Naslovnica > VIJESTI > DRAMA > Beckett, Samuel

Beckett, Samuel

Istaknuti književnik koji je na kraju zaključio da su riječi beskorisne, alfa je i omega teatra apsurda.
Share on facebook
Share on twitter

Samuel Barclay Beckett (Dublin, 13. travnja 1906. – Pariz, 22. prosinca 1989.) dramatičar je, prozaist, pjesnik i kritičar irskog porijekla, koji je svoja najvažnija djela napisao na francuskom jeziku.

Beckett je u svojim dramama raskinuo s kazališnom tradicijom, postavši najznačajniji predstavnik teatra apsurda. Uz status najznačajnijeg modernista Britanskog poluotoka, neki mu daju i titulu prvog postmodernista. Smatra se jednim od najutjecajnijih književnika dvadesetog stoljeća: njegovi su tragovi vidljivi u djelima Havela, Banvilla i Pintera, kao i u opusima pisaca beat generacije, suvremenih likovnih umjetnika i glazbenika.

Beckett je prvi apsurdist koji je stekao međunarodnu slavu. Djela su mu prevedena na dvadesetak jezika, a 1969. dodijeljena mu je Nobelova nagrada za književnost.

beckett

Opus mu se obično dijeli na razdoblje prije Drugog svjetskog rata, obilježeno Joyceovim utjecajem, poratno razdoblje u kojem je stvorio najpoznatija dramska i prozna djela i kasno razdoblje koje karakterizira posvemašnja minimalizacija.

Dublin, Pariz, Joyce i rat

Protestantska obitelj Beckett, prethodno Becquet, imala je u Foxrocku, u okolici Dublina, veliku kuću s teniskim terenom. Beckettovi roditelji, medicinska sestra i građevinski inspektor, sina Samuela dobili su na Veliki petak 1906.
S trinaest godina roditelji su ga upisali u Portora Royal School koju je pohađao i Oscar Wilde. Talentiran za sport, Beckett se posvetio kriketu, igrajući kasnije i za Dublinško sveučilište. Karijera u kriketu donijela mu je, kao jedinom nobelovcu, mjesto u bibliji kriketa – Wisden Cricketer's Almanacku.

Unatoč sportskoj karijeri, koja možda implicira bogat društveni život i komunikativnost, Beckett je većinu mladosti proveo sam. Nesretni dječak odrastao je u nesretnog mladića, ponekad toliko deprimiranog  da bi gotovo cijeli dan proveo u krevetu. Nije bio pričljiv, a iako je mnogo vremena i pića bilo potrebno da ga se potakne na dulji razgovor, bio je miljenik žena.

Studirao  je francuski, talijanski i engleski na dublinškom Trinity Collegeu od 1923. do 1927. Nakon što je kratko vrijeme predavao na koledžu u Belfastu, prihvatio je mjesto lektora engleskog jezika na pariškoj École Normale Supérieure.

beckett 3Kad se preselio u Pariz, grad koji ga je odmah osvojio, pisac Thomas MacGreevy upoznaje ga s Jamesom Joyceom. Beckett ubrzo postaje Joyceovim sljedbenikom, pomažući mu u istraživanju za Finneganovo bdijenje, te objavivši 1928. tekst u obranu Joyceova djela (Dante...Bruno. Vico...Joyce ), osuđujući zahtjev dokone publike za lako shvatljivim štivom. Bliska veza s Joyceom i njegovom obitelji ponešto se ohladila nakon što je Beckett odbio vezu s Joyceovom kćeri, zbog njezine napredujuće shizofrenije. Iste godine osvaja i svoju prvu literarnu nagradu za pjesmu Whoroscope, inspiriranu Descartesovom filozofijom.

1930. Beckett se vraća na Trinity College kao predavač. Nezadovoljan poslom na sveučilištu, a napisavši studiju o Proustu, Beckett zaključuje da su navika i rutina „rak vremena“, pa je 1931. dao otkaz na Trinityju, otisnuvši se na putovanje Europom.

Proputovao je Irsku, Francusku, Englesku i Njemačku, pišući pjesme i kratke priče i radeći svakojake poslove da bi preživio. Skitnice i prostitutke koje je putem sretao postat će inspiracija za neke poznate likove. Kad bi ga put nanio u Pariz često se susretao s Joyceom, a glasina je da bi tijekom tih dugih susreta uglavnom šutjeli.

Becket 1933., uoči očeve smrti, započinje u londonskoj klinici Tavistock dvogodišnju terapiju. Psihoanalitičar Wilfred Bion vodi ga na predavanje Carla Junga o tematici nepotpunog rođenja, koja će se prepoznati i u pivotalnom Godotu.

U to je vrijeme Becket pisao mahom kritike i eseje, a 1935. izdaje knjigu poezije Bones and Other Precipitates. Poezija iz ove zbirke, izvorno napisane na francuskom, razlikuje se od Beckettove engleske poezije, u kojoj gusti izraz i erudicija naznačuju Joyceov utjecaj. Bones se može uzeti kao početak pojednostavljivanja Beckettova izraza, početak prihvaćanja minimalizma koji će postati neizostavno obilježje kasnijih djela.  Iste godine želio je u Moskvi studirati film na Institutu Gerasimov i asistirati Sergeju Ejzenštejnu i Vsevoldu Pudovkinu, ali to se nije ostvarilo.

beckett 2

Svoj roman Murphy, inspiriran motivima šaha i ludila, koji će se i kasnije pojavljivati u njegovim djelima, zgotovljuje 1936., krenuvši potom na put po Njemačkoj, gdje postaje svjestan mračne strane nacističkog režima u usponu. 1937. vraća se nakratko u Irsku, a svađa s majkom jedan je od uzroka trajnog nastanjenja u Parizu uoči Drugog svjetskog rata. U Parizu je s Duchampom igrao šah, družio se s Giacomettijem, a imao je i kratku vezu s Peggy Guggenheim.

Godina 1937. bia je umalo kobna za Becketta. Na ulici ga je nožem ozlijedio svodnik imena Prudent, kojega je, poozdravljenju, pisac podsjetio u zatvoru. Na njegovo pitanje zašto je to učinio, Prudent je odgovorio "Je ne sais pas, Monsieur. Je m'excuse" (Ne znam, gospodine. Ispričavam se). Beckett je kasnije povukao optužnicu protiv napadača, a izgubljeni likovi, nalik na Prudenta, postali su kasnije jedna od glavnih prepoznatljivosti Beckettova dramskog opusa. Nakon napada Beckett je vezu s nasljednicom Guggenheim zamijenio onom sa Suzanne Dechevaux-Dumesnil, koja mu je kasnije postala supruga.

Tijekom Drugog svjetskog rata Beckett se u Parizu priključio Pokretu otpora, radeći kao kurir, u nekoliko navrata jedva umakavši Gestapu. Francuska ga je odlikovala za doprinos u ratu. Kraj rata početak je dijela Beckettova života u kojem su nastala djela kojima je obilježio književnost i teatar.

Apsurd i trilogija

U Sartreovu magazinu 1946. Les Temps Modernes izlazi prvi dio Beckettove kratke priče Suite (kasnije znanom i kao La Fin). Uredništvo nije znalo da se radi tek o prvoj polovici priče, no Simone de Beauvoir odbila je objaviti drugi dio. U to vrijeme Beckett počinje rad na svom četvrtom romanu Mercier et Camier, prvom većem djelu kojeg je napisao na francuskom, a koji se smatra svojevrsnom proznom najavom Godota.

[youtube:http://www.youtube.com/watch?v=KBRnseWgm_M]
John Hurt u 'Krappovoj posljednjoj vrpci'

Beckett se 1945. nakratko vraća u Dublin, gdje je, navodno, u sobi svoje majke imao priviđenje u kojem mu se otkrilo čitavo njegovo buduće literarno usmjerenje, a to je iskust kasnije fikcionalizirao u drami Krapp's Last Tape (1958.). Iako je Beckettov materinji jezik engleski, većina njegovih značajnih djela izvorno su napisana na francuskom, a neka od njih je sam preveo na engleski. Francuske i engleske inačice Beckettovih djela nisu identične, svoje je drame ponekad mijenjao tijekom prijevoda, pa je u svakom kazalištu koje drži do sebe uputno naglasiti izvodi li prijevod engleske ili francuske inačice. Beckett je na francuskom pisao dijelom zato što jezik koji nije materinji nalaže piscu određenu disciplinu. Nakon rata Beckett piše isključivo na francuskom. Tematikom potrage za slobodom mladog čovjeka koji se želi distancirati od svboje obitelji i društvenih normi bavi se Eleutheria, Beckettova prva drama.

Njegov prvi kazališni trijumf dogodit će se, ipak, tek u siječnju 1953.  kada je uz pariškom Théâtre de Babylone izveden U očekivanju Godota, postavši hit, a svoje su pohvale izrazili i Tennessee Williams, Jean Anouilh, Thornton Wilder i William Saroyan. Kritičarka Vivian Mercier u Irish Timesu iz 1956.  istaknula je da je Beckett u Godotu postigao teoretski nemoguće – dramu u kojoj se ništa ne događa, a koja ipak drži gledatelje prikovane za sjedala. Usto, kako je drugi dio drame parafraza prvoga, postigao je nemoguće, tvrdi Mercier, dva puta.

[youtube:http://www.youtube.com/watch?v=WoC9Kx5QvK0]

Svoje status vrhunskog dramatičara Beckett je učvrstio i potvrdio u travnju 1957., kada je Svršetak igre doživio praizvedbu u londonskom Royal Court Theatreu.
Komadi Krapp's Last Tape, U očekivanju Godota, Svršetak igre i Happy Days (1960.) često se smatraju ključnim djelima treatra apsurda, a njihova crnohumornost i tragikomičnost podsjeća na egzistencijalističke suvremenike, iako se Becketta ne može etiketirati kao egzistencijalista. Teatru apsurda, kojim paradiraju očajnici koji usprkos svemu imaju želju preživjeti u neshvatljivom svijetu,  ime je smislio Martin Esslin u istoimenoj knjizi.

Beckettov se dramski opus ne zasniva na tradicionalnim elementima. Zaplete, radnju, karakterizaciju i katarzu mijenja serijom statičnih slika. Jezik je beskoristan jer su njegove drame nastanjene likovima koji se muče izreći neizrecivo. Likovi postoje u jezovitom i snovitom vakuumu gdje, opterećeni uznemirenošću i patnjom, pokušavaju uspostaviti neki oblik komunikacije.

Poratni period značajan je i za Beckettovo prozno stvaralaštvo. Romane Molloy (1951), Malone meurt (1951; Malone Dies) i  L'innommable (1953; The Unnamable) često se naziva trilogijom, iako ih autor nije tako zamislio.  U romanima je primjetna postupna minimalizacija i raskidanje s klasičnim pripovjedačkim tehnikama, prikazom protoka vremena i definiranjem prostora. Neupitno inspirirani posljedicama rata, romani su mahom pesimistično intonirani, iako se na kraju trećeg naznačuje želja za životom, postojanjem. U svojem najradikalnije proznom djelu Comment c'est (1961; How It Is), stilom sličnim telegramu, opisuje dogodovštine neimenovanog pripovjedača koji gaca po blatu s vrećom konzervirane hrane.

Beskorisne riječi

Beckettova djela iz šezdesetih i sedamdesetih obilježava minimalizam, ekstreman primjer kojeg je i Breath (1969.) drama od trideset i pet sekundi, koja se sastoji od jednog udaha i jednog izdaha, uz iscrpne didaskalije.

[youtube:http://www.youtube.com/watch?v=vw6HWwPEQm8]

Predstave poput Play (1962.), u kojoj su tri lika do vrata zabijeni u urnama za mrtvace, još su reduciranije od Godota, a dramu Not I (1972.) čine samo usta u pokretu, s ostatkom pozornice u mraku. Catastrophe (1982.) posvećena je Václavu Havelu, eksplicitno se baveći idejom diktature.

U sedamdesetima opet oživljava Beckettovo prozno stvaralaštvo: 1976. izdaje zbirku Fizzles, a potom i zbirku Nohow On, u kojoj se bavi utjecajem sjećanja na izoliranog pripovjedačkog subjekta.

Svoje posljednje djelo, What is the Word (poznatu i pod francuskim imenom  Comment dire) dovršio je 1988. u bolnici. Pjesma tematizira nemogućnost pronalaska pravih riječi za izražavanje, reminiscirajući piščev opus. Pisati je nastavio sve do smrti 1989., ali je proces svakim danom postajao sve teži, dok na kraju nije izjavio da mu se svaka riječ čini „nepotrebnom mrljom na tišini i ništavilu“.

Beckett online

Opsežnu cjelovitu bibliografiju, kao i elektroničke verzije Beckettovih djela, eseje i članke o autoru i djelima pronađite ovdje, a ekranizacije drama u našoj videoteci.

ZAŠTIĆENI SADRŽAJ

Zanima vas cijeli tekst?

Teatar.hr financira se isključivo sredstvima svojih čitatelja. Stoga ostatak ovog teksta možete pročitati samo uz pretplatu ili SMS plaćanje. Pretplatiti se možete već za 1 kn dnevno.

One Response

Odgovori

Share on facebook
Share on twitter
POVEZANE VIJESTI
PRATITE NAS I NA
INBOX

Ne propustite naš dnevni Newsletter

Sažetak svih vijesti objavljenih prethodnog dana dostavljamo svakog jutra u vaš inbox

NAJČITANIJE
NAJNOVIJE