Naslovnica > VIJESTI > CROSSOVER > Sezona 2008/09: HNK Osijek

Sezona 2008/09: HNK Osijek

U Osijeku su zaključili da im je prošla sezona bila preozbiljna pa su se u ovoj odlučili okrenuti komedijama i Ivanu Leu Lemi koji režira 2 od 3 premijerne opere.
Share on facebook
Share on twitter

Prenosimo vam najave premijernih naslova u sezoni 2008/2009. onako kako ih je oglasilo Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku.

Drama

Ilija Okrugić: Šokica,  režija: Dražen Ferenčina

Dramaturg: Jasen Boko
Izbor glazbe: Igor Valeri
Scenografkinja: Saša Došen
Kostimografkinja: Saša Došen
Oblikovatelj svjetla: Josip Ružička

Ilija Okrugić (1827 – 1897) književnik, glazbenik, putopisac, opat i župnik Petrovaradina, jedan je od najkvalitetnijih i najplodnijih stvaralaca koje je dao Srijem. Njegov književni rad, prožet domoljubnim idealima ilirizma i panslavizma, bio je cijenjen od strane Hrvata, Srba i drugih naroda u Austrougarskoj. Napisao je drame: Saćurica i šubara, Hunjkava komedija, Šokica i druge, zatim radove u stihu i poduže epske spjevove: Srijemska vila, Glasinke srčanice, Varanidijada, Slavospjev Ivanu Kapistranu. Poneke njegove popjevke toliko su srasle s narodom, da se već odavno smatraju narodnim tvorevinama: Za jedan česak radosti, Milkina kuća na kraju, Srijem, lijepo je živjet u njem. Ilija Okrugić Srijemac zaređen je kao prvi svećenik kojega je zaredio biskup Strossmayer.

Šokica, igrokaz iz pučkog života u pet činova, događa se 1848. i 1849. u šokačkom selu virovitičke županije i okolici Osijeka. Priča je to o nesretnom ljubavnom životu mlade Janje u vrijeme borbe protiv Mađara i Mađarona, pa je time Šokica, osim literarnog i zanimljiv povijesni dokument ovog dijela Hrvatske.
Pokušaj doslovne, muzejske, reinterpretacije Šokice, danas bi u kazalištu, vjerojatno, rezultirao sladunjavom i patetičnom predstavom, stoga je ovaj igrokaz zamišljen kao polazište za kazališnu igru koja će se, uz dužno uvažavanje autorovih stavova, autoironično igrati sa samim kazalištem i s nacionalnom patetikom i tako, na jedan duhovit način, vratiti kazalište njegovom iskonu – mimetičkoj zaigranosti.

Pam Gems: Dusa, Fish, Stas & Vi, režija: Ivica Šimić

Prijevod: Zlatko Crnković
Scenografkinja: Tanja Lacko
Kostimografkinja: Mirjana Zagorec
Glazba: Dražen Karlić

Pam Gems rođena je 1925., engleska dramatičarka, svrstavana u feministički književni krug kojemu pripada i Caryl Churchill.
Rođena je u Bransgrove, Hampshire, England, studirala psihologiju na University of Manchester, ali je počela pisati za kazalište tek sa 40 godina. Najpoznatija je po svojoj muzičkoj drami Piaf (o Edith Piaf) Bila je nominirana dva puta za nagradu Tony, prvi puta 1997 za Stanleya (Best Play), i 1999 za Marlene (Best Book of a Musical).

Radnja se odvija u jednom sasvim nepretencioznom londonskom stanu u koji se ubacuju 4 mlade žene, svaka sama, bez partnera. Dusa, razmišlja o gubitku svoje djece koju je nasilno odveo njezin razdvojeni muž; Fish, intelektualka iz višeg društvenog sloja, feministica i borac za ženska prava, suočava se s odbijanjem muškarca kojeg bi stvarno mogla voljeti; Stas, medicinska sestra i povremeno prostitutka, razmatra muškarce … i život … s gorkim cinizmom; dok se Vi, otkačena “hipijevka”, povlači u Zen, pilule i izgladnjujuće dijete. U seriji inventivnih scena, ponekad komičnih, ponekad duboko emotivnih, u kojima se puno toga otkriva, sve četiri nastoje pomoći jedna drugoj pomaknuti živote prema nekom smislu i individualnosti što sve tako često promiče ženama u suvremenom društvu. Završni rezultat, kao i život sam, miješan je s uspjehom tri prijateljice i tragedijom četvrte.

Marc Camoletti:  Pidžama za šestero, režija: Robert Raponja

Preveo: Petar M. Mihočević
Scenograf: Rija Trdin
Kostimografkinja: Marinela Jeromela
Glazba po izboru: Robert Raponja
Scenski pokret: Vuk Ognjenović
Oblikovatelj svjetla: Josip Ružička

Marc Camoletti rođen je1923.g..Bavio se pisanjem kazališnih komada šezdesetih godina. Prvo djelo mu je SEMIRAMIS prikazano u Teatru Edvarda VII u Ženevi zatim DOBRA ANNA u Theatre des capucines zatim komedija BOING – BOING koja je igrana u mnogim zemljama. Marc Camoletti umro je 18. srpnja 2003. godine u Deauvilleu.

Djelo bi se moglo nazvati bulevarskom farsom – to je teatar čiste zabave, radnja i likovi napisani su bez takozvanih velikih umjetničkih pretenzija, ali to nadoknađuje vrhunskim komediografskim zapletima i sjajnim likovima. Bulevarska komedija dostigla je svoj vrhunac u peru Georgesa Feydoa čiji su komadi predstavljali briljantne uratke da su njegova djela postala žanrovski arhetipovi za sva vremena. Ovo djelo sadržava sve aspekte bulevarske komedije. Zabunu i prijevaru, radnju koja se vrti oko nedopuštenih seksualnih veza – nitko nije nevin, pa svačije nepopravljivo ponašanje postaje predmetom ove izvanredne komedije.

Francis Veber:  Budala za večeru, režija: Joško Juvančić

Preveo: Vladimir Gerić
Scenograf: Tomislav Ruszkowski

Francis Veber rođen je 1937. Postao je poznat po najgledanijem francuskom filmu VEČERA S IDIOTOM. Poslije je napravio uspješnu holivudsku karijeru. Sam je pisao i režirao svoje komedije. Piše s pravim receptom: red emocija – red sitnih okrutnosti – red iznenađenja – red pomirenja.

U BUDALI ZA VEČERU glavni lik Francois, kojeg svi pametni, obrazovani, mudri i profinjeni likovi, smatraju idiotom, koji im donosi samo nevolje. On naoko nespretan, dosadan i priglup kao da privlači nevolje poput magneta. Ali uistinu on stvara nevolje zbog dobrodušnosti i iskrenosti. Reći će istinu kada se očekuje da laže, ili će lagati i naivno i loše.. U najboljoj namjeri da pomogne, zbog svojih će dobrih kvaliteta  stvoriti problem kod onih koji sebe smatraju puno boljim od njega.
Kako teče radnja tako se otkriva da ti «bolji, pametniji i finiji» i nisu baš takvi jer kriju tajne i povlače poteze koji se ne bi mogli uvijek nazvati moralnim. Naravno sve je u žanru komedije, ali je na koncu publici ipak drago kad se na kraju stvari postave na svoje mjesto.
Da vidimo tko će biti taj gost na slijedećoj večeri….?

Opera

Gioachhino Rossini: Seviljski brijač, režija: Ivan Leo Lemo

Libreto prema Beumarchaisu napisao S. Sterbini

Dirigent: Mladen Tutavac

Rossini je bio dobro poznat po svom brzom skladanju pa je tako u tom stilu, u svega tri tjedna, nastala jedna od najboljih ako ne i najbolja komična opera svih vremena. Premijera je neslavno propala, publika ju je izviždala ali se već na drugoj izvedbi sudbina promijenila i opera postiže nevjerojatan uspjeh.

Sadržaj Seviljskog brijača uzet je iz jednog od dva briljantna djela francuskoga kazališnog pisca Beaumarchaisa, od kojih oba imaju iste glavne uloge: Figara, Almavivu, Rosini itd. Drugo od ta dva djela već je ranije komponirao Mozart (Figarov pir) dok je Seviljski brijač već privlačio publiku u Paisiellovu glazbenom ruhu. Rossini je svoga Seviljskog brijača udaljio od političkog konteksta, te je prije svega nastojao na komici likova i situacija – a u tome je bio nenadmašiv. Kako je, osim toga, suvereno vladao oblikotvornim umijećem u stilu klasične talijanske opere, te je stvorio niz arija i prizora vrhunske vrijednosti. Na čelu im stoji briozna nastupna arija brijača Figara, zatim se redaju podoknica tenora, arija Rosine, popularna arija don Basilija o kleveti itd., dok se pojedinim prizorima solistički ansambli razvijaju u zapletenim vokalnim sastavima koji pršte humorom i dosjetljivošću. Osim toga, Rossini je i majstor orkestralnog izraza, što dokazuje efektnim prizorom oluje u finalu, ali i uvertirom koja je stekla najširu popularnost, a koja inače tematski nije vezana za samu operu, jer je napisana ranije – za jedno drugo djelo. Rossini je uopće majstor opernih uvertira, te ih se još nekoliko redovito izvodi na koncertima, premda se pripadajuće opere malo kad nađu na kazališnoj sceni. U samom Seviljskom brijaču nema slabog teksta, sve je svježe i puno života, tako da majstorovo remek-djelo upravo simbolički stoji na početku toliko bogatog razdoblja talijanske romantike, na koju je neposredno i utjecalo, pogotovo na kasniji razvoj komične opere.

Jacques Offenbach: Orfej u podzemlju, režija: Nina Kleflin

Dirigent: Peter Oschanitzky

J. Offenbach rođen je u Kölnu, a život i radni vijek proveo je u Parizu gdje je i umro. Bio je glazbenik u orkestru , a kasnije ravnatelj kazališta. Skladao je preko 100 djela vedrog scenskog karaktera. U mnogim svojim operetama parodirao je antiku – prema modi onog vremena – ali trajan spomen u glazbenoj povijesti zadobio je svojom operom Hoffmannove priče te operetama Orfej u podzemlju, Pariški život, Lijepa Helena, Vojvotkinja od Gerolsteina. Osnivač francuske operete, u koju je uveo život i ritam.

Orfej u podzemlju je burleskna opera u 2 čina nastala u suradnji s libretistima Meilahac i Halevy. Duhovita parodija na mit o Orfeju i Euridiki je najbolji primjer njegovog aktivnog stvaralačkog odnosa prema sredini i moralu društva svoga vremena ne štedeći nikoga, ni vladare ni sirotinju. Podjednako oštro otkrivaju se i postupci održavanja aparata moći. Ukratko, Offenbach se narugao ispravnom dvorskom životu, otkrio je Potemkinova sela i zbacio ogrtače koji stvaraju privid veličine.

Hrvatska premijera Orfeja u podzemlju bila je 19.4.1897. u Zagrebu, pod dirigentskim vodstvom Srećka Albinija. Prva postava u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku bila je u sezoni 1916./17. (premijera 25. 12. 1916. pod dirigentskim vodstvom Mirka Polića i u režiji Dragutina Vukovića. Druga osječka postava Orfeja u podzemlju bila je u sezoni 1922./23. (premijera 20. 1. 1923., Dirigent Lav Mirski, redatelj Josip Povhè). Od 12. 2. 1923. do danas Orfej u podzemlju više nije izvođen na pozornici HNK u Osijeku.

Giacomo Puccinni: La Boheme, režija: Ivan Leo Lemo

Dirigent: Loris Voltolini

Giacomo Puccini 1858-1924 rođen je u Lucci, studirao u Milanu, život proveo u radu i slavi, umro u Bruxellesu. Kao skladatelj nastavio je rad verista ali je brzo prešao na neoromantiku, često vrlo sladunjavu no kod publike vrlo uspjelu. Niz njegovih opera Tosca, Madame Butterfly, Čedo zapada, Plašt, Gianni Schicchi prešle su preko svih svjetskih pozornica i njima je Puccini postao jedan od najpopularnijih skladatelja i priznati nasljednik G. Verdija. Izvrstan je poznavatelj instrumentacije. Dugačka galerija likova koje je postavio na glazbenu scenu u brojnim vrlo popularnim operama ušla je u svijest kulturnog čovjeka sa često točno određenim osobinama kao što i njegove popularne melodije žive u svakodnevnom sjećanju najšire glazbene publike.

Tako i priča o siromašnim pariškim studentima i njihovim obaveznim pratiljama u liku grizete Mimi i Musette, pokazuje šarolik ali i stvaran život pariške Latinske četvrti. Svi uživamo u razigranosti, veselju, strastima mladih, siromašnih ljudi ali prepunih života, do tragičnog kraja kada surova stvarnost, teška bolest uzima život Mimi, a nama izmami suze.

ZAŠTIĆENI SADRŽAJ

Zanima vas cijeli tekst?

Teatar.hr financira se isključivo sredstvima svojih čitatelja. Stoga ostatak ovog teksta možete pročitati samo uz pretplatu ili SMS plaćanje. Pretplatiti se možete već za 1 kn dnevno.

Odgovori

Share on facebook
Share on twitter
POVEZANE VIJESTI