Naslovnica > VIJESTI > POLITIKA > [ANALIZA] Strategija kulture Grada Splita 2015. – 2025. (2. dio)

[ANALIZA] Strategija kulture Grada Splita 2015. – 2025. (2. dio)

Donosimo drugi dio analize Prijedloga kulturne strategije Grada Splita za iduće desetljeće.
Share on facebook
Share on twitter

Dokument koji možete i sami proučiti ovdje, nastao je pod vrlo čudnim okolnostima i daleko od očiju javnosti, a odmah po objavi izazvao je burne reakcije kako splitske tako i šire domaće javnosti.

Detaljnu analizu istog donosimo iz pera Hrvoja Cokarića, jednog od ključnh ljudi splitske nezavisne scene i glavnog zagovarača revitalizacije splitskog Doma mladih. No, prije nego li vas prepustimo njegovim komentarima, skrećemo vam pažnju na naslovnu ilustraciju, a koja grafički prikazuje učestalost najčešće korištenih pojmova u splitskoj Strategiji. 

***

Kako ovu analizu ne bismo završili u sivim tonovima pređimo na zadnje i najveselije poglavlje teksta koje glasi:

 

  1. Proturječnosti i floskule ili - nasmijmo se zajedno

 

„Split kao grad dijaloga i suživota“ fraza je koja se često može susresti u Prijedlogu kulturne strategije, a već na početku predložene strategije pada u vodu, jer se u kratkom pregledu ključnih događaja u povijesti grada Splita (pogotovo u kronološkom periodu od 20. stoljeća pa nadalje) potpuno subjektivno nabrajaju „bitni“ događaji, nepravedno preskačući neke uistinu bitne događaje, a favorizirajući neke potpuno nebitne. Recimo, navodi se godina osnutka i objave prvog albuma TBF-a, dok se recimo legendarni Toma Bebić ni ne spominje. Možemo naći i podatak da je korčulanin Oliver Dragojević 1975. na Splitskom festivalu izveo skladbu „Galeb i ja“ (kao i još nekoliko datuma iz glazbene karijere navedenog gospodina) ali ne i podatak kada  je Splitski festival utemeljen. Takvih proturiječnosti još je mnogo, a generalno se možemo zapitati da li se autor navedenog dijela strategije pri nabrajanju glazbenih umjetnika vodio svojim osobnim glazbenim ukusom ili podatcima o diskografskoj tiraži navedenih glazbenika. Oba kriterija su jednako bizarna i štetna za sastavljanje dokumenta koji ima ovakvu težinu. U ovom dijelu strategije prisutno je još mnogo neopravdanog favoriziranja te ignoriranja, ali ostavit ćemo to vama dragi čitaoci na prosudbu. Vjerujem da ćete se dobro zabaviti.

Način forsiranja Sveučilišta u kulturnoj strategiji zauzima također velik i zabavan dio dokumenta na koji ćemo se kratko osvrnuti. Naime ogroman dio dokumenta zauzima teorija o većoj uključenosti Sveučilišta u kulturni život grada, pri čemu se naročito naglašava otvaranje raznih novih dodiplomskih studija te veći broj postdiplomskih i doktorskih studij. O konkretnim načinima suradnje ne govori se gotovo ništa, osim što je navedeno par „simpatičnih“ prijedloga poput osnivanja „studentskog volonterskog centra“ koji će koordinirati sve manifestacije vezane za EPK. Nisam siguran da li pisci dokumenta zaista ne znaju da otvaranje bilo kakvih novih sveučilišnih smjerova nije u nadležnosti Grada, ili se prave „blesavi“ pa se nadaju da nitko od ljudi koji će čitati Prijedlog strategije neće primjetiti taj „lapsus“. Oba su scenarija jednako jeziva. U dokumentu se još posebno naglašava potreba za otvaranjem studijskih smjerova kulturnog menadžmenta i filmske produkcije, što je naročito humoristično u svijetlu situacije da u Splitu osobno poznajem više nezaposlenih kulturnih menadžera i producenata koji se više uopće ne nadaju mogućnosti zaposlenja u rodnom gradu premda su završili vrhunske inozemne studije navedenih smjerova. Na kraju krajeva, da se iole ozbiljno htjelo pristupiti ovoj problematici (koja svakako ne bi trebala biti dio kulturne već ekonomske strategije) mogao se sa Zavoda za zapošljavanje tražiti zvanični spisak suficitarnih zanimanja na području grada Splita. Time bi se dobila realna slika kakve sveučilišne smjerove trebamo, a dobiveni rezultati bi svakako odudarali od navedenih u strategiji. O ovoj temi moglo bi se još na široko razglabati ali ostavit ćemo samim čitaocima da prouoče dimenzije humora navedene tematike u Prijedlogu kulturne strategije. Inače, pod izrazito humorističan dio strategije spada i najava o osnivanju čak sedam novih gradskih muzeja, što je naročito zabavno u svijetlu činjenice da se strategijom do 2020. planira drastično smanjiti izdvajanja za kulturu usmjerena na hladni pogon institucija.

Dobar dio strategije koji će zasigurno izazvati salve smijeha (ili plača)  kod stručne kulturne javnosti odnosi se na HNK Split i Splitsko ljeto. Naime, planirano podizanje solventnosti navedene institucije misli se ostvariti - pazi sad - pretvaranjem Trga Gaje Bulata ispred HNK u veliki štekat kojim će gospodariti navedena institucija, otvaranjem suvenirnice i web shopa za prodaju suvenira te otvaranjem još jednog (kazališnog) muzeja. Wunderbar! Dalje, navodi se da je veliki problem HNK-a  to što se u njegovim prostorima nalazi privatna apoteka (koju je taj isti HNK u prošlosti zbog podizanja „solventnosti“, a pod krajnje sumnjivim okolnostima prodao tom istom privatniku). Nigdje se ne spominju realni problemi te kazališne kuće kao što su činjenice da je omjer stalno zaposlenih umjetnika i tehničkog te administrativnog osoblja otprilike 1:3, da je HNK Split zadnja kazališna kuća u Hrvatskoj koja još uvijek ima stalno zaposlenog „kućnog redatelja“ (toliko o racionalizaciji poslovanja), te da je program koji ta kuća nudi - uz rijetke izuzetke - primjereniji 19. nego 21. stoljeću. Vezano za navedenu tematiku iznosi se još i projekcija kako će neznatno smanjenje cijene ulaznica kulturnih programa, znatno povećati posjećenost istih, a ignorirajući potpuno činjenicu da udio prodanih karata (čak i u kazalištima koja posluju daleko racionalnije od HNK Split) zauzima minoran dio u ukupnom financijskom proračunu potrebnom za funkcioniranje takvih mastodontskih ustanova. Samo HNK trenutno iz gradskog proračuna „posiše“ dvanaest puta više sredstava nego cijela nezavisna scena zajedno, ne uzimajući tu u obzir tko se sve trenutno „trpa“ u nezavisnu scenu. Razmatrajući djelove strategije vezane sa „Splitsko ljeto“ moram ovdje citirati jednu znakovitu rečenicu iz teksta: „dok samo Splitsko ljeto iznosi nešto drukčiju viziju, u kojoj kaže da ono u budućim godinama kani prerasti u festival raznolikijih glazbeno-scenskih i dramskih sadržaja s iskorakom u suvremene izvedbene prakse te vidljivijom ulogom nezavisne kazališne, glazbene i likovne scene Splita, Hrvatske i Europe“ – ova rečenica vrijeđa zdrav razum svakoga tko ima pamćenje veće nego li zlatna ribica.

Naime upravo je Senka Bulić za vrijeme svog mandata u okviru „Splitskog ljeta“ pokušala progurati programsku koncepciju koja odgovara ovoj tvrdnji, otvarajući vrata nezavisnoj kazališnoj, glazbenoj  i likovnoj sceni grada, te dovodeći međunarodno poznate autore suvremenih izvedbenih praksi u Split, a za navedeni pokušaj bila je nagrađena protjerivanjem iz grada te zvjerskom i pomno orkestriranom medijskom hajkom koja je umalo rezultirala njenim javnim spaljivanjem na nekom od gradskih trgova. Razmatrajući prošlogodišnji i ovogodišnji program tog istog  „Splitskog ljeta“ te uspoređujući ga sa vizijom ovog prijedloga kulturne strategije možemo jasno razlučiti što se podrazumijeva pod „vidljivijom ulogom nezavisne kazališne scene“ (Playdrama i opet Playdrama, a  možda i „Albaluna“ ili „Licem u lice“). Posebno se u nacrtu strategije u velikom broju njenih poglavlja naglašava „nužnost“  osnivanja posebne gradske „koncertne agencije“, jer eto sav teret organiziranja „brojnih“ koncerata klasične glazbe pada na HNK koji jednostavno uz tako „mali broj“ zaposlenih u administraciji nije u stanju voditi brigu o tom segmentu gradske kulturne ponude, zanemarujući potpuno činjenicu da u gradu već postoji veliki broj privatnih agencija i tvrtki te udruga koje se bave organiziranjem koncerata i drugih kulturnih događaja. Drugim riječima - „ e zaposlit ćemo još deset rodijaka i šta nam možete?“ - a nikako ne sumnjamo da će navedeni plan smanjiti udio hladnog pogona u financiranju kulture.

Veliki dio prijedloga strategije koji će kod mnogih čitaoca izazvati smijeh bavi se i budućim značajem  „kreativnih industrija“ za grad Split, pa razmotrimo i u tom segmentu odnos „popisa želja“ i realne situacije na terenu. Jedini akcijski plan koji se spominje u poticanju navedenih industrija jest otvaranje još jednog sveučilišnog odsjeka (što opet nije u nadležnosti Grada), ostale komponente ovog dijela strategije se odnose se više manje na copy-paste floskule bez ikakvog pokrića. Recimo navodi se da je veliki dio studenata Umjetničke akademije u Splitu po završetku studija našao posao u struci, što apsolutno ne odgovara istini (preko Zavoda za zapošljavanje veoma lako provjerljivo informacija), naprotiv većina studenata koji su završili navedene studije posla nema, a ako ga nađu u pravilu je to van Splita. Govori se o poticanju i citiram: „nuđenju stanovitih pogodnosti za privlačenje postojećih i osnivanje novih producentskih kuća i udruga u specifičnim područjima audiovizualne industrije (najam opreme, casting, predprodukcija, glavna produkcija, koprodukcija, distribucija, novi mediji, art-produkcija, TV serijali itd.).“- Sve bez ijedne navedene akcijske mjere kojom će se to postići te potpuno izuzimajući iz računice činjenicu da u Splitu trenutno ne djeluje niti jedna ozbiljnija produkcijska kuća koja se bavi navedenim industrijama. Cijela ta industrija, uključujući i tehničku podršku, koncentrirana je u Zagrebu gdje se nakon završetka studija u Splitu i iseljava većina studenata Umjetničke akademije (oni kojima to financijske mogućnost dozvoljavaju).

Vezano za navedenu tematiku još se nemušto spominje kao akcijska mjera poticanje umjetničkih rezidencija renomiranih filmskih autora i producenata. Podsjetiti se kako te stvari izgledaju u praksi u Splitu najbolje možemo na primjeru pokušaja otvaranja postdiplomskog studia Bele Tarra u Splitu kada je taj, trenutno jedan od najbitnijih svjetskih filmskih autora, bio umalo namazan katranom i perjem te naglavačke protjeran iz Splita, a na veliku radost Sarajlija gdje se na koncu navedeni studij realizirao (kampanja je bila dobrim dijelom orkestrirana od strane nekih suradnika koji su i sudjelovali u pisanju ove strategije). Spominje se u kontekstu ove teme još i osnivanje fonda za kinematografiju bez obrazlaganja odakle i kolika će se sredstva ulagati u isti, a ukoliko razmotrimo sredstva koja će ove godine od strane Grada biti uložena u taj fond možemo zaključiti da su primjerenija kandidiranju za regionalnu smotru amaterskih filmova nego za EPK. Kao sočan dodatak ovome poglavlju možemo i dodati da Kino klub Split kao najstarija udruga te vrste u Hrvatskoj i regiji nije naveden kao organizacija od posebne važnosti za grad Split. Pravi „biser“ u strategiji je svakako sljedeća izjava koja će mnogima izmamiti osmijeh. Citiram:  „Diskografska industrija, izdavaštvo i digitalne tehnologije kao zamašnjak kulture“ – svakome tko je iole upućen u aktualne nacionalne i globalne kulturne problematike, jasno je da su upravo diskografija i izdavaštvo grane kulturne industrije koje zadnjih godina bilježe najveći pad, tako ostaje potpuno nejasno na koji način će navedene grane postati baš u Splitu  „zamašnjak kulture“, a još je nejasnije što se podrazumijeva pod jako širokim tehničkim pojmom „digitalne tehnologije“ i na koji će način one utjecati pozitivno na razvoj kulture u Splitu (doduše spominju se u dokumentu „hologramske 3D projekcije u javnim prostorima“  ali tu govorimo o korištenju tehnologije u kulturne svrhe koju si ni gradovi koji imaju tisuću puta veći budžet za kulturu od grada Splita ne mogu priuštiti).

Svakako bitan detalj u Prijedlogu kulturne strategije predstavlja kroz više poglavlja ovoga teksta i Dom mladih (kroz poglavlja – Platforma Doma mladih, MKC i EPK) pa razmotrimo i taj dio strategije i njegove humoristične aspekte. Započnimo s urnebesnim citatom koji opisuje trenutno programsko djelovanje MKC-a kao ustanove  -   „Međutim, programi su vezani isključivo uz Platformu Doma mladih. Stoga, budući je područje kulture kojim se MKC bavi izrazito dinamično i da u sebi integrira mnoge umjetničke forme, nužno je proširiti opseg produkcije kako bi se pratile promjene u okolini i išlo u skladu s razvojem događanja u kulturalnim područjima. Riječ je o stvaranju tehnološki inovativnih programa, kako onih koji se temelje na upotrebi tehnologije „streaminga“, tako i programa mediateke koji pretpostavlja kreiranje video zbirke podataka, što omogućavaju jednostavnije i brže kreiranje programa novomedijskih umjetnosti i njihovo približavanje publici“ – samo ova rečenica sadržava dovoljno neistina i floskula za napisati zaseban esej. Dakle trenutna realnost programsko-prostornog korištenja Doma mladih je sljedeća: dvije organizacije koje pojedinačno koriste najveću kvadraturu prostora te koriste najviše vremenskih termina u istome jesu: „Playdrama“ (opet) i Sportski penjački klub „Lapis“, a nijedna od navedenih organizacija nije član Platforme Doma mladih. Uz navedene organizacije značajan dio prostora i termina u domu koristi i sljedeće organizacije koje nisu članovi platforme Doma mladih:  baletni studio Glazbene mladeži Splita, Umjetnička akademija Sveučilišta u splitu, „Pričigin“ , „Albaluna“ i HULU , a osim navedenih udruga bitno je naglasiti da MKC od osnutka u navedenom prostoru održava autonomni i cjelogodišnji likovno-izložbeni program te povremene video projekcije i gostovanja raznih suvremenih  izvedbenih programa. Drugi dio fantastične rečenice uvjerava nas da je  „streaming“ tehnologija nešto novo i inovativno u prostoru Doma mladih, premda većina korisnika prostora (a pogotovo članova Platforme Doma mladih) već više od 10 godina koristi navedenu tehnologiju, kako u umjetničkom radu, tako i u velikom broju projekata koji se tiču umrežavanja srodnih organizacija te distribucije, arhiviranja i prezentacije umjetničkih djela. Zašto se inzistira na iznošenju ovakvih neistinitih informacija unutar prijedloga strategije - znaju vjerojatno samo tvorci ovog dokumenta. Nadalje, na više mjesta u tekstu prijedloga  iznosi se „snažna potreba“ da se u prostorima Doma mladih realizira TV studio za „broadcast“ što je relativno stara ideja o pokušaju komercijalizacije tog prostora na uštrb kvalitetnih i nezavisnih umjetničkih programa, jer kao što smo ranije naveli „streaming“ tehnologija je već odavno implementirana u rad većine organizacija koje stalno ili povremeno koriste prostor Doma, a jednostavnost i dostupnost  korištenja iste svakako ne treba izgradnju AV „broadcast“ studija.

Opisujući rad Platforme Doma mladih, inzistira se na tome da je jedna od najvažnijih misija Platforme osnivanje još jednog vijeća u kulturi koje bi se bavilo realizacijama inovativnih umjetničkih i kulturalnih praksi, što je dijelom istina ako stvari razmatramo samo sa teoretskog aspekta, u praksi osnivanje takvog vijeća uz strategijom planirano financiranje nezavisne scene samo bi dodatno smanjilo ionako oskudna sredstva koja su nezavisnoj sceni na raspolaganju od strane Grada (premda se u nastavku govori i o bitnosti institucionalne potpore nezavisnoj sceni, potpuno je nejasno na koji će se način to postići; razmatrajući sve predložene mjere u strategiji to je potpuno nemoguće). Naročito bolna i lažna konstatacija iznesena na više mjesta u tekstu Prijedloga  jest da su organizacije civilnog društva u gradu izrazito slabo umrežene te imaju uglavnom lokalni karakter djelovanja, a u SWAT analizama se čak i dodaje da su slabosti koje imaju međusobna loša komunikacija, slabo obrazovani kadar, netransparentno trošenje novaca, needuciranost u informatičkim tehnologijama te nepraćenje europskih i svjetskih kulturalnih trendova. Navedene tvrdnje ne samo da nisu istinite već su izrazito maliciozne te potpuno suprotne od realnog stanja na terenu i svakako ocrtavaju težnju autora strategije za potpunom institucionalizacijom kulture grada Splita.

U kulturnoj strategiji Grada Splita postoji još puno zabavnih stvari, od kojih svakako treba izdvojiti prijedlog službe za kulturu da se u ciljane skupine kulturnih korisnika uključe vojni invalidi i navijačke skupine (dodajmo još i poneku tvornicu oružja i alkohola kao sponzore i imamo pravi vatromet za EPK), a spominje se u strategiji i izrada video igrice sa Dioklecianom, ali ne bih vam htio pokvariti radost čitanja ovog dokumenta (a i pomalo sam umoran od proučavanja istog, i nekako se nadam da će osim mene još netko reagirati na predloženi dokument)  pa neke stvari otkrijte i sami.  Završit ću tekst sada s još jednim citatom iz kojeg je potpuno jasno što nezavisna scena može očekivati od predstavljene strategije:  „Jedan je od velikih problema za te djelatnosti nedostatak novca u gradskom proračunu za kulturu namijenjen civilnom sektoru. Većina proračuna već je unaprijed raspoređena za plaće zaposlenih u nacionalnom kazalištu i muzejima, što se neće moći promijeniti u skorijoj budućnosti, tako da je nužno sredstva za razvoj civilnog sektora iznaći na drugim mjestima te tako pridonijeti razvoju nezavisne umjetničke scene na području filma, medija, vizualne umjetnosti, plesa, glazbe i drugih vidova umjetničkog izražavanja.“   Eto, sad znate što možete očekivati ako se ovaj zabavni dokument u predloženom obliku usvoji. Jasno je da sa ovakvom strategijom ne možemo konkurirati ravnopravno sa drugim gradovima za titulu EPK 2020. No, pravo pitanje je; da li vam je jasno što će se dogoditi sa nezavisnom  kulturom grada Splita ukoliko nastavimo zabijati glave u pijesak i dopustimo komičarima da nam i dalje kroje kulturnu politiku.

hasta la victoria siempre

Hrvoje Cokarić

Odgovori

Share on facebook
Share on twitter
POVEZANE VIJESTI
PRATITE NAS I NA
INBOX

Ne propustite naš dnevni Newsletter

Sažetak svih vijesti objavljenih prethodnog dana dostavljamo svakog jutra u vaš inbox

NAJČITANIJE
NAJNOVIJE