Znam. Besmisleno je komentirati Nagrade hrvatskog glumišta.
Jedine na svijetu na kojima je nagradu za životno djelo moguće dobiti dva puta, doduše ako ste Zlatko Vitez.
Zato neću o sastavima žirija i njihovim odlukama, neću o debaklu od programa, a ni o sramotnom izbacivanju baletnih nagrada iz prijenosa dok na sceni hopšu akrobatkinje. Sve to manje je više godinama isto. I osim dobitnicima, cijela ta parada neukusa već dugo nikome ništa ne znači.
Ali, jednu stvar ne mogu prešutjeti.
Usred pandemije,
u kojoj se kazališta već dvije godine doslovno bore za opstanak,
igrajući pred okljaštrenim gledalištima,
uvjeravajući gledatelje da su u njima sigurni i da svemu usprkos dođu,
da nose maske, da dezinficiraju ruke, da sjede na pristojnoj udaljenosti jedni od drugih i od izvođača,
da nam uz to pomognu i dodatnim potporama jer kulturu ne možemo isporučiti tržištu, pogotovo ne u pandemiji,
da dođu,
jer bez njih kazališta nema,
da se ne boje,
da su sigurni jer smo mi odgovorni...
Dakle, nakon svega toga i sličnog, nakon dvije godine pandemije,
u trenutku dok u Hrvatskoj svakodnevno u najgorim mukama umire pun double-decker vaših sugrađana,
u tom i takvom trenutku vi ste sinoć odlučili
uz izravan prijenos na javnom tv servisu
uz natpis 'ostanimo odgovorni' na ekranu
sjediti u gledalištu nacionalnog teatra
jedni do drugih
bez maski?
Pa - čestitam!