatske himne, dio melodije preuzeo iz arije „O sole, piu ratto“, što je tada bio sasvim uobičajen glazbeni postupak.

Ljubavni napitak slavan je komična opera, u kojoj je sjajno iznio komične karaktere likova, posebno nadriliječnika Dulcamaru, koji iskorištava seosku lakovjernost i dobrohotnost. Najpoznatiji broj ove opere zasigurno je cavatina „Una furtiva lagrima“, koja je bliska i uhu površnog poznavatelja opere. Uz Don Pasqualea, to je jedna od njegovih najizvođenijih opera, a ne treba zanemariti i u posljednje vrijeme itekako popularne opere s tematikom Engleske u doba vladavine dinastije Tudor, kao što su Anna Bolena i Maria Stuarda.

http://www.youtube.com/watch?v=Fh2Vh8jwyQA

Donizetti je skladao i niz opera na francuskom jeziku, a među njima je najpoznatija Kći pukovnije, u kojoj je arija „Ah, mes amis!“, poznata kao „Mount Everest tenorskog repertoara“.

! GEEKFACT !
Upravo je zbog arije „Ah, mes amis“ u milanskoj La Scali prekinuta 74-godišnja tradicija koja zabranjuje ponavljanje arije bez obzira na ovacije publike, te je ariju 2008. dva puta izveo Juan Diego Florez, time zasluživši titulu „novog Pavarottija“. Čitavu snimku njegove izvedbe opere možete pogledati u našoj videoteci.

ZAŠTIĆENI SADRŽAJ

Zanima vas cijeli tekst?

Teatar.hr financira se isključivo sredstvima svojih čitatelja. Stoga ostatak ovog teksta možete pročitati samo uz pretplatu ili SMS plaćanje. Pretplatiti se možete već za 1 kn dnevno.

Odgovori

Share on facebook
Share on twitter
POVEZANE VIJESTI