Upoznajte najveću hrvatsku stručnjakinju za ‘Orašara’, uz to primabalerinu i – kitničarku!

Orašar je, nema sumnje, najveći brand u svijetu izvedbenih umjetnosti. Za njega su rezervirani prosinački repertoari diljem svijeta, a iznimka nije ni Hrvatska, odnosno njezina narodna kazališta. U onom zagrebačkom predstava je tradicionalno rasprodana u čak dvadesetak termina, a u dvostruko manjim, ali ipak impresivnim brojevima Orašari pune dvorane i u Rijeci, Splitu i Osijeku.

Sve to odlučio je kapitalizirati i zagrebački Muzej za umjetnost i obrt izložbom Orašar -najljepša božićna bajka, a koja je otvorena do 26. veljače 2017.

Potpisuju je koordinator izložbe Adriana Prlić, autor likovnog oblikovanja izložbenog postava Saša Šekoranja,  a suradnik u oblikovanju scenografskih  elemenata postava je Miljenko Sekulić, konzultant za glazbu Zlatko Madžar, stručni suradnici na postavu Žorž Draušnik i Dženisa Pecotić. Autori oblikovanja vizualnog identiteta projekta i oblikovanja kataloga izložbe jesu Sanja Bachrach Krištofić i Mario Krištofić, a izloške je fotografirao Srećko Budek. Konzultanti za temu baleta bili su pak Mladen Mordej Vučković i Mirna Sporiš.

Potonja je diplomantica prve generacije baletnih pedagoga na Plesnoj akademiji ADU u Zagrebu, a čiji je diplomski rad bila upravo recepcija Orašara, pa je se s pravom može nazvati formalno najvećom domaćom stručnjakinjom za taj balet.

Sporiš je, međutim, istovremeno i prvakinja Baleta HNK u Zagrebu i jedna od vodećih hrvatskih – kitničarki. Iliti majstorica za izradu oglavlja, kruna i scenskog nakita! A dio kojeg je također izložen u sklopu izložbe Orašar.

15356132_10207664070669168_208196206_n

Sve je počelo negdje 2003. godine kada sam u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu plesala ulogu Quitri u Don Quijoteu (Dinka Bogdanića) za koju sam sama sebi izradila tijare i španjolske češljiće kao ukrase za kosu. Naime, kruna i tijara je nekako uvijek manjkalo u svim predstavama koje su bile na repertoaru kazališta – nije ih se moglo kupiti  a mjesto kitničarke u krojačnici HNK već godinama je bilo upražnjeno... „ , kaže Sporiš.

Kitničarstvo je kod nas doista odumirući kazališni zanat, a posljednja njegova velika majstorica, Zlatica Blanuša, preminula je 2010. godine. No, ona za razliku od Sporiš nije bila specijalizirana za krune, već prvenstveno kape i šešire.

"Prva kruna koju sam napravila je bila vjerna replika kruni koju je naša primabalerina Irena Pasarić donijela iz Rusije s gostovanja. Tada sam uvidjela da sam vješta u izradi. To mi je to dalo veliki poticaj da se primim posla te istražujem nove materijale i vještine... Od malena sam bila spretna u ručnim radovima te sam sama naučila štrikati, heklati, vesti, šivati a nizanje perlica je bio jedan od logičnih smjerova koje sam isto tako s veseljem radila u slobodno vrijeme između škola, baleta i privatnog života.

I tako je sve krenulo, nakon mojih prvih kruna izrađenim za osobne potrebe počele su narudžbe za sljedeće premijerne balete.”, pojašnjava nam dalje Sporiš.

Kostimografkinje Ika Škomrlj i Dženisa Pecotić medu prvima su me angažirale za izradu kruna i tijara, a kasnije sam uz njihovu bezrezervnu pomoć naučila i odlično šivati kape, šešire i sva ostala posebna oglavlja. Kreativnost koja se tada rađala samo je davala još više poticaja  mojoj mašti, a sama se izrada usavršavala sa svakim novim oglavljem koje sam radila. Nikad nisam odbila niti jedan novi posao, iako u početku nisam znala na koji način bih ga izvela.”

Primjer doajenki domaće kostimografije, Škomrlj i Pecotić uskoro su slijedile i druge kolege.

Počeli su me angažirati i drugi kostimografi te mi detaljnim opisima približavali svoje ideje, a ja bih onda uz začin vlastite kreativnosti i  s velikim veseljem izrađivala kape, šešire i tijare duboko u noć. Radila sam tako za HNK Zagreb, Split i Osijek, SNG Maribor i Ljubljanu, kazalište Trešnja... Ukupno više od dvadesetak predstava što baletnih, što opernih i dramskih.

Kako nema ‘pogon’, najveći su joj izazov bile velike klasične predstave kao što su Labuđe jezero, Orašar, Bajadera zbog velike količine oglavlja koje je trebalo izraditi, dok pojedinačnih kreacija izdvaja veliko oglavlje za kineskog cara u predstavi Slavuj, kazališta Trešnja.

Kreirala sam mnogo tijara za privatne narudžbe kao i nekoliko kruna za potrebe Škole za klasični balet u Zagrebu. Ponosna sam i na hrvatske kape šivane za operu Nikola Šubić Zrinjski. Volim se sjetiti i rada na Opernom balu za koji je trebalo izraditi 32 istovjetne tijare, što mi je pravilo izazov, jer po prirodi ne mogu napraviti dvije iste krune. Svaka kruna koju radim je unikatna i u svaku unosim novu energiju, strast i maštu.

15310543_10207663995627292_1688099754_n

Dio tih kreacija tijekom izložbe Orašar moguće je i kupiti u suvenirnici MUO, a Sporiš kaže kako je to za nju bio logičan nastavak životne priče.

Ove godine sam i diplomirala na Plesnoj akademiji koja djeluje pri Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, kao prva povijesna generacija akademski obrazovanih plesača, smjer Baletna pedagogija kojem je voditeljica doc. Andreja Jeličić. Tema mog završnog rada bila je Orašar na sceni HNK u Zagrebu od 1923. do 2011.: redakcije, interpretacije i recepcije, mentorice izv. prof. Maje Đurinović.  Dio mog rada i povijesni presjek baleta Orašar uvršten je u katalog izložbe, na kojoj sam suradnica i konzultant za temu baletne umjetnosti i bliska pomoćnica kustosici i autorici izložbe dr. Arijani Koprčini.

Mene uz balet Orašar vežu sjećanja koja su ujedno i većim dijelom obilježila moju plesnu karijeru. Tako na izložbi uz posuđene izložene kostime (HNK Zagreb) koji datiraju daleko u povijest možete vidjeti i neke od mojih prvih radova: tijare za Snježne pahuljice, Valcer cvijeća, roditelje i Vilu šećera.

15356010_10207664044148505_1124430524_n

Uz sve navedeno, Mirna Sporiš i dalje pleše, dapače ima titulu prvakinje Baleta HNK u Zagrebu, u čijoj je baletnoj dvorani bila i ranjena tijekom bombardiranja HNK u Zagrebu. Baletu se nakon tog ranjavanja vratila usprkos neveselim prognozama, no svjesna je da ni uz najsnažniju volju plesati ne može – vječno.

Moja karijera broji dvadeset šestu sezonu u HNK Zagreb. Prvi susret sa svijetlima pozornice imala sam bio baš u Orašaru 1984. godine, trećoj premijernoj obnovi koreografije Waczlava Orlikowskog, u kojoj sam plesala male miševe. Od tada pa do danas, naredale su se uloge i uloge svih kategorija i zahtjevnosti.

Ostvarila sam svoj san da postanem primabalerina a sada kada se moja karijera aktivne balerine polako smanjuje, na red dolaze novi izazovi.

Akademija koju sam završila otvorila mi je mnoga nova vrata u vidu pedagogije i rada s  djecom i profesionalnim plesačima. Pisala sam i kritike baletnih predstava za hrvatske portale pa moj put može ići i tim smjerom. Bavila sam se i koreografiranjem, pa ne zazirem ni od toga. Moj hobi - ručni rad - ispunjava me i čini me još potpunijom umjetnicom, jednako tako je dio mene kao što je i plesanje.

Otvorena sam za sve vidove umjetnosti koji me čine sretnom i zadovoljnom i nadasve kreativnom i produktivnom. Uvjerenja sam da te znanje i vještine iz drugih područja čine samo još većim umjetnikom, te da je inspiracija i motivacija kisik za život jednog svestranog umjetnika.” , zaključuje Mirna.

15320457_10207664070429162_1102258031_n

***

Izložba Orašar otvorena je u MUO do 26. veljače 2017.

 

Sviđa vam se ovaj tekst?
Pomognite nam da ih objavimo još i ostanemo neovisni o oglašivačima i politici:
pretplatite se na Teatar.hr ili platite članak SMS porukom.