Sezona 2012/2013: HNK Osijek

Osječko Hrvatsko narodno kazalište u 106. kazališnoj sezoni na repertoaru će imati pet premijernih naslova, tri u dramskom i dvije u glazbenom dijelu programa.

  

Prenosimo vam najave premijernih naslova u sezoni 2012/2013. onako kako ih je oglasilo HNK u Osijeku.

***

drama

UNTERSTADT
roman jedne osječke obitelji
prema istoimenom romanu Ivane Šojat – Kuči

Ivana Šojat-Kuči rođena je 1971. u Osijeku, gdje je za¬vršila gimnaziju i dvije godine studija matematike i fizike na Pedagoškom fakultetu. Osam godina živjela je u Belgiji te tamo diplomirala francuski jezik. Objavila je roman Šamšiel, 2002., zbirke priča Kao pas, 2006., Mjesečari, 2008. i Ruke Azazelove, 2011., eseje I past će sve maske, 2006., te zbirke poezije Hiperbole, 2000., Uzne¬senja, 2003., Utvare, 2005. i Sofija plaštevima mete samoću, 2009. Roman Unterstadt, 2009., ovjenčan je nagradama: Vladimir Nazor, Gjalski, Fran Galović i Josip i Ivan Kozarac. Prevodi s francuskoga i engleskoga jezika. Živi i radi u Osijeku.

dramatizacija: Nives Madunić Barišić
dramatizacijski scenarij: Zlatko Sviben
Nakon što je 2010. pobrao sve najznačajnije hrvatske književne nagrade, od Vladimira Nazora, Gjalskog, do Galovića i Kozarca, ušao u finale regionalne nagrade Meša Selimović, privukao dobronamjernu pozornost čitatelja, roman o sustavnome zatiranju osječke obitelji njemačkih korijenja preselio se i na kazališne daske.
Unterstadt je priča o čovjeku, obitelji, gradu, ali i svijetu i vremenu kroz koje ljudske sudbine kroče kao kroz šumu, trnovit gustiš, priča o dugo prešućivanim progonima i stradanjima koja više od pola stoljeća ušutkivanima daje glas i ljudsko lice, o kotaču povijesti koji nemilice gazi, zatire, "drugima" oduzima pravo na ljudski lik i samilost.
Kroz sagu o četiri generacije osječkih Švaba, Unterstadt bez milosti progovara o istini koja se dugo skrivala iza tišine, istini o stradanjima od blata Galicije, Tenjske Mitnice s koje su brojni osječki Židovi otputovali u smrt, strijeljanja u Gradskom vrtu, savezničkih bombardiranja, do Križnog puta, konfiskacije imovine, zatiranja Nijemaca po logorima u Valpovu i Krndiji.
Predstava koja je ambijentalno praizvedena 29. lipnja 2012. na Osječkom ljetu kulture dopunjena je dijelovima Krležine drame U logoru, autentičnom glazbom, te dokumentima o stradanjima podunavskih Nijemaca iz prinosa profesora Vladimira Geigera.

 

Emir Hadžihafizbegović
CIJENA SREĆE
drama

Emir Hadžihafisbegović rodio se 1961. u Tuzli. 1986. diplomirao je ma Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, u klasi profesora Emira Kustirice. Početak 90-tih obilježio je stalni angažman u Narodnom pozorištu u Tuzli, a u trenutku agresije na Bosnu i Hercegovinu i aktivno sudjelovanje u njezinoj obrani u sklopu Armije Bosne i Hercegovine.
1996. vraća se u Sarajevo i nastavlja s umjetničkim angažmanom. Do 2005. obnaša dužnost višeg asistenta, a zatim i docenta na Tuzlanskom univerzitetu, Akademiji za pozorište i film. Četiri je godine obnašao dužnost savjetnika za kulturu federalnog Premijera Ahmeta Hadžipašića.
Hadžihafisbegović je tijekom dvadesetogodišnjeg rada u teatru i na filmu ostvario više od stotinu različitih uloga, pobrao sedam međunarodnih filmskih nagrada, te čitav niz prestižnih kazališnih nagrada, od Marula za najbolje glumačko ostvarenje na Marulovim danima u Splitu, do Mostarske liske na Danima satire u Mostaru.
Trenutno obnaša dužnost ministra kulture i sporta Kantona Sarajevo.

Predstava Cijena sreće otvoreno progovara o podijeli poslijeratnog društva na dvije oprečne polutke koje kohabitiraju na pomalo morbidan, a opet gotovo snošljiv način. Nije to više nacionalna podjela na "naše" i "vaše" koja ljude sortira prema krvnim zrncima, čak ni ona svakodnevna, politička ili staleška. Riječ je o podjeli na poštenje i nepoštenje, na floskulu posjedovanja morala i zemaljskih dobara.
Dojmljiva je ovo drama o gradu i državi nakon ratne traume, o svijetu i obitelji kao osnovnoj jedinici društva, o raskolu unutar obitelj koji poput najdubljeg jaza dijeli brata koji nema obraz, od onog koji nema imetka zato što je odlučio ne iskoristiti ratno stanje bezvlašća i kaosa, zato što je svjesno odlučio biti i ostati čovjekom.
Kao i svaka katarza, i Cijena sreće oštricu svoga teksta zabada tamo gdje nas najviše boli, kako bismo konačno kročili prema stvarnoj, temeljnoj istinskoj, duhovnoj obnovi društva.

 

Georges Feydeau
HOTEL "SLOBODAN PROMET"
Urnebesna komedija

Georges Feydeau (8.prosinca 1862. – 6. lipnja 1921.) u granitni je monolit francuskoga teatra svoje ime uklesao kao majstor vodvilja, komedija i jednočinki. Nakon komada Krojač za gospođe (1886.)  kojim je polučio prvi veći uspjeh, uslijedio je briljantan niz istinskih remek-djela vodvilja.
I sam dendi, dobar psiholog, poznavatelj društvenog života, Feydeau je kao čovjek s izvrsnim smislom za humor i komično do savršenstva razvio vodvilj kao žanr što ga je preuzeo od Labichea, te usavršio mehanizme komike takozvanog bulevarskog kazališta. Zahvaljujući njemu, književna se komedija približila filmskoj burleski.
Ovaj plodni, i danas rado izvođeni autor iza sebe je ostavio čitav niz uspješnica od kojih svakako valja istaknuti: Gospođa iz Chez Maxima, Buba u uhu, Pobrini se za Ameliju, Ne šeći se gola golcata.

Feydeau Osječane razgaljuje već gotovo čitavo stoljeće, još otkako je njegova Gospođa iz Maksima na osječkoj pozornici zaigrala davne 1921., preko Mačka u vreći (1966. i 1997.), Bube u uhu (1974. i 1989.) do Gospodina Lovca koji nas je pohodio ne tako davne 2004.
Hotel "Slobodan promet" prpošna je komedija zabune koja ljubavni višekutnik postavlja u prostor sumnjiva hotela, gdje šaljive igre spleta okolnosti u kojima kolo vode razvrati, slučajni preljubi, naivnost i pustopašnost, te burlesku dovode do apoteoze tako tipične za Feydeaua.
Riječ je o gotovo klasičnoj prispodobi gdje je tratina ljubljenog nam susjeda i prijatelja uvijek zelenija, a supruga zavodljivija i ljepša, u čudnovatoj, gotovo nadnaravnoj povezanosti na prvi pogled ničim povezanih života koji se uvijek u pogrešnim trenucima nađu na istome mjestu. Na užas raskrinkanih aktera, a urnebesni smijeh publike.

 

opera

Ivan pl Zajc
NIKOLA ŠUBIĆ ZRINJSKI
glazbena tragedija u tri čina

Zajc se u kolovozu 1832. rodio u Rijeci, u glazbeničkoj obitelji, kao sin oca vojnoga kapelnika, podrijetlom Čeha. Već je u petoj godini počeo učiti glasovir i violinu. Premda mu je prešutno bila namijenjena pravnička karijera, Zajc se u konačnici sasvim posvetio glazbi, te izrastao u jednog od najvećih hrvatskih dirigenata i skladatelja.
Po završetku glazbenog obrazovanja na gradskoj glazbenoj školi u Rijeci, na Konzervatoriju u Milanu studira kompoziciju (1850.-55.).  Pitomci Konzervatorija su tijekom tog razdoblja četiri puta uspješno izveli njegovu operu Tirolkinja. Nakon studija, vraća se u Rijeku gdje ga čeka mjesto kazališnog dirigenta i nastavnika gudačkih glazbala. 1862., Zajc odlazi u Beč u želji da proširi svoje skladateljske vidike, te se uz svesrdnu pomoć rodonačelnika bečke operete, Suppéa, uspješno ogleda i u tom žanru. Tijekom sedmogodišnje bečke epizode, jedno je vrijeme na opernom institutu Polyhymnia djelovao kao pedagog, te objavio osamdesetak skladbi, uglavnom komornih djela, ali i dvanaest komičnih opera i opereta.
1866. s velikim je uspjehom izveden njegov zbor U boj! na tekst F.Markovića, koji će deset godina kasnije postati sastavnim dijelom opere Nikola Šubić Zrinjski.
1867. imenovan je počasnim članom Hrvatskog glazbenog zavoda, a 1870. se vraća u Zagreb, gdje preuzima dužnost ravnatelja novoosnovane Opere Hrvatskog narodnog kazališta i Hrvatskog glazbenog zavoda. Novu opernu scenu krajnje je prigodno otvorila njegova opera Mislav, prvi dio nacionalne povijesne trilogije na koju se nadovezuju Ban Leget i Nikola Šubić Zrinjski.
Ovaj plodni autor (s opusom od oko 1100 djela!) koji je svojom nacionalnom povijesnom trilogijom napeo jedra mladog hrvatskog nacionalnog pokreta, preminuo je u Zagrebu, 16. prosinca 1914.

Nikola Šubić Zrinjski, treći dio nacionalne povijesne trilogije, najomiljenije je glazbeno-scensko djelo hrvatske glazbene literature koje je doživjelo jak emotivni odjek ne samo kazališnoj, nego i društvenoj, napose hrvatskoj političkoj javnosti.
Priča o banu koji domoljublje, čast i vrijednost prisege kruni vlastitom žrtvom na povijesnoj je vjetrometini od praizvedbe (1876.) do današnjih dana dijelila sudbinu hrvatskoga bića, bila zatajivana i slavljena u ritmu političkih previranja.
Glazbeno-scenski sjajno, arhetipski, nipošto plošno, oslikani likovi koji čistu, ljudsku emociju katapultiraju daleko onkraj rampe živo su svjedočanstvo o glazbenome daru i skladateljskoj vještini svoga autora, moćan glas koji je libreto pjesnika Huge Badalića uzdigao do bezvremenosti, priču o banu što ga je njemački romantičar Theodor Körner oslikao u svojoj drami Zriny uzdigao do simbola vječne hrvatske borbe za pravo na opstojnost.

 

Vincenzo Bellini
NORMA
lirska tragedija

Vincenza Bellinija (3. rujna 1801. – 24. kolovoza 1835.) u svemir glazbe uveo je njegov djed kroz privatnu poduku, nakon čega je završio Konzervatorij u Napulju. U velikom je stilu svoj skladateljski talent svijetu obznanio, slavu stekao operom Gusar koja je 1827. uspješno izvedena u milanskoj Scali. Nakon skandaloznog neuspjeha što ga je na premijeri u venecijanskome kazalištu La Fenice 1833. doživjela njegova opera Beatrice di Tenda, Bellini napušta Italiju, te odlazi prvo u Englesku, a zatim Francusku.
Svojim je veličanstvenim, dugim i izražajnim melodijskim linijama trajno obilježio rani talijanski romantički belcanto, izvršio snažan utjecaj na skladatelje među kojima je svakako važno istaknuti Chopina. Opus mu obuhvaća 12 opera među kojima se osobito ističu Norma (1831.), Tuđinka (1829.) i Mjesečarka (1831.). Premda se uspješno okušao i u drugim glazbenim formama poput misa, romanci, simfonija, skladbi za glasovir i orgulje, opera je ipak bila i ostala krunom njegova djelovanja.

U ovome se dragulju belcanta, vrhuncu talijanske romantičke opere, Bellini vratio u mistiku keltskih svetih lugova, pedesetak godina prije Krista, u vrijeme rimske ekspanzije Galijom. Ovaj stilski virtuoz, istinski majstor široke i čiste vokalne linije stvorio je tako lik Norme, vrhovne keltske svećenice, za kojim još od premijere, 26. prosinca 1831., u milanskoj Scali najveće sopranistice svijeta žude kao za krunom, vrhuncem pjevačke karijere, biljegom vlastita talenta.
Priča o zabranjenoj ljubavi između Norme, vrhovne svećenice zavjetovane na djevičanstvo i rimskog centuriona Flavia, priča o porobljenome narodu koji sprema ustanak i nezaustavljivom zavojevaču koji cilja daleko, sve do Pikta ispred kojih će Hadrijan podignuti zid snažna je, duboko lirska tragedija koja je dirnula velikog Wagnera koji je javno Normu hvalio zbog njezine melodijske inspiracije, snažne realnosti i duboke strasti. U plodonosnoj i više nego sretnoj suradnji s libretistom Feliceom Romanijem, Bellini je iznjedrio istinsku himnu glazbeno-scenskoga izričaja.

Sviđa vam se ovaj tekst?
Pomognite nam da ih objavimo još i ostanemo neovisni o oglašivačima i politici:
pretplatite se na Teatar.hr ili platite članak SMS porukom.