Recentni natječaj za ravnateljsko mjesto u Zagrebačkom kazalištu lutaka raspisan je, nema u to nikakve sumnje, protuzakonito. Iz njega su unaprijed bili isključeni svi koji su školovanje završili prema bolonjskom sustavu, čime je najgrublje prekršen Zakon o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju (Narodne novine 123/03, 198/03, 105/04, 174/04, 46/07 i 63/11).
Identično gaženje zakona već smo vidjeli i u jednom od natječaja za intendantsko mjesto HNK u Zagrebu, potom i u zagrebačkoj Trešnji (koja je da stvar bude bolja, objavila natječaj sa dva različita roka završetka), ali i u najnovijem natječaju za ravnateljsko mjesto HNK u Osijeku.
No, koga u nas još brinu zakoni?
Odbor za kulturu zagrebačke gradske Skupštine sasvim sigurno – ne. Taj je odbor, na čelu sa Zvonkom Makovićem, 'blagoslovio' sporni natječaj u Trešnji, a jučer, 18. veljače i ovaj u ZKL, iako je višekratno i usmeno i pismeno upozoren na bezakonje.
Tako je i sam odbor postao kršitelj zakona, što mu – nažalost – nije prvi put, i zbog čega je već u više navrata, pa i peticijom, grupa domaćih intelektualaca tražila njegovu smjenu.
Ali – zaludu.
U krajnjoj liniji, ako protuzakonito može biti imenovana pučka pravobraniteljica, zašto ne bi mogli biti i ravnatelji domaćih teatra?
Po onoj staroj 'nećemo se valjda držati zakona kao pijan plota', zakoni se u nas krše kad god to odgovara nekoj dovoljno jakoj interesnoj grupi, i na to se gotovo nitko više niti ne osvrće.
A i zašto bi? Držati 'jezik za zubima' postala je u nas tolika vrlina da je zbog nje javne laude prošlog tjedna dobio i Upravni odbor HDDU. Isti je naime odlučio ni glasa ne pustiti u slučaju 'plakat', što su delegati Skupštine tog društva, dakle predstavnici članstva – aklalamacijom pozdravili.
U ZKL su, doduše, nešto malo i 'talasali', nekolicina ih je čak i faksirala protestne dopise već spomenutom Odboru i zagrebačkim gradskim zastupnicima, ali broj takvih neusporediv je s onom čuvenom 'šutljivom većinom' iz jedne političke reklame.
S onom ogromnom masom koja će svoje navodno negodovanje zbog kršenja zakona radije istresti na najbližem šanku, nego u telefonsku slušalicu svog gradskog i saborskog zastupnika.
S onima, koji šutnjom i sami prelaze s onu stranu zakona.
...jer čak i da se odluče nešto napraviti, kome da se jave? Već spomenutoj pučkoj pravobraniteljici?
Ma dajte, 'ostavite svaku nadu...'
Ili mislite da će netko na bezakonje u hrvatskoj kulturi ipak na koncu reagirati?
Vi, recimo?