Hrvatska temeljem ZOK-a iz 2006. ima četiri ‘nacionalna’ teatra, u Zagrebu, Splitu, Rijeci i Osijeku, premda identičan naziv imaju još tri – kazališta u Varaždinu, Zadru i Šibeniku.
Rečena titula značila je da Ministarstvo kulture u ukupnim troškovima tih teatra sudjeluje sa do 9% sredstava, ali zauzvrat može birati tko će im biti na čelu. Potonje se povlastice Ministarstvo, srećom, izmjenama i dopunama ZOK-a odriče, no zato u društvo ‘povlaštenih’ uvrštava još i HNK Varaždin i to sljedećim objašnjenjem:
‘’Ova su kazališta svojim djelovanjem nesumnjivo opravdala razloge uvrštavanja u navedenu kategoriju nacionalnih kazališta, te su u svojem organizacijskom, kadrovskom i profesionalnom djelovanju ostvarila određeni razvojni doseg. U svrhu daljnjeg razvoja kazališne djelatnosti u kontekstu zadovoljavanja teritorijalne ravnomjernosti i regionalne zastupljenosti potrebno je navedeni status priznati i Hrvatskom narodnom kazalištu u Varaždinu.’’
Tvrdnje predlagača bit će smiješne svakome tko iole pozorno prati domaći kazališni život, no zakonodavcu možda neće, pa nije na odmet pojasniti pravo stanje stvari.
Svi najveći organizacijski, ali i kadrovski skandali posljednjih godina događali su se baš u ‘nacionalnim teatrima’. Istovremeno te su kuće kvalitetom vlastitih produkcija na samoj margini domaće scene i da nije golemih budžeta kojima raspolažu ne bi ih se uopće moglo smatrati relevantnima. Ukoliko je ‘djelovanje’ razlog za dodjelu titule ‘nacionalnog’, onda je istu izvan svake sumnje više od svakog od domaćih HNK-ova zaslužilo Zagrebačko kazalište mladih, što brojem, što kvalitetom i raznovrsnošću vlastitih produkcija, i ne manje važno, brojem osvojenih nagrada kako u zemlji tako i u inozemstvu.
Istovremeno, svaki od ‘nacionalnih’ teatra, s izuzetkom zagrebačkog ima veći ili manji problem s financiranjem na regionalnoj, odnosno županijskoj razini, a upravo je to čini se razlog odluke da se status ‘popravi’ varaždinskom teatru.
Zakonodavac pri tom tvrdi i da to neće iziskivati dodatna sredstva, čime zapravo titulu ‘nacionalnog’ svodi na dekorativnu, a i ne odgovara istini jer je iz već dodijeljenih sredstava za Javne potrebe u kulturi RH ove godine jasno da su sredstava za HNK Varaždin povećana više od 66%
Racionalnije rješenje bilo bi pozicioniranje svih HNK-ova (uključujući i šibenski i zadarski), kao regionalnih teatra, s jasno propisanom obvezom o sufinanciranju za – županije.
Financiranje kao kriterij predlagač je ‘zaboravio’ i u slučaju HNK u Zagrebu, a kojeg u omjeru 51:49 sufinanciraju Ministarstvo i Grad Zagreb, a što su uredili međusobnim ugovorom. Kršeći eklatantno taj ugovor, predlagač izmjena i dopuna želi Gradu oduzeti pravo glasa u imenovanju intendanta HNK Zagreb, a sve zato jer u postupku donošenja programskog i financijskog okvira za iduće četverogodišnje razdoblje nije preciznije definirao kriterije po kojima se bira intendat, pa to želi napraviti naknadno.
Naime, sve primjedbe što ih je u recentnim intervjuima na račun programa Ane Lederer iznosila ministrica kulture (neusklađenost sa skorim ulaskom Hrvatske u EU, nedostatak određenih segmenata programa, nova scena... itd), trebali su biti upisani u dokument koji su Grad i Ministarstvo sačinili kao okvir unutar kojega bilo koji intendant mora djelovati, a koji je u najmanju ruku smiješan.
Izmjena procesa izbora intendanta HNK u Zagrebu ne može se, dakle, uređivati izmjenama ZOK-a, a da se prethodno ne izmjeni ugovor između Ministarstva i Grada, kojim je – što je važno napomenuti – HNK u Zagrebu po prvi put u svojoj povijesti osigurao stabilan priljev finanacijskih sredstava.
Stabilnost HNK, ali i funkcioniranja svih javnih kazališta u Hrvatskoj bit će u cijelosti ugrožena prihvati li se izmjena po kojoj se natječaj za novog ravnatelja / intendanta mora raspisati tek tri mjeseca prije isteka mandata aktualnog te je kao takva u potpunosti neprihvatljiva.
Funkcioniranje spomenutih teatra podjednako će biti ugroženo činjenicom da se produljuje ugovorno razdoblje na koje uprave mogu angažirati umjetnike, jer će se novi ravnatelji naći u situaciji da program moraju realizirati s ‘instrumentima’ svojih prethodnika.
Isto vrijedi i za ideju zapošljavanja (predmnijeva se u radni odnos na neodređeno vrijeme) redatelja i dramaturga. I oni, kao i producenti spadaju u umjetničko osoblje i neprihvatljivo je da ih se zapošljava na neodređeno vrijeme, umjesto da ih se kao i sve ostale umjetnike angažira za mandatnog razdoblja intendanta / ravnatelja.
Zaključno, predložene izmjene ZOK-a ni na koji način ne ostvaruju proklamiranu namjeru predlagača. Pridoda li se tome iznimno kratko razdoblje za savjetovanje sa zainteresiranom javnošću kao i činjenica da o početku tog procesa predlagač nije obavijestio niti jednu zainteresiranu ‘stranku u postupku’, dakle niti kazališta, niti Akademije niti strukovne udruge, zabrinjavajuća je, tim više što se navodi kako je ovo tek prva u nizu izmjena istog zakona.
Ostaje stoga tek za nadati se da će zakonodavac temeljem ovako prikupljenih primjedbi pripremiti kvalitetniji prijedlog izmjena ZOK-a ili pak posve novi tekst istog, te da će u taj proces intenzivnije uključiti zainteresiranu javnost.
/ovaj tekst dio je priloga što je u sklopu Javne rasprave sa zainteresiranom javnošću o predloženom nacrtu izmjena i dopuna ZOK-a dostavljen Ministarstvu kulture. Ostale prilog istoj raspravi možete pronaći ovdje./