Libretisti Halevy i Meilhac uzusima su onodobne glazbeno scenske produkcije prilagodili oštri realizam Mériméove pitoreskne pripovjedačke proze. Izbacili su iz novele Garciu, muža fatalne Ciganke, a kao protutežu uveli lik nježne Micaele. Toreador je dobio zvučnije ime, pa je od Lucasa postao Escamillo. Sama pak Carmen, od fatalističke je, sirovo elementarne Mériméeove heroine, koja se ni po cijenu života neće odreći slobode, u opernom predlošku postaje i fatalna žena u klasičnom ljubavnom trokutu.
Bizet nikada nije bio u Španjolskoj (za razliku od Mériméea koji ju je proputovao uzduž i poprijeko!), i zna se da je njegov jedini doticaj sa španjolskom glazbom bilo površno poznavanje nekoliko španjolskih narodnih pjesama. Pa ipak, glazba Carmen «španjolska» je po duhu i ugođaju i više od bilo čega svjedoči o snazi Bizetova glazbena talenta i stvaralačke imaginacije. Po tome ona živi autonomnim životom i u tome je vjerojatno tajna njena trajanja.
