Protagonisti ove jednočinke su Hamm, stari slijepi gospodin koji ne može ustati i njegov sluga Clov, koji nije u stanju sjesti. Uz njih tu su još i beznogi Hammovi roditelji, Nagg i Nell, koji žive u kantama. Hamm i Clov ovisni su jedan o drugome, godinama se svađaju. Clov želi otići, ali mu to ne polazi za rukom. Radnja se zbiva u maloj kući, a iz dijaloga se saznaje da vani više ništa ne postoji, kao da se dogodila neka kataklizma.
Nakon što mu umre majka, svjestan činjenice da će ga Clov uskoro napustiti, Hamm se sprema za posljednju bitku. Želi nadživjeti oca i dočekati smrt bez analgetika i ostalih stvari koje su mu olakšavale patnju. Clov se sprema otići, mrzeći Hamma zbog nanesenih nepravdi iz prošlosti, ne osjećajući nikakvu samilost prema umirućem starcu.
Završnicu obilježava cikličnost i repetitivnost, likovi su zatočeni u beskonačnoj petlji. Oba su lika obilježena bolom koji ne postaje slabiji time što ga dijele dvije osobe. Sam Beckett usporedio je svoj odnos sa ženom s onim Hamma i Clova: oboje/obojica žele završiti vezu, ali se boje to napraviti. Beckettovi likovi, bili oni Vladimir i Estragon ili Hamm i Clov, nalaze se u svojevrsnim čistilištima. Ne znaju što ih očekuje, ali znaju da je najbolje da se sadašnji status quo što prije okonča.
Završnica je remek-djelo teatra apsurda. Beckett je svoju inačicu apsurdističke drame, utemeljene na egzistencijalističkoj filozofiji, doveo u sferu tragikomedije, povodeći se za maksimom "nothing is funnier than unhappiness".
Ova je Beckettova drama prvi put izvedena na francuskom, kao Fin de partie 1957. u Royal Court Theatre u Londonu. Beckett je dramu preveo na engleski, i taj je prijevod objavljen 1958. u izdavačkoj kući Faber and Faber Limited. Obje je inačice londonska kritika dočekala na nož. Razlike između francuskoga izvornika i Beckettova engleskog prijevoda razmjerno velike. U nas je drama ponajviše poznata u prijevodu Alke Škiljan, s francuskog, pod naslovom Svršetak igre, a dosad je izvedena pet puta (1958. u ZKM-u, 1959. na Dubrovačkim ljetnim igrama, 1962. na Eksperimentalnoj sceni Tribine mladih u Osijeku, 1975. na Splitskom ljetu, 1993. u Gavelli).
Za izvedbu na Osječkom ljetu kulture ova je Beckettova drama prevedena s engleskog, tj. izvest će se njena engleska inačica. Engleski naslov Endgame, za razliku od francuskoga Fin de partie, nedvojbeno upućuje na završetak šahovske partije (otvaranje, središnjica, završnica), snažne simboličke potke drame, a potom može biti i poopćen u smislu završetka stanovite cjeline, tj. kao njezin završni dio.
Završnica je, uz Godota, najistaknutija Beckettova drama. Filmsku adaptaciju potražite u našoj videoteci, a ako želite pročitati englesku inačicu drame, to možete napraviti ovdje.