U studenome 1869. Kediv od Egipta, Ismail Paša poznat i kao Ismail Veličanstveni, naručio je od Giuseppea Verdija prigodnu himnu za inaoguracijsku ceremoniju Seuskog kanala. Verdi ga je odbio, uz objašnjenje da nema običaj pisati namjensku glazbu, no svjedno je počeo razmišljati o - komičnoj operi.
Kediv je u pomoć pozvao egiptologa Augustea Mariettea u Pariz i upoznao ga s Camilleom Du Locleom uz čiju se pomoć nadao osigurati suradnju nekog od velikih skladatelja ephohe - Verdija, Wagnera ili Gounoda. Mariette je napisao scenarij koji je Du Locle predočio Verdiju, pa je potonji konačno 2. lipnja 1870. pristao skladati operu koju danas znamo pod naslovom Aida, za koju je libreto je prema Marietteovom scenariju napisao Antonio Ghislanzoni.
No, suprotno popularnom vjerovanju, opera nije preaizvedena na otvaranju Sueskog kanala, niti na otvarnju Kedivskog opernog teatra (za tu je prigodu odabran Verdijev Rigoletto), već na sceni tog istog teatra na Badnjak 1871. godine. Praizvedbom nije, suprotno često citiranim navodima hrvatske verzije Wikipedije,ravnao sam skladatelj. Dapače on nije niti prisustvovao premijeri, a bio je i prilično ljut zbog činjenice da su joj mogli prisustvovati isključivo uzvanici. Tome uprkos nakon premijere odlikovan je prestižnim redom Viteza Otomanskog carstva. Egipatsku praizvedbu režirao je Giovanni Bottesini, kostime i rekvizu dizajnirao je sam Auguste Mariette, a izrađivani su u radionicama praiške Opere i potom isporučivani u Egipat. U glavnim su uloganma nastupili sopranistica Antonietta Pozzoni Anastasi, tenor Pietro Mongini, mezzosopranistica Eleonora Grossi i bariton Francesco Steller. Europska premijera zbila se godinu dana kasnije, točnije 8. veljače 1872. u milanskom Teatro alla Scala u režiji Franca Faccia.
Kao i egipatska i talijanska je produkcija odmah postala golemi hit, a taj je status zadržala sve do današnjih dana, pa je primjerice drugi najizvođeniji naslov u povijesti Metropolitan opere. Doživjela je i svu silu raznih adaptacija, od kojih su među filmskima najpoznatija one s Elizabeth Taylor iz 1953. godine, dok je i kod nas igrao istoimeni muzikl Eltona Johna i Tima Ricea.
U godini u kojoj cijeli svijet slavi 200. godušnju Verdijeva rođenja novu produkciju Aide odlučili su koprodukcijski postaviti HNK u Rijeci i HNK u Zagrebu. No, čak ni pratnerstvo dvije velike domaće operne kuće nije bilo dostatno kako bi se 'pokrila' podjela (!), pa u predstavi igra popriličan broj gostiju iz inozemstva, a isto je i s autorskim timom. Predstavom ravna Antonello Allemandi, dok režiju potisuje gost iz Mađarske - Balázs Kovalik.
Radnja opere odvija se, naravno, u Egiptu, a teče ovako:
Čin I. Scena I.
Etiopljani se spremaju napasti dolinu Nila i Tebu; Ramfis, visoki svećenik priopćava mladom Radamesu da je boginja Izida već dala znak tko će predvoditi egipatsku vojsku u borbi protiv osvajača. Radames se nada da će to biti baš on kako bi u boju stečenom slavom impresionirao Aidu, etiopljansku robinju u koju je zaljubljen. U to stiže Faraonova kći Amneris, koja je zaljubljena u Radamesa i teško podnosi činjenicu da je on zaljubljen u njezinu robinju, ali se suzdržava od izljeva ljubomore. Stiže potom i Faraon s pratnjom i objavljuje kako je upravo Radamaes odabran da predvodi vojsku, a općem klicanju pridružuje se i Aida, premda rastrgana između ljubavi prema Radamesu i odanosti svom ocu i narodu...
Čin I. Scena II.
U vulkanskom hramu održavaju se posljednje ceremonije pred odlazak u bitku, a Radames od Ramfisa dobija posvećeno oružje...
Čin II. Scena I.
Ne bi li natjerala Aidu da prizna svoje osjećaje prema Radamesu, Amneris joj lažno objavi njegovu smrt. Aida ne može suzdržati provalu tige i očaja, a Amneris joj priznaje prevaru i obećava joj osvetu...
Čin II. Scena II.
Radames je porazio Etiopljane i s vojskom trijumfalno paradira pred Faraonom. Faraon ga proglašava za spasitelja Egipta i kao nagradu daje mu Amnerisinu ruku. Radames moli faraona, da oslobodi sve etiopske zarobljenike, ali faraon, na Ramfisov savjet, pušta sve osim Aide i njenog oca, za kojeg ne znaju da je kralj, kao zalog da Etiopljani neće ponovo napasti Egipat.
Čin III.
Radames ne može odbiti brak s Faraonovom kćeri, a Amneris uoči samog vjenčanja odlazi u Izidin hram na molitvu. U međuvremenu Amonasro, koji je otkrio ljubav između svoje kćeri i Radamesa, nagovara Aidu da od njega sazna egipatske ratne planove, kako bi ih Etiopljani ponovo mogli napasti. Aida odbija, ali Amonasro joj prebacuje da će biti prokleta zbog pokolja vlastitog naroda, pa ova na koncu pristaje i ispuni nalog, izvlačeći informacije od Radamesa koji se još uvijek nada da će umjesto Amneris oženiti Aidu. Presretni Amonasro povajvljuje se iz svog skloništa, a njegovom susretu s Radamesom svjedoči i Amneris koja poziva stražare da zbog izdaje zatoče Radamesa, dok Aida i njezin otac uspjevaju pobjeći...
Čin IV. Scena I.
Amneris, koja je još uvijek zaljubljena u Radamesa, odlazi k njemu u zatvor i moli ga da se odrekne Aide, ne bi li ga ona zauzvrat spasila. No, Radames, koji ne može živjeti bez voljene Aide odlučuje ispaštati za svoje grijehe i biva osuđen da ga živa zakopaju.
Čin IV. Scena II.
Scena se istovremeno odvija u hram i njegovim temeljima u kojima je zatočen Radames. Spreman umrijeti, moli se da Aida sretno živi, a baš tad se onapojavljuje u želji da umre zajedno s njim. Dok njih dvoje zagrljeni napuštaju ovu "dolinu suza", u hramu iznad njih Amneris moli se bogovima da Radamesu podare vječni mir.
