Uz sve ine strahote koje nosi ova pandemija, već se danima pojavljuje i tendencija suspenzije normi demokratskog društva. Od premijera koji je tražio preuzimanje ovlasti Sabora, preko tajnog sastanka s dijelom medija, do izjave resorne nam ministrice o tome kako nam ne trebaju nikakvi apeli i kako vlast treba pustiti da u miru radi što želi.
Na jučerašnjem sastanku inicijative više sam puta upozorila da su krizne mjere objavljene bez kriterija, rokova i volumena pomoći sektoru.
Da će upravo to biti kamen smutnje potvrdila je sinoć i sama resorna ministrica u Vijestima iz kulture. Naime, osim što je priznala da su kontaktirali samo neke strukovne udruge (a ni te im se sve nisu, prema njezinim riječima, javile), ustvrdila je i da nema namjeru pomoći cijelom sektoru linearno nego samo onima koji mogu dokazati direktnu štetu.
Štetu je u najvećem broju slučajeva u našem sektoru nemoguće dokazati, osim kad su u pitanju manifestacije i/ili institucionalna kultura koja si može dozvoliti planiranje programa nekoliko mjeseci unaprijed.
Znate i sami (naročito glazbenici), da većina ugovora za programe koji su pogođeni nije ni potpisana jer se to obično radi u zadnji čas, nerijetko i nakon što su programi održani, a u cijelom nizu disciplina koje su potpuno prepuštene tržištu - čak ni tad.
Nadalje, dokazivanje štete birokratski je postupak koji će trajati mjesecima i ovisiti o političkoj volji odnosno procjeni nekoga u ministarstvu tko s 'proizvodnjom' nema nikakve veze, te konačno - svodi vrijednost kulture na njezinu tržišnu vrijednost što sam više puta isticala i kao jedan od temeljnih problema 'zakona o umjetnicima'.
Takav pristup ovoj krizi otvara svu silu novih koruptivnih prilika: od antidatiranih ugovora koji će nicati preko noći, do tko zna kojih drugih makinacija, ipak smo mi kreativni.
Ministrica je ponovila i tvrdnju da ne postoji registar samostalnih umjetnika, što je - kako sam već više puta ponovila - neistina.
S druge pak strane, jasno mi je da postoji dio scene kojoj će takav pristup posve odgovarati, pa je ovo trenutak u kojem ćemo vjerojatno prestati biti jedinstveni, ako smo to dosad uopće bili.
Meni osobno je sve od navedenog neprihvatljivo, ali s obzirom da ja za razliku od većine vas ne apliciram za javna sredstva i ne ovisim o njima, jasno mi je da u diskusiju ne ulazimo s istih pozicija.
Molim vas sve da dobro razmislite o svom stavu cijeloj situaciji, kao i o ukupnoj ozbiljnosti situacije i posljedica krize po cijelo društvo.
Ja ću, kao i dosad, nastaviti javno zastupati solidarnost prema cijelom sektoru i svim njegovim radnicima, bili oni umjetnici ili tehničko i administrativno osoblje, no nije realno očekivati da svi mislimo isto.
