Naslovnica > Osobe > OSOBE > Zvonimir Mrkonjić

Zvonimir Mrkonjić

DATUM ROĐENJA:
GODINA ROĐENJA:
MJESTO ROĐENJA:
predstava produkcija funkcija
Paravaniprevoditelj
Dantonova smrt (Gavella '89)redaktor prijevoda
Dantonova smrt (Gavella '69)redaktor prijevoda

Zvonimir Mrkonjić hrvatski je književnik i prevoditelj, kritičar i teoretičar, urednik i dramaturg.

Rođen je 6. lipnja 1938. godine, a nakon što je u Splitu završio klasičnu gimnaziju, u Zagrebu na Filozofskome fakultetu diplomirao je komparativnu književnost i francuski jezik, dok je na Akademiji dramske umjetnosti studirao režiju kao jedan od posljednjih učenika Branka Gavelle. Bio je član uredništva dvotjednika za kulturu Telegram i teatrološkoga časopisa Prolog te niz godina djelovao kao dramaturg u Dramskome kazalištu Gavella.

Od 2002. godine član je suradnik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, a od 2006. redoviti član. Istaknuti prevoditelj F. Hölderlina, S. Mallarméa, R. M. Rilkea, A. Rimbauda, A. Camusa, A. Gidea, J. Geneta, Lautréamonta i drugih autora te metodološki rigorozan analitičar i kritičar pjesništva, Mrkonjić je ostvario jedan od najzapaženijih pjesničkih i kritičkih opusa u suvremenoj hrvatskoj književnosti. U pisanju o pjesništvu kreće se u duhu R. Barthesa (čiji je Užitak u tekstu i preveo 2004. godine), strukturalizma i francuske teorije teksta, pa njegova kritička aparatura proizvodi filozofski i pojmovno bremenite paradigmatske razrede i kategorije u duhu svojih uzora.

Značajno mu je kritičko djelo dvosveščano Suvremeno hrvatsko pjesništvo objavljeno 1971. godine te sastavljeno od antologije i popratne analitičke knjige. Iste smjernice slijede ostale knjige (Izum beskraja iz 1971., Sustav i slika iz 1980., Izvanredno stanje iz 1991. i Prijevoji pjesništva, I–II, iz 2006. i 2007.), njegova tekuća kritika i eseji te antologija hrvatskoga pjesništva dvadesetoga stoljeća Međaši iz 2004. godine kao i Antologija francuskog pjesništva iz 1998., koju je uredio s Mirkom Tomasovićem.

Mrkonjićevo pjesničko stvaranje, okupljeno u dvadesetak objavljenih zbirki, određeno je vlastitim konceptualnim obzorom i svjesno teorije pjesništva koju njezin autor proizvodi. To se antireferencijalno pjesništvo najčešće bavi samim svojim jezičnim materijalom, od najranijih zbirki Gdje je što (1962.), Zemljovid (1964.) i Dan (1968.), preko eksperimentalne faze, koju čine Knjiga mijena (1972.), Bjelodano crnonoćno (1976.) i Nadnevak (1977.), pa do strogih, zatvorenih formi i pjesama u prozi kojima se okrenuo u potonjim zbirkama Zvonjelice (1980.), Pisma u bijelo (1989.), Put u Dalj (1992.), Šipanski soneti (1992.), San, magla i ništa (1996.), Kao trava (1998.) i Gonetanje gomile (2002.), nakon iscrpljenja vlastita avangardnoga projekta.

Kasnu etapu, pak, obilježavaju povratak jezičnoj mimetičnosti te citatnost, autoreferencijalnost i okretanje tradiciji, svojstveni postmodernizmu. Zanimljivi su njegovi teatrološki ogledi o novijem teatru nadrealističke provenijencije, primjerice o teatru Radovana Ivšića, odnosno eseji i studije o iskustvu „preobražene farse“ u suvremenom hrvatskom dramskom kazalištu, posebice u opusu Ive Brešana.

Njegove analitičke prokupacije obuhvaćaju i Držićevo stvaralaštvo, njegovu dramsku i stvarnosnu „teatralnost“ kao i razradu ranonovovjekovnoga komičkog naslijeđa u dramatičarevim komedijama. Neki su od tih tekstova objavljeni 1985. godine u knjizi Ogledalo mahnitosti.

Nagrađen je Zmajevom nagradom (1988.), Nagradom Vladimir Nazor (1990.), Nagradom August Šenoa, Matica hrvatska (1997.), Nagradom Društva hrvatskih književnih prevodilaca (1997.), Nagradom Josip Sever (1998.) te Goranovim vijencem (1999.). Godine 2000. odlikovan je odličjem Officier dans l'Ordre des Arts et des Lettres. Laureat je Sonetnih dana Hanibala Lucića (2002.) i dobitnik Oliveat Croatie redivive (2002.), Nagrade Gabriel Bethlem (2002.), Nagrade HAZU (2005.), Nagrade Matice hrvatske za književnu i umjetničku kritiku Antun Gustav Matoš (2006.) te Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo (2009.)

Share on facebook
Share on twitter