Sezona 2012/2013: Mala scena

Mala scena ove će sezone premijerno izvesti tri naslova, posve različitih poetika – od drame, preko cirkusa do eksperimentalnog projekta o posvojenju.

  

Prenosimo vam najave premijernih naslova u sezoni 2012/2013. onako kako ih je oglasilo kazalište Mala scena.

***

Darko Lukić: Život je san
Viteška priča - epizoda šesta

Inspirirano dramom Calderona de la Barce “Život je san”
Praizvedba: 20. rujna 2012. u 20 sati
Redatelj: Ivica Šimić - Scenografkinja: Dinka Jeričević - Kostimografkinja: Mirjana Zagorec
Producentica: Vitomira Lončar
igraju: Silvio Vovk, Anja Đurinović, Mia Anočić-Valentić i Zoran Gogić
Predstava je namijenjena mladima od 9 godina naviše.
Predstava traje 60 minuta.

Brojna su umjetnička djela nastala pod izravnim utjecajem i nadahnućem, kao obrade, nove verzije ili samostalna umjetnička djela nadahnuta temom ili likovima teksta “Život je san”. Moj osobni izazov u razgovorima s Calderonom i njegovim djelom jest problem (ne)razumijevanja roditelja i djece, koji se očituje u odnosu kralja i Sigismunda jednako kao i u odnosu Klotalda i Rosaure. Ne manje izazovno mi je i pitanje granice između “života” (kao općeprihvaćene stvarnosti) na jednoj, i “sna” kao fi kcije,
imaginacije i tlapnje na drugoj strani.
Zašto nam je samorazumljivo da su odnosi najbližeg krvnog srodstva (a odnos roditelja i djece je to u najvećoj mogućoj mjeri), u pravilu uzvišen i posvećen odnos, kad nam već i najpovršniji pogled na bliže i dalje okruženje ukazuje na drame nesporazuma, mučne sukobe pa i otvorena neprijateljstva upravo u tom, toliko idealiziranom odnosu? Nije li to možda upravo zbog toga što smo stoljećima idealiziranja željeli prekriti mučnu golotinju izravnog sukoba generacija i nekako umiriti vlastita sjećanja na iznevjerena očekivanja, neobjašnjive nesporazume, temeljno nerazumijevanje i zapanjujuću različitost, nad kojima ipak opstaje stalna potreba za zagrljajem?
Zašto se olako podrazumijeva da su “život” i “san”, stvarnost i mašta, dva strogo odvojena svemira između kojih su čvrste granice, zidovi, čuvane dveri, kad svakodnevno s nevjerojatnom lakoćom preskačemo iz jednog u drugi od tih dvaju svjetova, a da jedva primjećujemo trenutak prijelaza? Je li to zbog toga što u “životu” postoje jasna pravila igre, koja nam daju oslonac i oslobađaju nas mučne neizvjesnosti vlastitih traganja, dok u “snu” sve podjednako izmiče nadzoru i otvara neshvatljiv prostor
otvorenih mogućnosti?
Ovom igrom ne pokušavam dati odgovore na tako velika i složena pitanja, nego samo želim ta pitanja iznova postaviti na svoj način.
Darko Lukić

 

Lana Šarić: Iglica

Redatelj: Ivica Šimić
Pomoćnica režije: Iva Peter Dragan
Oblikovateljica scene: Dinka Jeričević
Kostimografkinja: Hana Letica
Producentica: Vitomira Lončar
Predstava je namijenjena djeci od 4 do 10 godina.
U suradnji s Triko Cirkus Teatrom.

premijera: u siječnju 2013

Iglica je naizgled obična djevojčica, no od rođenja krasi je posebnost – iglice zabodene po cijelom tijelu, od kojih je najveća zabodena ravno u njeno srce. Neodvojive od njena tijela, brane je od svih onih koji bi joj htjeli učiniti nažao, ali je i priječe da bude kao i sve druge djevojčice – ne može nikoga zagrliti, jer joj smetaju iglice, ne može proći neprimijećena ni u školi, ni na cesti, ni inače, ne može naći svoje mjesto na svijetu, jer nitko ne želi imati posla s tako neobičnom djevojčicom.
Neprihvaćena i neprilagođena i u školi, u u gradu, pa i u obitelji, Iglica pronalazi jedino mjesto gdje su neobični ljudi dobrodošli – cirkus. U društvu dvaju tužnih klauna, stvara svoju točku, koju predstavlja gledateljima – zapravo svoju životnu priču, o iglicama koje bodu, ljudima koji se ljute jer ih iglice ozljeđuju kad god dotaknu neobičnu djevojčicu i o svojoj nemogućnosti da ikad ikoga zagrli. Iako je u cirkusu našla i svoju obitelj i svoj dom, više od svega željela bi se riješiti iglica koje bodu, iako zna da bi bez njih ostala i bez svoje točke i bez cirkusa. Kada upozna gledatelja dovoljno pažljivog da primijeti koliko je njena točka zapravo tužna,

Iglica pomisli i na nemoguće – da možda ipak postoji dječak koji je i sam dovoljno neobičan, koji je razumije i koji može iglicu po iglicu, iščupati sve iglice iz njenog tijela, i onu najveću iz srca, da napokon i ona, kao i sve druge djevojčice na ovom svijetu, smije nekoga zagrliti.
Njezin mali gledatelj to joj i dokaže – ostati bez svojih iglica, ne znači ostati bez sebe samog, već samo bez onog zida koji dijeli od bliskosti s drugima. Dva tužna klauna ispraćaju svoju glavnu zvijezdu u stvarni svijet izvan cirkusa, nastavljajući svoje akrobacije i točke na trapezu.

Iglica je priča o posebnosti koju krije svaki čovjek, o odrastanju i o bolima i radostima koje prate taj proces, o vremenu kada se većina danas odraslih, a nekada djece, rješavala, jedne po jedne, svojih iglica, dok nije iščupala i onu najveću, koja vodi ravno u srce, kako bi napokon bili potpuno spremni na ljubav i suživot.

 

Jelena Vukmirica i Marko Makovičić: Jationomi ...

Redateljica: Jelena Vukmirica
Dramaturginja: Pavlica Bajsić
Pomoćnica redateljice: Ivana Djula
Oblikovateljica scene: Nina Bačun
Kostimografkinja: Hana Letica
Producentica: Vitomira Lončar
Predstava je namijenjena djeci od 3 do 10 godina.

premijera: u veljači 2013

U suradnji s kazalištem ActLab

Predstavom JaTi OnoMi... želimo se baviti temom posvojenja djeteta. Želimo istražiti sve aspekte samog procesa posvojenja i doći do adekvatnog kazališnog jezika i priče kojim bismo mogli djeci iskomunicirati ovu vrlo delikatnu i socijalno osjetljivu temu.
Zanima nas kontekst obitelji što komuniciramo već u naslovu JaTi OnoMi... i želimo kroz ovaj kazališni projekt poslati poruku kako je posvojenje jednako dobar način osnivanja obitelji, kao i umanjiti stigmu prisutnu u društvu vezanu uz samu temu i posvojenu djecu. U tom smislu, zanima nas rad s troje glumaca na sceni i mogućnosti koje se tom interakcijom pružaju.

Dvadeset osnovnih stvari koje bi posvojeno dijete željelo
da njegovi roditelji znaju
1. Izgubio sam mnogo prije posvojenja za što vi niste krivi.
2. Naučite me da imam posebne potrebe zbog tog gubitka, kojih se ne trebam sramiti.
3. Ako ne prežalim svoj gubitak, neću znati kako primiti ljubav u životu na potpun način.
4. Mogu se ljutiti na tebe ako ne prežalim svoj gubitak.
5. Potrebna mi je vaša pomoć u žalovanju za mojim gubitkom. Naučite me prepoznati svoje osjećaje o
posvojenju i da se znam nositi s njima.
6. Premda ne govorim često o svojoj biološkoj obitelji, ne znači da ne mislim o njima.
7. Želim da vi potaknete razgovor o mojoj biološkoj obitelji.
8. Želim znati istinu o mom začeću, rođenju i obiteljskoj povijesti, bez obzira na to što detalji mogu biti
bolni.
9. Bojim se da me je moja biološka majka ostavila jer sam bio/ loša beba. Želim se riješiti tog osjećaja i
potrebna mi je vaša pomoć pri tome.
11. Bojim se da ćete me vi napustiti.
12. Na prvi pogled može izgledati da sam potpun, ali sastojim se od više dijelova povezanih uz svoju
sadašnju i biološku obitelj. Pomognite mi da sve dijelove spojim u jednu cjelinu.
13. Pomognite mi da steknem samopouzdanje.
14. Molim vas, nemojte reći da izgledam ili govorim upravo kao vi. Priznajte da sam različit.
15. Dopustite mi da budem samostalna osoba, ali nemojte me odbaciti.
16. Molim vas, poštujte moju želju kome, kada i kako ćete reći o mom posvojenju.
17. Rođendani mogu biti teški za mene.
18. Ne osjećam se dobro što ne znam svoju medicinsku povijest.
19. Bojim se da ću vam biti “težak”/”teška”.
19. Kada pokazujem svoje strahove na neprihvatljiv način, molim vas, ostanite uz mene.
20. Ako odlučim potražiti svoje biološke roditelje, uvijek ću željeti da vi budete moji roditelji.
Eldrige, Sherrie „Twenty things adopted kids wish their adoptive parents knew“. Delta books, 1999.

Sviđa vam se ovaj tekst?
Pomognite nam da ih objavimo još i ostanemo neovisni o oglašivačima i politici:
pretplatite se na Teatar.hr ili platite članak SMS porukom.