Naslovnica > VIJESTI > MJUZIKL I OPERA > Sjaj i bijeda barokne opere

Sjaj i bijeda barokne opere

Ako se ijedna glazbena vrsta pokazala tipičnom za barok, njegovu raskoš i pretjerivanje, onda je to zasigurno bila opera. Nažalost, stvari su krenule po zlu…
Share on facebook
Share on twitter

Claudio Monteverdi jedan je od onih skladatelja koji su djelovali na granici dvaju stilova – renesansnog i baroknog. Ipak, za razliku od većine skladatelja koji su isto tako djelovali, Claudio Monteverdi bio je prilično svjestan te činjenice.  Štoviše, jasno je definirao koje zbirke njegovih madrigala pripadaju starom stilu, odnosno renesansi , a koje novom, baroknom stilu. Već je tim zbirkama madrigala otvorio put ka prikazivanju dramske radnje na pozornici (npr. madrigalom Combattimento di Tancredi e Clorinda, koji dramsku radnju preuzima iz Tassovog Oslobođenog Jeruzalema).

Ipak, njegovo najznačajnije djelo je opera Orfej skladana 1607. godine za dvorsku izvedbu prilikom karnevala u Mantovi. To je najstarija opera koja se zadržala na repertoaru kazališnih kuća, bez obzira na to što se i dalje djelomično kreće putem Cameratinih smjernica, te se smatra prvim opernim remek djelom. Monteverdi priču uzima iz grčke mitologije, recitativi i dalje prevladavaju s obzirom da je ključno iznošenje teksta i radnje, ali također ulazi u karakterizaciju ljudskih afekata kao što su bijes, mržnja, očaj i ostali ekstremni osjećaji. Monteverdi veću pažnju daje orkestru, te koristi metodu tonskog slikanja, koristeći razne postupke kao što su tremolo i pizzicato, te pažljivo bira instrumente koji će prikazati pojedine osjećaje. Uz Orfeja, Monteverdi je napisao i desetke drugih opera od kojih su u cijelosti sačuvane tek dvije – Krunidba Popeje i Odisejev povratak. Monteverdi također uvodi i kastrate u operu, a o tome zašto su oni ikada bili hit – drugom prilikom.

*** GEEK FACT*** Orfej je jedan od najpopularnijih likova u povijesti umjetnosti uopće, a posebno su ga voljeli operni skladatelji. Tijekom 17. stoljeća skladano je čak 20 nama poznatih opera na tu temu, uključujući i prvu sačuvanu operu Jacopa Perija Euridice. Popularnost ne jenjava niti u 18. stoljeću, ali – o tom , po tom.

Da su Talijani oduvijek ozbiljno shvaćali operu, pokazuje nam situacija koja je u 17. stoljeću vladala u Rimu. Opera je ubrzo stigla i do papinske prijestolnice, gdje je nastala i prva religiozna opera. Naime, prinčevi Barberini, nećaci pape Urbana VIII. , u svojoj su palači sagradili raskošno kazalište, koje je bilo posebno poznato poznato po brojnim tehničkim mogućnostima, koje su kasnije naštetili operi.  Upravo je u njihovom kazalištu 1632. prikazana religiozna opera Sveti Aleksej , a skladatelj Stefan Landini, kako bi udovoljio konzervativnom ukusu papinih nećaka, a vjerojatno i samog pape, glavnu ulogu povjerio je – kastratu. Nažalost, papu Urbana VIII. nasljedio je njegov protivnik Inocent X. , te je razvoj opere u Rimu stao, budući da su prinčevi bili prisiljeni pobjeći u Francusku, a nastavio se u Veneciji.

***GEEK FACT*** I sami pape bili su stvaratelji opere. Naime, libreto opere Sveti Aleksej napisao je kardinal Giulio Rospigliosi, koji će nam kasnije biti poznat kao papa Klement IX.

Dok je rimsko kazalište bilo namijenjeno prvenstveno gledateljstvu boljeg imovinskog statusa, u Veneciji je 1637. otvoreno prvo javno operno kazalište, Teatro di S. Cassiano. Opera je u Veneciji, zahvaljujući publici, prihvatila razne folklorne elemente, a u centar opere došla je raskošna arija, čime je vjerojatno započeo niz nezaboravnih talijanskih arija. Opera je postala golema industrija, nalik filmu danas, tako da je do kraja 17. stoljeća u Veneciji izvođeno oko 300 različitih opernih djela, a djelovalo je čak 8 opernih kazališta na 40 tisuća stanovnika. Kako bi udovoljili publici, scenografija i kostimografija poboljšane su do granice dobrog ukusa, ali su orkestar i zbor gotovo u potpunosti – izbačeni.

***GEEK FACT*** Kod Mletaka je scenograf imao ugled gotovo jednak skladateljevom. Njegovo ime gotovo je uvijek stajalo uz kompozitorovo, budući da je raskoš scenografije i tehničko savršenstvo kojim je to izvedeno često premašivalo umjetničku kvalitetu same glazbe.

Posljednje važno mjesto za razvoj talijanske opere bio je Napulj, u kojem djeluje Alessandro Scarlatti. Opera u Napulj stiže 1651., kada je na kraljevskom dvoru prikazana Monteverdijeva Krunidba Popeje. Alessandro Scarlatti 1683. stigao je u Napulj iz Rima, gdje je svjedočio usponu i padu opere, odnosno obitelji Barberini, a za vrijeme djelovanja u Napulju napisao je čak 115 nama poznatih opera. Među njegovim najznačajnijim djelima opere su Griselda, Tigrane, Statira, te komična opera Pobjeda časti. Sastav orkestra koji je koristio Scarlatti neće se mijenjati čak do Mozartovog doba, a njegov glavni „izum“ je talijanska uvertira , koja je slična instrumentalnoj glazbi kakva se izvodila na koncertima tog doba.

Zahvaljujući već spomenutim prinčevima, opera je stigla i u Francusku. Iako je francuski kraljevski dvor pod vlašću kralja Sunca njegovao balet kao kraljevsku vrstu, ni opera im nije bila strana. Budući da se talijanska opera u Francuskoj nije održala, Jean - Baptiste Lully stvorio je operu koja je više odgovarala ukusu – preciznije rečeno – egu Luja XIV. Pretežno je koristio mitološke motive, a često je sam kralj metaforički bio glavni junak opere. Svoje opere naziva lirskim tragedijama , stvara francusku uvertiru koja je bila potpuno kontrastna talijanskoj, a kontrastni su i odnosi sa pjevačima. Dok je u talijanskoj operi sloboda pjevača bila vrlo velika, Lully nije dopuštao nikakve improvizacije, već je sve bilo strogo određeno. Njegove najpoznatije opere su Armida, Alceste, Perzej i Roland.

***GEEK FACT*** Jean – Baptiste Lully je posjedovao istančan osjećaj za biznis, pa je jedini uspio ishoditi koncesiju za upravljanje Akademijom, kako bi mogao oblikovati francusku operu. Uz to je smio u čitavoj Francuskoj osnivati glazbene škole, te nijedno kazalište bez njegove dozvole nije smjelo izvoditi čitavu operu. Začetnik je i svima omiljenih autorskih prava, budući da je tiskao i prodavao svoja djela.

Putovanje operom 17. stoljeća završit ćemo u Engleskoj, koja je zaostajala za Italijom i Francuskom kada je u pitanje kazalište s obzirom na puritansku zabranu kazališta. Najistaknutiji skladatelj opere u Engleskoj je Henry Purcell, te njegovo djelo Didona i Eneja koja je vješto kombinirala utjecaje francuske i talijanske opere, te donosi prizvuk engleskog folklora. Zanimljivo je da u toj operi zbor komentira dramsku radnju upravo kao što je to činio u starogrčkoj tragediji, a sam Purcell koristi oštre disonance , te glazbu dovodi u direktnu vezu s događanjima na pozornici.

http://www.youtube.com/watch?v=NJ-TBeR_4Ik

Opere su skladali svi ugledni skladatelji tog doba, pa tako i Händel, koji je neuspješno pokušao dovesti talijansku operu u Englesku, ali je njegovo djelo Julije Cezar u Egiptu danas čest gost na repertoarima svjetskih opernih kuća. Antonio Vivaldi imao je niz opernih pokušaja, kojima se pozabavila Cecilia Bartoli na svom albumu Viva Verdi!. Jedan od najznačajnijih glazbenih teoretičara 18. stoljeća, Jean – Philippe Rameau, također je skladao opere , a zbog svoje poslovične škrtosti nije nimalo mario do libreta, već je prihvaćao i jeftine kopije Lullyjevih libreta. U njegovim operama je prevladavala potpuno pretjerivanje, i u dramskim i u glazbenim elementima.

http://www.youtube.com/watch?v=7klKEtcXxr0

Naime, kastrat je postao glavna zvijezda opere, te je imao pravo vokalnu dionicu prilagođavati svojim željama i prohtjevima, iako bi to moglo narušiti logiku dramske radnje. Njegov kostim ponovno je u potpunosti odgovarao njegovim željama – tako su se antički junaci pojavljivali u najmodernijim kostimima , spuštali sa najrazličitijih sprava, a radnje su često bile nalik jeftinim telenovelama kakve danas pratimo. Glazba je naposljetku postala najmanje bitna – scenski efekti bili su u prvom planu, a odmah iza njih nelogični zapleti. Orkestar je sveden na minimum, opere su se proizvodile velikom brzinom i gotovo mehanički, a na harmoniju glazbe i teksta više nitko nije niti – pomišljao .

Vjerojatno se zbog svog tog kiča danas barokne opere često postavljaju u radikalnim redateljskim verzijama.

ZAŠTIĆENI SADRŽAJ

Zanima vas cijeli tekst?

Teatar.hr financira se isključivo sredstvima svojih čitatelja. Stoga ostatak ovog teksta možete pročitati samo uz pretplatu ili SMS plaćanje. Pretplatiti se možete već za 1 kn dnevno.

Odgovori

Share on facebook
Share on twitter
POVEZANE VIJESTI