Naslovnica > VIJESTI > DRAMA > Interview: Robert Waltl

Interview: Robert Waltl

23. listopada u Ljubljani će biti otvorena nova zgrada Mini teatra, kazališta koje njegov vlasnik voli nazivati slovensko-hrvatskim teatrom. Kako je uopće smogao novac za gradnju, kako je ista tekla, te tko će sve u novom domu Mini teatra igrati ove sezone?
Share on facebook
Share on twitter

Robert Waltl slovenski je glumac i redatelj, koji se posve udomaćio u hrvatskom glumištu, bilo da režira predstave za djecu (Ježeva kućica, Šuma Striborova, Mali plamen...) ili da igra u redovitim slovensko-hrvatskim koprodukcijama, najčešće Koltesovih tekstova (Dan umorstava u priči o Hamletu, Macbeth after Shakespeare, Kvartet ...).

Waltl je i osnivač i ravnatelj ljubljanskog Mini teatra, a koji će 23. listopada svečano otvoriti vrata svoje nove scene, nazvane imenom Bernard-Marie Koltésa, prve namjenski izgrađene kazališne kuće u Sloveniji od 1994. Stoga i nije čudno da je dolazak na otvorenje potvrdila prva liga slovenskih političara, no onima koji pomnije prate rad Mini teatra neće biti čudno ni što će u programu otvorenja sudjelovati veliki broj hrvatskih umjetnika.

S Robertom s mo popričali i o tome kako je Mini teatar postao (kazališni) most između Slovenije i Hrvatske, o njegovoj povijesti, planovima i kompliciranom, ali uskoro gotovom projektu gradnje nove scene koja je dosad stajala 1.200.000 eura, a iduće sezone u nju će ugraditi još 600.000 eura opreme...

T: Kako je uopće nastao Mini teatar?

Robert Walt: Ja sam već na Akademiji radio u puno projekata u kazalištu i na televiziji, nakon toga u Drami SNG pa u Mladinskom s Tauferom, a paralelno u Lutkovnom gledališču i malim eksperimentalnim grupama jer me oduvijek zanimao rad s lutkama i u vizualnom teatru općenito.

Tada je velike predstave tamo radio naprimjer jedan Janez Pipan, a s njima smo bili čak i na tadašnjem MESS-u koji je bio ultra-elitistični festival. Moja gostovanja i kontakti sa suvremenim lutkarskim kazalištem u svijetu dovela su me do toga da predložim jedan sasvim novi koncept baziran na radu s tada udarnim redateljima kao Taufer, Dragan Živadinov, Matjaž Pograjc…i da paralelno osnujemo školu po uzoru na one u Tel Avivu ili Charleville-Mezieresu koji su svjetski centri lutkarskog kazališta. Ta ideja nije prošla zbog mnogo otpora, a meni ni na kraj pameti nije bilo ostati zauvijek glumac u tradicionalnom repertoarnom kazalištu bez inicijative i svježine.

Dao sam otkaz u trenutku kad u Sloveniji gotovo nije bilo slobodnjaka i skupa sa Ivicom Buljanom odlučio napraviti svoje kazalište. Razmišljao sam s čim početi. Zlatko Wurzberg pokazao mi je seriju knjiga Ivane Brlić-Mažuranić koje je po dječjim crtežima opremio majstor dizajna Arsovski (autor identiteta Teatra ITD).

Odluka je pala na adaptaciju romana Čudnovate zgode šegrta Hlapića koji u Sloveniji nema status dječjeg klasika. Predstavu sam radio s Ivicom Buljanom koji je tada bio direktor Drame HNK u Splitu te s Ivom Matijom Bitangom koja je napravila fantastičnu scenografiju.

Odigrao sam predstavu  valjda više od dvjesto puta na slovenskom, kasnije smo napravili i hrvatsku verziju predstave koja je  igrala još toliko puta,a  nastupao sam od najmanjeg mjesta u Sloveniji i Hrvatskoj do bosanskih gradića, ali i ne znam već koliko festivala, čak i u Teheranu gdje smo s njom osvojili nagradu.

Mini teater je najprije dakle postojao kao ta predstava. Jos sam prije po Ljubljani tražio mjesto gdje se skrasiti. Na Ljubljanskom dvorcu koji je tada bio poluzaboravljen sam našao jednu prostoriju napola ukupanu u zemlju i beton. Zatražio sam je od Grada na korištenje i sam sam fizički obavio pola radova, iskopao i izvezao zemlju, očistio zidove i napravio pozornicu, bez baš ičije pomoći. Počeo sam davati predstave subotom i nedjeljom, u početku je bilo jako malo publike, znao sam igrati za petero djece, ali kroz godine je Ljubljanski dvorac postao atrakcija, roditelji su upoznali novi teatar koji ima drugačije predstave za djecu. Paralelno s tim, nastala je naša prva večernja predstava prema Rimbaudovoj poeziji u kojoj sam glumio s Olgom Kacjan, a odmah nakon toga Ivica Buljan je režirao sa mnom “Noć tik na rubu šumaBernard-Marie Koltesa koja je postala naš zaštitni znak i ove godine 18.11 za desetu godišnjicu radimo njenu novu verziju.

dvorana-2v
dvorana u Ljubljanskom dvorcu

T: U relativno kratkom roku postali ste, koliko god mi je to mrska riječ - brand? kako je bilo s financiranjem?

RW: U početku doslovno – nikako. U Hlapića i u opremanje dvorane na Dvorcu uložio sam vlastiti novac koji je bio zbilja skroman i puno rada. Prvih godina Mini teater bio je financiran skromno, i to isključio po projektima, a projektna sredstva su minimalna. Tek 2004 smo prešli na malo bolje financiranje kao nezavisna ustanova i situacija je donekle poboljšana, tako da sada subvencija Ministarstva kulture i Grada Ljubljana snosi 40% potrebnih novaca za funkcioniranje.

Igrajući doslovno po svim dvoranama u Sloveniji, zarađivao sam za nove predstave. Realno, dječje predstave su financirale one za odrasle. Tom drugom programu dali smo ime postdramski po Lehmanovoj teoriji koja je tada bila nova i odgovarala je našoj ideji o kreativnom kazalištu. Uz “Hlapića”, predstava “Schneewitchen after party” po tekstu Roberta Walsera stvorila je sliku ili brend kako kažeš, Mini teatra.

Za nju smo dobili nagradu na Borštnikom srečanju, a Veronika Drolc za najbolju glumicu, a ja još i nagradu Udruženja dramskih umjetnika Slovenije. Mislim da možete zamisliti kako predstave malih nezavisnih kuća teško dolaze do Borštnika, a kamoli osvajaju nagrade. Kasnije smo tamo bili i s “Medejom material”, a ove godine sa “Macbeth after Shakespeare” Heinera Mullera.

T: Kako ste, kao nezavisna trupa, rješavali pitanje produkcijskog i igraćeg prostora?

logoRW: Dječje predstave smo pripremali i igrali u svojoj maloj dvorani na Dvorcu, a u postdramskom programu smo tražili koproducente. Uvijek nas je podržavao Cankarjev dom, u kojem smo imali prostor za probe i nekoliko izvedbi. Međutim paradoks je da nakon ugovora o par izvedbi više nismo imali prostor jer Cankarjev dom za reprize funkcionira na tržišnom načelu, a mi nismo imali novca za daljni najam prostora, tako da su predstave živjele na gostovanjima i festivalima kojih je bilo nevjerojatno mnogo, gostovali smo pa skoro u svim europskim zemljama pa sve od Kaira, Havane, do Moskve, Teherana, Lahorea i Erevana.

Neke predstave igrali smo i u Mladinskom gledališču, u Drami i u kazalištu Glej, tako da ih često ljudi upće nisu identificirali kao naše jer su ih vezali za te prostore, a sada ćemo cjeli naš program ujediniti u jednom prostoru. Sa ulaskom Slovenije u EU otvorile su nam se i mogućnosti apliciranja za evropska sredstva, u čemu smo isto postali dosta uspješni pa sad neke programe financiramo iz europskih fondacija.

T: Koliko ste premijera imali u prosjeku proteklih 5 sezona?

RW: Ukupno je bilo u zadnjih deset godina 56 premijera, sa oko 3300 repriza koje je vidjelo nešto manje od 450.000 gledatelja. A zadnjih 5 sezona imamo od 5-7 premijera u sezoni.

14T: Kako je došlo do ideje o gradnji kazališta? Kad je zadnji put u Sloveniji izgrađeno kazalište?

RW: Još od početka kad sam krenuo s malom produkcijom, znao sam da me zanima stvoriti malo kazalište. Ime Mini teater kaže da nisam sanjao o velikoj zgradi, nego o malom prostoru s velikim idejama gdje će umjetnici s kojima radim, moći istraživati, kreairati, imati neki prostor slobode koji mi se čini najvažniji. Kad pogledamo teatre u Londonu, Pragu, Parizu ili New Yorku, često su najvažnije inicijative rođene u malim prostorima. Izgradnja Mini teatra je raritet i u Sloveniji. Dugo već nije izgrađeno kazalište, ako ne računamo Cankarjev dom koji je ipak kulturni centar, ili teatar u Novoj Gorici (1994. op. ur.). S druge strane postoji eksplozija novih prostora koji su namijenjeni kulturnim programima, od Španskih boraca koji postaju plesni centar ili Kino Šiška koji je koncertni.

T: Kako ste financirali gradnju i opremanje zgrade?

RW: Grad je otkupio kuću i dao Mini teatru prostor na korištenje. Nakon toga sam projekt prijavio na Norveški fond koji financira revitalizaciju zapuštenih objekata u kulturne i obrazovne svrhe. Ta prijava i cijela procedura toliko je kompleksna, da sam tek kad sam ovladao tom vrstom posla mogao reći da sam doista uspio. Norveški fond financira projekt izgradnje sa pedeset posto, a ostala sredstva sam pribavio sam. Založio sam sva osobna sredstva i uzeo kredite. Nadam se da ću se izvući kad teatar počne funkcionirati.

T: Koliko su vam slovenske institucije pomogle, koliko europske, a koliko ove prve u pristupu ovim drugima?

RW: U jednom trenutku javila se priča da će se prostor na dvorcu iznajmiti privatniku za restoran i u panici sam počeo tražiti drugi. S obzirom na rezultate - činjenicu da je Mini teater uspio predstavama, ljetnim festivalom Mini poletje koji traje preko godišnjih odmora kad djeca u Ljubljani doista nemaju nikakva kvalitetan program, i festivalom Srednjeg vijeka i renesanse - Grad Ljubljana ponudio nam je u najam zgradu u Križevniškoj ulici 1u starom dijelu grada. To je bila dotrajala obiteljska kuća iz 18. stoljeća. Činilo mi se da je tamo nemoguće napraviti kazalište zbog njenih malih dimenzija, ali drugog rješenja nije bilo. U smislu financiranja gradnje, slovenske institucije nisu učinile bog zna što, čak je i puno poteškoća s njima u vezi povlačenja sredstava iz Norveške fundacije, a jednako tako do sada nije bilo pomoći Ministarstva culture, ali još se uvijek nadam da će na kraju uskočiti Grad Ljubljana i gradonačelnik Janković, koji je oduševljen našim projektom.

T: Koliko radovi traju i kako ste radili u međuvremenu?

RW: Projekt izgradnje i prikupljanja novaca traje 3 godine, a sama gradnja bila je završena u jednoj godini, a za to vrijeme naš rad je bio zapravo neometan. Trudio sam se problem gradnje potpuno odvojiti od same produkcije. Iskreno baš u vrijeme gradnje napravili smo par sjajnih predstava, ako spomenem samo Macbetha after Shakespeare ili Sallingera ili u dječjem program Ružno pače ili Malu sirenu koje su več obišle nekolicinu svjetskih festivala i dobile više nagrada.

[slideshow id=330]
gradnja Mini Teatra

T: Za kad planirate otvorenje? Što sve 'može' nova zgrada?

RW: Mini teater otvara se 23.10. i sad krepavam od posla, dovršavamo zgradu, opremamo prostor, čekam uključivanje grijanja. Ja sam u nekom vrtoglavom zanosu jer se s jedne strane zagrijava protokol. Dolazak su mi potvrdili predsjednik Republike Danilo Turk, gradonačelnik Zoran Janković, ministrica kulture Majda Širca, ministar vanjskih poslova Žbogar, ministrica unutarnjih poslova Katarina Kresal koja je kao privatna osoba donator teatra i koja je jako poduprla ideju o Mini teatru. Na otvaranje sam pozvao i predsjednika Mesića budući da pored Ivice Buljana u našem teatru radi iznimno puno hrvatskih umjetnika i žao mi je jer se zbog drugih obaveza neće moći pridružiti našemu slavlju. No, zato nam je dolazak potvrdila Vesna Pusić.

Zgrada u Križevniškoj 1, a za sve koji znaju Ljubljanu, ona je tik do Križanki gdje se održavaju veliki koncerti na ljetnoj sceni, ima tri kata. U prizemlju je dvorana Bernard-Marie Koltes koju će otvoriti piščev brat i prostor za čitaće probe, druženja, mala kavana, na katu su uredski prostori a u potkrovlju sobe za gostujuće umjetnike kojih kod nas uvijek ima mnogo. Cijeli Mini teater je i galerija suvremene umjetnosti. Pozvao sam sve umjetnike koji su radili s Ivicom i sa mnom da interveniraju u prostoru. Tako imamo radove Tome Savića-Gecana, Slavena Tolja, Vadima Fiškina, Tine Gverović, Bena Caina, Laetitie Delafontaine, Gregory Niela, Ivana Kožarića, Josipe Štefanec, Son:De, Numena, 3LHD

Hrvatski kipar Dejan Kljun izradio je bistu Bernard-Marie Koltesa, a Mini teater je u njegovom znaku jer smo uz “Noć tik na rubu šuma” prvi u svijetu igrali njegovog “Hamleta”, pa “Marš” i “Sallingera”.

U umjetničkom programu otvaranja nastupit će glumci Ana Karić s monologom iz Genetovog “Querella”, Niko Goršič iz Winklerovog “Kada nekoć bude tako daleko”, i mladi Uroš Kaurin s Koltesovim “Pismima”, pjevat će operna pjevačica Milena Morača, Ditka Haberl i Prlja, a ispred teatra Let3 imat će veliki koncert.

T: Predstavi nam repertoar za ovu sezonu i planove za dalje?

RW: Sezona počinje s premijerom dječje predstave “Medvedek zleze vase” u režiji mladog Jake Ivanca koja kombinira suvremeni tekst sa posebnom animacijom. Nakon toga izlazi nova verzija “Noć tik na rubu šuma” u kojoj uz mene nastupa američki plesač Joe Bunn. Na proljeće Janez Pipan režira Bergmanovu “Personu”, a Senka Bulić i Marko Mandić igrat će kod mene predstavu na engleskom “Ma and Al” u režiji Ivice Buljana.

U dječjem programu imam još premijeru Cankarovog “Kurenta”, a u sklopu projekta  Culture EU “Puppet Nomad Academy” slijedi još niz predstava s parterima iz Belgije, Češke, Bjelorusije i Armenije. Prvi put pokrećemo program čitanja romana. Od siječnja će u Mini teatru slovenski glumci od Marka Mandića, Milene Zupančič, Veronike Drolc, do mlađih imati večeri u kojima čitaju romane, od klasika kao “Madame Bovary”, do suvremenih pisaca kao Joseph Winkler i Pascal Quignrad.

Planirana je serija ekskluznih koncerata. Dunja Vejzović u Mini teatru održat će recital Gershwina, TBF će imati unplugged koncert. Bit ću koproducent mladim skupinama iz Slovenije i Hrvatske. Mini teater je otvoren svim umjetnicima koji imaju kreativne projekte.

T: Kako je moguće da si ti, nakon svega ovoga, još živ?

RW: To se sam često pitam. Postoje trenuci kad sam totalno u euforiji, čini mi se da imam najljepši teatar na svijetu, i da sam zbog toga i najsretniji na svijetu. A onda samo pomislim na dugove koje imam i na to kako ću ih pokriti, čime vratiti kredite, na paniku oko dovršavanja, dva dana pred otvaranje trebam dobiti pomične tribine, ma ni sva oprema još nije ugrađena…

[youtube:http://www.youtube.com/watch?v=n7D_xlUqmWM]

ZAŠTIĆENI SADRŽAJ

Zanima vas cijeli tekst?

Teatar.hr financira se isključivo sredstvima svojih čitatelja. Stoga ostatak ovog teksta možete pročitati samo uz pretplatu ili SMS plaćanje. Pretplatiti se možete već za 1 kn dnevno.

Odgovori

Share on facebook
Share on twitter
POVEZANE VIJESTI