Naslovnica > VIJESTI > POLITIKA > [EKSKLUZIVNO] Prijedlog Zakona o kazalištima: pravno nepismena eutanazija struke

[EKSKLUZIVNO] Prijedlog Zakona o kazalištima: pravno nepismena eutanazija struke

Prvi objavljujemo analizu teksta prijedloga Zakona o kazalištima, u čiji proces izrade nisu bili uključeni ni formalni predstavnici struke, niti oni Hrvatskog sindikata djelatnika u kulturi. [DOKUMENTI]
Share on facebook
Share on twitter

Kako smo već pisali ovdje, cijeli proces izrade novog Zakona o kazalištima bio je krajnje suspektan i netransparentan, a u njega nisu bili uključeni ni formalni predstavnici struke niti sindikati kao socijalni partneri.

Rezultat je, stoga, nomotehnički potkapacitirana i pravno nepismena prijetnja opstojnosti hrvatskih javnih kazališta i njihovih ansambala, koja ne rješava niti jedan jedini problem s kojim se kazališna djelatnost trenutno suočava, ali zato stvara cijeli niz novih, pri tom znatno većih ugroza.

Sličnog su stava i Hrvatski sindikat djelatnika u kulturi i njegovi sindikalni povjerenici u kazalištima s nacionalnim statusom, kao i Ansambl LADO, čije primjedbe na prijedlog zakona donosimo sutra.

 

Ministarstvo kulture ne zna ni osnovne činjenice o kazališnoj djelatnosti u Hrvatskoj

Prvi problem s prijedlogom zakona pojavljuje se već u tzv. Ocjeni stanja, odnosno uvodnom tekstu kojim Ministarstvo kulture želi objasniti zašto je donošenje novog zakona uopće potrebno. Tamo, naime, a potom i u cijelom tekstu prijedloga zakona Ministarstvo postojeća i eventualna buduća kazališta dijeli na javna i privatna, te izrijekom navodi:

"Na području Republike Hrvatske uz 5 nacionalnih kazališta djeluje 20 javnih kazališta, 194 privatnih kazališta (od kojih je 176 kazališnih družina) i 1 kazališna kuća."

To, međutim, apsolutno nije istina što dokazuje i Očevidnik kazališta koji vodi to isto Ministarstvo kulture. U Hrvatskoj je trenutno tek 18 privatnih kazališta, dok su ostala registrirana kao umjetničke organizacije, dakle entiteti civilnog društva ili trećeg sektora. Osnivači umjetničkih organizacija nisu vlasnici istih, niti mogu samostalno raspolagati njihovom imovinom i/ili si isplaćivati dobit, pa se stoga o njima ni u kom slučaju ne može govoriti kao o 'privatnicima', a pogotovo ne na način na koji to u cijelom prijedlogu ZOK-a čini Ministarstvo kulture.

Umjesto postojeće klasifikacije u odnosu na pravni status registracije, Ministarstvo uporno inzistira da su kazališta registrirana kao neprofitne organizacije zapravo kazališne družine, dok su ona registrirana kao tvrtke (plus jedna privatna ustanova), zapravo stvarna i još k tome privatna kazališta. Osim što je takva distinkcija u sukobu sa zdravim razumom, u sukobu je i s hrvatskom kazališnom tradicijom, koja družinama smatra grupe glumaca.

No, Ministarstvo ide i dalje, pa ima namjeru novim ZOK-om, obavljanje profesionalne kazališne djelatnosti u smislu zakona dozvoliti i udrugama. One pogotovo nisu u vlasništvu svojih osnivača, no to predlagača ne priječi da i dalje inzistira da postoje samo javna i privatna kazališta. Dodatni je problem što je obavljanje profesionalne kazališne djelatnosti u suprotnosti sa Zakonom o udrugama, a to je bio i jedan od ključnih razloga za uvođenje Očevidnika kazališta u domaću praksu.

 

Na koga se bi se trebao odnositi zakon?

Osim na već rečena javna i navodno 'privatna' kazališta, novi ZOK imao bi se primjenjivati i na nacionalni profesionalni folklorni ansambl LADO, te na Zagrebačku filharmoniju i Dubrovački simfonijski orkestar. Potonje zakon ne navodi poimenice, ali u članku 53. taksativno navodi "orkestre osnovane kao javne glazbene ustanove", koje "imaju i glavnog dirigenta" pa zabune teško da može biti.

Ansambl LADO čiji su predstavnici proteklih godina u više navrata tražili da se pojedine odredbe ZOK-a počnu primjenjivati i na njih, o ovakvom prijedlogu zakona kažu da je na njih - neprimjenjiv.

 

Prijedlog je protivan Zakonu o radu, uvodi nepostojeće pravne norme i presedane nepoznate hrvatskom zakonodavstvu

Zakon posebno normira proces imenovanja intendanta HNK u Zagrebu, a posebno kazališta kojem je osnivač Republika Hrvatska. Kako osim HNK u Zagrebu drugog takvog kazališta nema, postavlja se pitanje planira li ga RH osnovati ili je po srijedi tek običan šlamperaj?

No, stvarna nomotehnička potkapacitiranost i pravna nepismenost predlagača ogleda se u činjenici da je prijedlog ZOK-a u neprestanoj koliziji s važećim Zakonom o radu. Tako, se primjerice na nekoliko mjesta u prijedlogu zakona predviđa probni rad na godinu dana, premda mu je slijedom Zakona o radu najveće dozvoljeno trajanje - šest mjeseci.

Nadalje, prijedlog ZOK-a zapravo pokušava legalizirati kontinuirano prikriveno zapošljavanje, koje je opet protivno Zakonu o radu, ali i direktivama EU.

Vrhunac je pak uvođenje nove pravne norme, odnosno nove vrste otkaza ugovora o radu, a temeljem nedostatne "sposobnosti umjetničkog djelovanja i doprinosa". Što je ona zapravo, kako se definira i po kojim kriterijima, kao i koji su kriteriji za odabir onih koji će ju procjenjivati - zakon ne navodi. No, zato se zna koja joj je svrha. Korištenjem upravo te formulacije, ravnatelji kazališta ubuduće bi mogli dijeliti otkaze umjetnicima za koje zaključe da ih iz bilo kojeg razloga više ne žele u 'svom' teatru.

Prijedlog zakona uvodi i jednu ne samo hrvatskom, nego i europskom zakonodavstvu dosad nepoznatu novinu - retroaktivnost primjene. Naime, usvoji li se ovakav prijedlog zakona, njegove bi se odredbe o procjeni "sposobnosti umjetničkog djelovanja i doprinosa" odnosile i na umjetnike koji u trenutku stupanja zakona na snagu imaju ugovor na neodređeno vrijeme!

 

Umjesto beneficiranog radnog staža, prekvalifikacija o vlastitom trošku

Jedan od najvećih, u dugoj listi grijeha hrvatske politike u odnosu na hrvatsku kulturu bilo je smanjivanje efekata tzv. beneficiranog radnog staža za baletne umjetnike 2006. godine. Odonda plesači koji realno više ne mogu obavljati poslove zbog kojih su zaposleni ne mogu u mirovinu, a ne mogu dobiti ni otkaz, pa kazališta ne mogu pomlađivati ansamble.

Umjesto da tu grešku ispravi, dapače, da beneficirani radni staž osigura i umjetnicima iz kolektivnih umjetničkih tijela, a koji po prirodi posla ne mogu napredovati, kao što su primjerice zborovi ili orkestri, Ministarstvo kulture odlučilo se za prisilnu prekvalifikaciju i to - o trošku samih umjetnika. Dapače, zakon solomunski predviđa da će umjetnici tijekom prisilne prekvalifikacije primati plaću - što znači da kazališta na njihova radna mjesta neće moći zaposliti druge radnike - a da će tu plaću trošiti na prekvalifikaciju. Od čega će u tom istom razdoblju živjeti - ne zna se.

Da stvar bude bizarnija, Zakonom o stažu osiguranja s povećanim trajanjem (tzv. beneficiranom stažu) definirani su osiguranici koji ga ostvaruju:

  • osiguranici zaposleni na osobito teškim i za zdravlje i radnu sposobnost štetnim radnim mjestima
  • osiguranici kojima nakon određenih godina života, zbog prirode i težine posla, fiziološke funkcije organizma opadaju u toj mjeri da onemogućavaju daljnje uspješno obavljanje tog posla
  • osiguranici - osobe s invaliditetom: osobe oboljele od distrofije, oboljeli od paraplegije, cerebralne i dječje paralize, multiple skleroze i srodnih bolesti, slijepe osobe, gluhe osobe, gluhoslijepe osobe, osobe oboljele od reumatoidnog artritisa i drugih sustavnih upalnih bolesti zglobova i vezivnog tkiva, osobe kod kojih postoje funkcionalni poremećaji zbog kojih se ne mogu samostalno kretati bez uporabe invalidskih kolica te osobe s Downovim sindromom.

 

Kako je moguće da plesači klasičnog baleta (ali i nemali broj drugih plesnih umjetnika), u očima zakonodavca ne spadaju u prve dvije kategorije osiguranika u maksimalnom opsegu? Nije valjda da Ministarstvo financija procjenjuje da im je to preveliki trošak? I ako da, temeljem kojih podataka? Informacije radi: kad bi u ovom trenutku baš svi zaposleni baletni umjetnici u Hrvatskoj otišli u mirovinu, ne bi ih bilo više od 150!

No, dok to netko ne objasni i Ministarstvu kulture i Ministarstvu financija, plesači (koje ovaj prijedlog zakona diskriminira više od bilo koju drugu skupinu umjetnika), mogu očekivati da ih ravnatelji, kad god ocijene da su izgubili "sposobnosti umjetničkog djelovanja i doprinosa", suoče s dilemom: ili u roku od tjedan dana moraju pristati na prekvalifikaciju (nakon koje ne moraju dobiti stalno radno mjesto) ili će dobiti - otkaz.

 

Prijedlog zakona de facto znači smrt ansambala, ali i baleta kao takvog

Prijedlogom se predviđa kontinuirano ispitivanje "sposobnosti umjetničkog djelovanja i doprinosa", čak i za umjetnike koji imaju ugovore na neodređeno vrijeme, do kojih pak mogu doći tek nakon što u prikrivenom radnom odnosu (!) provedu 16 godina (za baletne umjetnike), 20 godina (za operne) ili njih 20-25 (za dramske umjetnike). Pri tome zakonodavac koristi formulaciju "kontinuiranog rada", što potencijalno znači da će se kontinuitet smatrati narušenim u slučaju neplaćenog dopusta?

Nije potrebno biti naročito veliki pravni stručnjak kako bi se zaključilo da ovakve odredbe autokratski dodatno proširuju ionako goleme ovlasti ravnatelja kazališta i dodatno otvaraju vrata korupciji, istovremeno stvarajući ogromnu pravnu i egzistencijalnu nesigurnost umjetnika koji će eventualno, ako ikad, postati kreditno sposobni tek na pragu pedesetih godina života!

Poseban je problem činjenica da su baletni plesači ionako deficitarno zanimanje u nas, a usvoji li se ovakav zakon samo će potpuni očajnici pristajati doći u angažman u hrvatskim teatrima, kad isti već sutra može biti otkazan bez ikakve garancije zaposlenja na neodređeno vrijeme.

 

Kazališno vijeće pretvara se u još veći, ali dekorativniji fikus

Umjesto da proširi i preciznije definira ovlasti Kazališnog vijeća, te tako postroži kontrolu nad poslovanjem i uopće funkcioniranjem javnih kazališta, novi ZOK te ovlasti dodatno smanjuje. Dapače: uvodi i nezabilježenu diskriminaciju nemalog dijela zaposlenika propisujući da članom Kazališnog vijeća može biti imenovana samo osoba s visokom stručnom spremom (VSS).

Osim što takve uvjete ne propisuje niti za jedno drugo nadzorno tijelo u javnom sektoru, zakonodavac ovim izravno diskriminira sve baletne umjetnike koji nemaju visokoškolsko obrazovanje, (a nisu ga ni mogli steći u struci jer takve škole u Hrvatskoj sve donedavno nije bilo), kao i nemali broj zaposlenika tehničkih službi. Više je nego vjerojatno da je upravo zbog jednog od njih, Damira Kovača, predstavnika zaposlenika u Kazališnom vijeću HNK Zagreb, ova protuustavna mudrolija i uvedena u prijedlog zakona.

Nije zgorega napomenuti kako prijedlog zakona ne predviđa da istu stručnu spremu moraju imati članovi Povjerenstva koje će odlučivati o "sposobnosti umjetničkog djelovanja i doprinosa".

A tu je i još jedna brilijantna novina: ako Kazališno vijeće odbije izvješće intendanta odnosno ravnatelja to će biti dovoljan razlog za njegovo raspuštanje. Vijeća, ne intendanta. On postaje gotovo nesmjenjiv.

 

Intendanti / ravnatelji će biti nesmjenjivi

Iako zakonodavac predviđa da programsko i financijsko izvješće intendanta odnosno ravnatelja može biti odbijeno, to više neće biti razlog za njihovu smjenu. Dapače, zakonodavac zabranjuje (!) osnivaču da smijeni ravnatelja kojeg je postavio, ako isti posluje pozitivno. U prijedlogu zakona stoji doslovno:

Izvršno tijelo osnivača ne može razriješiti intendanta, odnosno ravnatelja prije isteka mandata ako je kazalište i kazališna družina financijski i programski poslovalo u okviru osnovnog programskog i financijskog okvira za mandatno razdoblje koji je odredio osnivač prilikom natječaja za izbor intendanta odnosno ravnatelja, odnosno ako je kazalište i kazališna družina poslovala u okviru godišnjeg financijskog i programskog plana koji je usvojilo kazališno vijeće.

Izvršno tijelo osnivača ne može razriješiti intendanta, odnosno ravnatelja zbog neprihvaćanja godišnjeg programskog i financijskog izvješća ako je na ostvarenje godišnjeg financijskog i programskog plana utjecala viša sila odnosno odluka osnivača kojom je mijenjan opseg ili smjernice programa, odnosno ako sam osnivač nije do kraja proračunske godine osigurao sva ugovorena sredstva za rad kazališta i kazališne družine.

Kada onda osnivač može smijeniti ravnatelja ili intendanta? Kako navodi prijedlog ZOK-a:

Izvršno tijelo osnivača može razriješiti intendanta, odnosno ravnatelja ako je pravomoćno osuđen za počinjenje kaznenog djela koje je nanijelo štetu poslovanju ili ugledu kazališta i kazališne družine.

Osim što u Hrvatskoj nije rijetkost da do pravomoćnosti presude prođe i po 10 godina, pa čak i u najbanalnijim procesima, posebno je znakovita formulacije 'može razriješiti'. Dakle - i ne mora.

 

Ima li u zakonu išta dobro?

Ima. Konačno se dokida feudalni institut potvrđivanja intendanata nacionalnih kazališta.

...ali zato se uvodi mogućnost da Ministarstvo kulture imenuje vršitelje dužnosti ravnatelja odnosno intendanta ako to osnivači ne učine u propisanom roku. Dapače, Ministarstvo koje nije u stanju pratiti ni ažurnost upisa u vlastiti Očevidnik kazališta (pa su tako i dalje kao članovi Kazališnog vijeća HNK u Zagrebu navedeni ljudi koji godinama nisu na tim pozicijama), planira sebe ovlastiti da raspisuje natječaje za ravnatelje/intendante javnih kazališta u vlasništvu jedinica lokalne i regionalne samouprave, ako to oni ne učine u propisanom roku.

 

Zakon je besramno loš, netko bi za to trebao odgovarati

Moglo bi se o zakonu još na dugo i na široko, ali već je iz navedenog valjda posve jasno da je neoprostivo i nepopravljivo loše napisan i da bi zbog svega toga netko nužno morao odgovarati.

U to se uvjeriti možete i sami, jer integralni tekst prijedloga Zakona o kazalištima donosimo u nastavku.

***

ZOK

 

ZAŠTIĆENI SADRŽAJ

Zanima vas cijeli tekst?

Teatar.hr financira se isključivo sredstvima svojih čitatelja. Stoga ostatak ovog teksta možete pročitati samo uz pretplatu ili SMS plaćanje. Pretplatiti se možete već za 1 kn dnevno.

Odgovori

Share on facebook
Share on twitter
POVEZANE VIJESTI
PRATITE NAS I NA
INBOX

Ne propustite naš dnevni Newsletter

Sažetak svih vijesti objavljenih prethodnog dana dostavljamo svakog jutra u vaš inbox

NAJČITANIJE
NAJNOVIJE